Sa italijanskog preveo Erman Jakupi
XXIII
Sibilla me čeka ipred zmijinjaka,vidi me, trči da me zagrli.
“Vjerovala sam da sam te izgubila”.
“Moraš mi pomoći”, kažem.”Uhapsili su me”.
“Znam, uhvatili su i mene”.
“Ali kako? I gdje si sada?”
“Ne znam. Došla sam da te tražim, imam naočale”.
“I ja također”.
“Nemoj da ih skidaš”.
“A ako nas budu mučili? Ako nas ubiju?”
“Dok smo ovdje ne mogu nam ništa”.
“Moraš mi reči jednu stvar, šta znači Sretna zemlja?”
“Ova kasarna je mjesto otpora, ovdje ljudi žive na drugi način. Mi se ne možemo podvrgnuti zakonima grada 207, stvorili smo slobodni prostor. Niko nije poznavao ovo mjesto sve dok ti i tvoj prijatelj niste došli ovdje. Mi spašavamo nestale prije nego ih interniraju”.
“Ali bez naočala ovo mjesto je prazno, nema nikoga “.
“Zašto je Mauro bolnice nazvao Sretna zemlja ?
“Da bi pomutio vode. Bila je jedna racija. Svi smo stavili naočale. Sad smo ovdje jer imamo naočale ma mogli bismo biti i negdje drugdje. Nisu uhvatili sve, samo mene i još deset osoba. Ali sam sa naočalima mogla obavijestiti sve nestale i tako su se sakrili u virtualno. Kao što vidiš tehnologija ne donosi samo zlo, pokatkad nas može spasiti. Ne skidaj naočale, zapamti, ne skidaj ih”.
Potvrđujem da neću. Ulazimo.
“Gore nema više nikoga. Sakrili smo se u ćeliji, sad su svi spratovi silazeći”.
Mrak je, ne vidi se ništa, hodamo dodirujući zidove, prije no što stignemo do stepeništa Sibilla mi daje jedan fenjer kojeg je pokupila na podu. Upalim ga, naša se lica crvene u mraku.
“Ti ćeš sići na svaki sprat i na svakom spratu naći ćeš nekoga”, kaže. “Hoću da kucaš na svaka vrata i tražiš Čovjeka, ovo sjećanje biće tvoj prtljag, tvoje oružje”.
“Čemu sve to?” Sibilla mi dodiruje vrat, ima miris moje majke i osjećam njenu toplinu, slični smo, nevjerovatno bliski, niti ja niti ona ne možemo da je ne evociramo.
“Ja sam te učila šta je bunt da bi ti znao da se sjećaš. Sjeti se zalaska sunca u Salentu, naših meditacija. Zapamti, Diogene, mi smo jedno te isto biće”.
Moja mama me nauči la da koristim stare puške, da lovim. Poslijepodne bismo ušli u pećinu i osluškivali pažljivo. Ona mi je pričala o zmiji, o bogu zmiji i ja sam osjećao duh kako raste u mojoj utrobi. Molila me da slušam zvijezde, vatru, svijetlost sunca. Govorila je da će ovi entiteti jednog dana biti zaboravljeni i zamjenjeni prevarom tehnike. Govorila je da moram sačuvati u pamćenju more, sunce, vatru i zvijezde. Naše meditacije trajale su dugo, stajali smo među neolitskim crtežima, jedinim posjetiocima prisutnim u pećini i slušali glasove prošlosti. Moja mama je bila snažna, iskonski moćna, poznavala je mnoge jezike i imala oči prepune sjenki.
“Misliš da je bio incident?”, kaže Sibilla sa glasom moje mame.
Stara srdžba rasplamsuje se u meni.
“Ko mama? Ko te je ubio? Reci mi”.
Sibilla mi stavlja ruku na usne.
“Ne možeš se osvetiti jer je njega nemoguće pronaći”.
“Zašto si drugi put rekla da sam te ja ubio?”
“Nije bila tvoja krivnja, ti si samo htio da se spasiš”.
“Nisam htio to, bez tebe se osjećam pranza, pomozi mi!”
Sibilla pada na zemlju onesviješćena. Sagnem se, položim fenjer na zemlju; ona ima oznojeno ćelo i otvorene usne, stavim joj ruku među kovrdže i podignem joj glavu. Nešto su joj možda uradili tamo. Pokušavam da skinem naočale.
“Ne”, šapuće, riječi su joj neartikulisane. ”Bila šta da mi se desi ti moraš ostati ovdje”.
“Ne mogu ići bez tebe!”
“Moraš, Diogene. Uzmi fenjer i traži Čovjeka”.
XXIV
Prebirem po džepu i progutam dvije kapsule Adrenoplusa, čak ni on ne uspijeva da me drži daleko od nekih misli. Postao sam neosvojiv, kad bih znao još plakati pronašao bih ono zbog čijeg nestanka žalim ali plakati znači vratiti se vlastitoj cjelovitosti, priznati se kao pojedinac, znati da si još uvijek sposoban da definišeš jedno ja i jedno mi. Jednom neko mi je rekao da je istinska revolucija konektivnih naočala sadržana u življenu nesvjesnog. Mi koji možemo još uvijek izabrati smo upper class minitehnologija; ponekad mislim o ispraznosti cyborga, onih sa intra neutralnim operativnim sistemom, prinuđeni da budu u konstantnom kontaktu sa drugim nesvijesnostima, stanarima rasporenih snova.
Mi možemo odlučiti: imam jedan fenjer, mogu izabrati da li da ga koristim ili ne, mogu sići na dno Sretne zemlje, otkriti tajne i potom skinuti naočale u momentu kada moje nesvjesno proizvodi svijetove koji su za mene neodrživi. Izgleda da mogu da odlučim. U stvari više ne mogu, kad bih izabrao našao bih se u zatvoru, otkrio bih mučenja koja realni Diogen podnosi. Sad mi sve izgleda realno i dakle pravi Diogen nije realan, došao sam do tačke raskida: totanog obrušavanja koncepta istine. Šta je istinsko sopstvo? Tijelo? Tehnologija je uspjela zaposjednuti polje humanističkih nauka. Svako virtualno ja ima tijelo, tako da sam sada podjednako realan kao i u pretpostavljenoj dimenziji pravog sopstva. To je djelomično utješujuće djelomično ne, mogao bih ne probuditi se, mogao bih izabrati da popustim virtualnom bez rezervi i zaboravim realno, mogao bih, kao što se događa, imati sumnje o egzistenciji realnog, ali kako bi onda završio drugi Diogen? Mi smo šuplja bića kroz koja prolaze nespretne maštarije, provodnici misli. Ništa uistinu nema smisla osim bola, možda se zbog toga Dijana ozljeđuje, za nju to je jedini način da se osjeti živa, čak je i seks jedan nož, naoštreno sječivo kojim se režeš na šnite.
Strah me je ostaviti je ovdje samu al’ je bolje slijedite njene naredbe: položim Sibillino onesviješćeno tijelu i sidjem deset spratova dolje. Fenjer daje slabu i žućkastu svijetlost, hodnik ima jedan dug i uzak tepih, vidim osam različito obojenih vrata. Otvorim zelena.
Jedna iskričava svijetlost preplavljuje livadu, moje prvo istraživanje je u ovom pašnjaku, idem naprijed kilometar i više ali ne vidim ništa sem trave, progutam druge dvije pilule. U dnu pašnjaka jedna farma, konji, krave i koze, jedan pastir sa košuljom na kockice i kapom od slame hoda žvačući duhan, moj fenjer mu obasjava lice ružičastog tena. Čovjek nosi na ramenu jednog pauka sa majušnom violinom, i približujući uho čujem prigušeno Vivaldijevu sinfoniju broj šest. Čovjek se smiješi, bore kao da mu kovrdžaju obraze, ono malo preostale kose njiše se na vjetru.
“Vjerujem da je čudno, zar ne? Eh, on ne pravi paučinu, svira violinu. Našao sam ga u travi, bio je sam i uzeo sam ga. Svira čitav dan, sad se i ja razumijem u muziku”.
“Sretan sam da ne moram čuti Psytrone, mrzim onu muziku”, kažem.
“Ovdje se slušaju same prošle stvari, budućnost je zabranjena”.
“Vi znate gdje je Čovjek? Da li ste ga vidjeli negdje?”, pitam.
“Znaš, ja moram voditi stado na ispašu, ne razumijem se u filozofiju. Jedan dan, kad mi je bilo osamnaest godina, napustili su me u starom centru grada, tako sam otpoćeo da prosim ali ljudi nisu naviknuti da vide čovjeka koji pita novac. Jednog petka odlučili su da me odvedu, bilo ih je troje, možda šest, ušli smo u jedan Arkavol i lebdili do vrha jednog jako visokog nebodera. Tamo glavešina reče: Čekajte, moram pričati sa njim. Pričao mi je dugo i ja sam mu rekao da tražim jedno mjesto za stanovanje, hranu, malo novca i jednog prijatelja. Čovjek mi je rekao da se vratim poslije tri dana ali sa jednom idejom, samo bi me jedna ideja spasila.
U ona tri dana lutao sam ošamućen po gradu da bih na kraju susreo Sibillu. Ona je znala plesati, hipnotizirati i slušati. Kad je čula moju priču reče: Tebi je potreban samo jedan prijatelj. Dala mi je ovce ali ovce me nisu slijedile, dala mi je krave ale me one nisu slušale. A onda sam našao pauka violinu. Kad svira ovce me slijede i krave me slušaju. Jedem tri puta dnevno, imam njega i muziku, nije mi potreban Čovjek”, kaže.
Jedno kozle se trlja o njegove pantalone i pastir ga miluje, ima miris zemlje, livadske margerite se njišu na vjetru. Čovjek gleda u nebo i jedan veliki oblak u obliku lobanje mijenja oblik, postaje konj, ptica, prelazi horizont i mrvi se u hiljadu drugih figura.
Pitam ga da li i on kao djeca nema ime. Smije se opet, njegova izdužena brada kao da se izdužuje, dodiruje je rukom. Potom dodiruje kosu i gleda me sa istim očima koje imaju njegove krave.
“Budi oprezan sa djecom: nemaju ime i nemaju identitet, žive od prodaje droge, oružja, samo tako su sretna. Ja sam Filomen, nije mi potrebno ništa, ja sam mađioničar moje čudo je moj pauk violina”.
Pješaćimo dugo pašnjakom, stižemo do jedne javorove šume i Filomen kaže da se ne može ući u nju. Prepričava mi anegdote iz svoje mladosti, kaže da je mnogo vremena proveo igrajući se kartama, kapama i štapovima.
“Samo jedan madžioničar može osjetiti melodiju, gledati pauka i prepoznati jednog muzičara”.
Nekoliko minuta ostajem nepokretan i slušam, i vidim paukove slabašne nožice kako perfektno drže gudalo i znalački se kreću kao suspendirane u vazduhu.
“I ja čujem melodiju, da li to znači da sam i ja mađioničar?”, kažem. Filomen se smije i gleda me sa osmjehom bez intenziteta.
“Ovdje unutra smo to svi. Svi vidimo jedan zid koji se trese i na koji projiciramo naše želje”.
Čovjek se zaustavlja pred šumom, moram nastaviti bez njega. Želja koju projiciram na onaj zid je da ponovo nadjem Sibillu.
“Sibilla”, kaže ,“nije više tamo, čeka te na kraju puta”.
Biografija
📓
Ilaria Palomba je mlada italijanska spisateljica čiji je opus raznovrstan i bogat. Napisala je romane “Načini sebi loše” (izdavačka kuća Goffi, roman je preveden na njemački jezik za Aufbau-verlag) ‘, “Čovjek je čovjeku virus (izdavač Meridiano zero, roman je 2015-te osvojio nagradu Carver),” Jednom je ljeto” (izdavač Meridiano zero), “Smetnje osvjetljenosti” (izdavač Goffi) i “Žudnja” (izdavač Perrone). Ništa manje uspješne su i zbirke pjesama: “Nedostajanje” (izdavač Augh), “Pustinja” (izdavač Fusibilia, knjiga je osvojila nagradu antico pygros 2019-te) i “Metafizički gradovi” (izdavač Ensemble). Napisala je i esej “Ja sam umjetničko dijelo (izdavač Dal sud). Ilaria piše za mnoge časopise i surađuje sa uglednim kulturnim udruženjem escamontage. Diplomirani je filozof na putu da postane magistar.
Prethodni nastavci:
Ilaria Palomba: “Sretna zemlja”, poglavlje XVI, XVII i XVIII