Loading...
Sjećanje

Josin vo pred sudom

Nihad Filipović

Ima li kojeg Krajišnika, a i šire, da nije čuo za pripovijest (kasnije priređeno u dramski tekst) Petra Kočića, Jazavac pred sudom? U toj pripovijesti, David Štrbac, (lik koji je stvarno pod tim imenom postojao i živio tamo u Kočićevom kraju, na planini Manjači i zaravni dojmljivog imena Zmijanje) – tuži jazavca da mu je uništio ljetinu i traži od države, jer jazavac je carski, kao i svi i sve na zemlji, da mu naknadi štetu. Kočić nije izmišljao. Opisano se zbilja u životu zgodilo, a njemu je poslužilo kao inspiracija i mefafora za kritiku okupacione K.u.K. vlasti.

      A u nedalekom Ključu, godinama se prepričavala, pa se i danas spomene, zgoda na dlaku poput te uknjiževljene Kočićeve sa Davidom i njegovim volom; ali sada se već to spominje kao maglovita legenda, kao neka dogodovšitna iz tako dalekog vremena da nismo više sigurni da li se uopće takvo šta desilo ili je to tek tako narodna mašta isplela.

      Priča je to o Josi Brkiću i njegovom nesretnom volu i ide ovako; onomad vlasti se namjeriše  prema selu Majkići prokrčiti šumski put, koliko radi povezivanja sela sa  Ključkom čaršijom, toliko i više iz potrebe eksploatacije šume u  šumom bogatim Krajiškim planinama…

Lijevo, Joso Brkić, pokoj mu duši, umro je već poodavno, ali legenda o njemu i njegovom volu živi.   

Tako se zbilo: prilikom  miniranja na ucrtanoj trasi puta, eksplozija zakači Josinog vola koji je tu uz put mirno paso travu. I da nesreća bude joši veća, radnici ranjenog vola, prikolju, pa u kuhnju. Kuhar spravi dobar ručak, najede se radnička klasa, a vola nesta, dok si rek’o keks.

Kada je Joso došao po vola vratiti ga sa ispaše, a ono – niđe ga. Raspita se kod radnika, kad’, tako i tako se zbilo, kazaše mu.

Od tog momenta započinje Joso svoju višedecenijsku sudsku borbu sa državom. Najprije je otišao u općinu. Pokucao na vrata predsjednika općine, rođaka Marka Brkića. Kaže: – Marko, tak’a i tak'a stvar, općina mi duguje jal vola, jal pare.

      Rođo Marko se našao k’o gologuz u glogovu trnju:

      – Jeste rođo, vo ti je strad’o, ali, ne mogu ti ja sada naći drugog vola, a vala ni pare isplatiti umjesto vola. Đe to ide. Pa šta bi ljudi kazali: Marko isplatio rođi Josi vola. Ma ni govora. To uradim li, eto me sutradan na robiji. I nije ovo do općine, da znaš. Ovo ti je državna stvar. To ide odozgo, od države. Općina je tu samo šaraf…

– Šta me briga jel šaraf ili nije. Znam da je i općina država, a ti u državnoj službi. I znam da mi je država ubila vola, a njeni radnici ga pojeli. E, a pošto ti nećeš fino po ljudskom i Božijem redu i zakonu, ja ću onda tužiti državu.

I zbilja, ode Joso do advokata, ovaj presavije tabak, papir u mašinu, slože tužbu na državu i traže odštetu u novcu za nastradalog i pojedenog vola.

      Bila je to senzacija u onom vremenu: da neko tuži državu. Našu državu, haloooo! Ne onu stranjsku, okupacionu,  nego našu čovječe. Hejjj, pa to je bilo nezamislivo. E, a Joso tužio državu.

      A država, k’o i svako – kada uzima, uzima po Pravilu službe: ima da ima, ako treba tičije mlijeke da uzmu – uzeće. A kada daje, država daje na kaščice, kao po doktorskom receptu, oprezno.

Tako je i sa Josom bilo. Decenijama je taj njegov slučaj povlačio se po sudovima. Joso napunio kufer pun sidskih papira, rješenja, presuda, žalbi, pa kada krene na sud, kufer na rame, pa na put.

Finale Josine sudske zavrzlame sa državom u Ključu onog  vakta dugo se prepričavalo po kafanam i sjelima i ostalo je u sjećanju da živi sve do danas. A ovako je bilo.

Nakon, biće skoro pa dvije decenije naganjanja, predmet završio na Vrhovnom sudu u Beogradu. Kao i do tada, odbrana je stajala na stajalištu da nema krivice izvođača radova, jer gradilište je bilo obezbijeđeno, znakovi upozorenja da se minira i da se stoga ne prilazi, bili su jasno istaknuti i uočljivi, itd.

      Nakon izlaganja odbrane, sudija pita Joso šta ima izjaviti, a Joso veli:

      – Druže državni sudija, u svakom parku postoji upozorenje – “Ne gazi travu”. A opet djeca igraju lopte u parkovima. Jel’ tako?

      – Pa jeste druže. Ali, djeca ne znaju čitati, izleti sudija na prvu loptu i ugrize se za jezik.

       – Eto druže sudija, a moj je vo znao čitati, jel’de?

I tako, završi ta Josina tužba na državu; poslije skoro pa dvije decenije ganjanja, izganjao Joso odštetu za vola.

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *