Loading...
Komentari

Let iznad kukavičijeg gnijezda

Nihad Filipović

Dva dana nakon “zemljotresa” koji je prouzročio u razgovoru sa Senadom Hadžifejzovićem za njegov Face tv. dnevnik, nakion slijeganja početnih utisaka, nekoliko konstatacija:

– Rahmeli Izetbegović nije bio demokrata, kao što, i nakon svega, tvrdi Latić (kazujući time da ne razumije pojam kojim žonglira). Etnokrata da, ali ne i demokrata. Demokratski projet je sekularistički po definiciji. Ili nije demokratski.

Rahm. predsjednik je zagovarao teološko društvo i to je jasno iz njegovog pamfleta ID, iz njegove knjige Islam između istoka i zapada i iz njegovih izjava koje je davao, evo rećemo Seadu Trhulju, a ovaj zabilježio u njegovoj knjizi Mladi muslimani.

Naravno jedno su ideje, a drugo je opori realitet i mogućnost njihove provedbe u svijetu u kome živiš. Otuda politika kao traganje za mogućim, otuda praksa prilagođavanja i otuda utisak o demokratskom rahm, Izetbegoviću, koji je izvanredno politički taktizirao. Međutim, postoji razlika između taktike i strategije u svakom ljudskom poslu, pa i u političkom. Znači, racionalan uvid, ovako čita njegovu politiku: rahm. Izetbegović je bio taktički demokrata, a strategijski teokrata!

– Bosna je po definiciji mulietnička i multikulturalna. Znači u Parlamentu su i muslimani i pravoslavni i katolici i ateisti, a moguće ima još i nakih petih i šestih… Prekidanju sjednice radi obavljanja vjerskih obaveza (Latićev koncept “demokratskog”) u takvom Parlamentu je jasna deklaracija nerazumijevanja šta sloboda i demokrratski ustoj zbilja jeste.
Ta ideja “demokratskog” podrazumijeva restrikciju manjinskih prava, kojih nema, izuzev za različita vjerska očitanja; (ovo podsjeća na osmanski sistem mileta, što je imalo vrijednost i značaj naprednog u onom vremenu, ali je van konteksta ovog vremena i najboljih duhovnih stečevina u njemu.

– Motive Latičevog istupa ne treba tražiti, kao što vidimo u medijima da već neki traže, u osveti, jer ako je osveta, zašto se sveti SADA, a ne ranije, kada je bilo isto tako jakih prilika za “osvetu” kao ovo danas.
Tako, pravi trenutak za “osvetu” je bio trenutak pojave famoznog Aprilskog paketa, koji on danas napada, a onda je ćutio. Prilika za “osvetu” su bili u još famoznija Prudska dogovaranja i dilanja o podjeli državne (i vojne) imovine, pa je i tada ćutio. Nego su Latićevi motivi najprije patriotski i izraz su njegove istinske zabrinutosti kuda to aktualna politika vodi Bosnu i narod Bošnjaka.

– Činjenica da se ranije nije oglašavao kritički o politici u čijem je centralnom toku i sam bio, najprije se ima razumijevati u njegovoj nesposobnosti da sagleda u racionalnom svjetlu postupke čovjeka kome se divio.
Latić je naime bio iskreni i do posljednje koske odani Izetbegovićev saradnik i jedan od najglasnijih i najartikuliranijih – (ja ga stoga nazvah Alijin Trocki), zagovornika te politike. On sam izjavljuje da mu je trebalo neko vrijeme da spozna “istinu”; a poznato je što si jači u ljubavi to ti više treba da shvatiš, vara li te ili ne partner.

– Dobro je što je rahm. Izetbegović Latića odstranio iz politike. On zaista nije za tu vrstu društvenog posla. Latić je etičan, ali je idealista i to ultraš, a uz takve u politici su uvijek množe više problemi nego što uz njih ide dobro.
Loše je što je njegovo (i ostalih kadrova) odstranjivanje bilo u funkciji instaliranja dinastičke piramide, koja preko rahm. Tihića (koji je instaliran kao prelazno riješenje, ali je pohvatao veze, učvrstio se i ostao u sedlu dok je živio) ide na Bakira i ima indicija, u planu je bilo da se nastavi sa Bakirovcom suprugom.

– I konačno, jedno pristojno, ali gorko hvala mu što se ipak, kad’-tad’, makar i sa zakašnjenjem od skoro trideset godina, javio kritički, na jednu politiku koja je teško sve nas skupa zadeverala, dijelom i s toga što nije bila otvorena za kritička i demokratska unutarstranačka sučeljavanja. U onom vremenu biti na čelu države nije bio najzahvalniji posao za bilo koga i bilo ko da se na tom mjestu našao onda, ne bi mu bilo potaman. Ipak, onaj na vrhu što je, pa makar i otac ti bio, da bi bio dobar, nužno mora biti podvrgnut kritici. Nije dobro gdje je nema ili gdje su Tvoje pristalice, ikonotvorci i obožavatelji. Latić je bio ikonotvorac.

Ja osobno Latiću nezaboravljam dvodecenijsku šutnju na stanje koje se nije smjelo prešućivati. Za njega osobno bi bilo moguće korisnije da je, obzirom na stanje u koje su takvom politikom zemlja i narod dovedeni, ostao pri zavjetu šutnje i uzviknuo ono drivno latinsko – Ave Imperator, morituri te salutant, tj. Živio imperator, oni što umiru pozdravljaju te!

 

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *