Sa italijanskog preveo Erman Jakupi
XIII
Stavim naočale i uđem u SocialMind, 112 nepročitanih poruka, 240 obavijesti, pogledaću ih poslije. Na profilu jedne mlade žene piše: ”Samoubistvo je jedini oblik ljudske slobode.”
“Ubija se samo onda kad se u izvjesnom smislu bilo oduvijek van svega”, komentarišem.
Žena je jedan avatar, pita me da je slijedim, moj ologram je stiže, radi se o Sibilli. Nalazimo se u jednoj kamenoj tubi opkoljeni kružnim stepeništem. Sibilla se penje i ja je slijedim. Zapravo i ne radi se o jednoj tubi nego tornju. Na prvom spratu nalazi se jedna crvena soba sa svijećama razbacanim na podu i djevojkama, kineskinjama, afrikankama i arapkinjama, sve plesaćice iz kasarne.
Ona nastavlja da se penje, i pronalazimo opet starice u crnom, pletu i ne obaziru se na nas. Na trečem spratu jedna livada, ne, jedna stepa; radi se o hologramu naravno. Idem naprijed dva tri koraka. Na humusu ostaju tragovi mojih cipela, zaudara na lišaj. Sagnem se, pomilujem travu, isčupam je. Sibilla mi blokira zglobove. Stepa je ogromna, bez kraja, iako je toranj uzak, mračan, stepa na trečem spratu izgleda beskrajna.
“Postoji u name više nego volja nešto kao kušnja smrti”, kaže Sibilla. Njene crne i velike oči cakle se. ”Samoubistvo je nirvana putem nasilja”, zaključuje.
Trči po stepi i ja za njom, prolazimo kroz polje ljubičastog irisa, široka kruna i dugačak tučak, najdraži cvijet moje mame. Nastavljamo prema visokim borovima u daljini, nebo je vedro kao nebo juga, nismo više u gradu 207. Između borova pojavljuju se male uši boje mrkve, jedna životinja kao strijela trči od stabla do stabla, lisica možda. Malo dalje tri jelena sa leđima obasjanim napola od ovog providnog sunca, zatim dva konja, jedan crni drugi bijel, Sibilla uzjaše bijelog ja crnog. Fizička konsistencija sedla je stvarna, čvrsta, prava koža, i vonj konja je realan, dlake glatke, uzde zategnute. Moje tijelo kao da nije hologram, ovdje je, čitavo.
Galopiramo, puše zimska bura, donosi miris šume, drveća i divljeg cvijeća. Jedan potočić silazi sa malog brijega i na dnu stvara veliku lokvu preko koje moramo preći, konji nište i hoće nazad, usporavaju, nakon nekoliko sekunda lagano ulaze u vodu. Lokva je zelenkasta, listovi ibiska plove po njoj, na pokojem kamenu krekeću žabe, sedam malih žaba.Van lokve konji se zaustavljaju kraj jednog žbuna, njuše i drhte, kao da će zaplakati. U šikarici jedna pocrnjela noga sa potokom zgusnute krvi na listu. Tijelo sakriveno suhim granama ima miris pokvarenog mesa. Iza njega dvijemasline i jedna drvena baraka. Sibilla silazi sa konja i ulazi unutra. Ja silazim i čučnem kraj leša, izvlačim ga vani iz blata. Radi se o ženi odjevenoj u plavo, plava košulja i plava suknja, smeđa frčkava kosa, mesnate usne, mršavi obrazi, crne skoro zatvorene oči, moja mama. Prodrmam je al’ je hladna, ovdje je možda danima, ali zašto baš ovdje? Zar nije mrtva u jednoj saobraćajnoj nesreći? Osjećam kako me obuzima užas, hladnoća njene kože se prenosi na moju. Obuzimaju me crne slutnje i prepuštam se tjeskobi, osjećam kao da me razdire jedan pucanj od stopala do grudi, slijepoočnice mi se grče i udaraju kao čekić. Sibilla izlazi iz barake sa jednom čakijom u ruci.
“Jednostavna činjenica da gledaš jedan nož i da shvataš da ovisi samo o tebi kako ćeš ga upotrijebiti, daje ti osjećaj suverenosti koja teži da se preobrazi u megalomaniju”, kaže i pruža mi nož.
“Ovo je carstvo slobodne odluke, niko te ne može optužiti za ono što ćiniš u virtuelnom svijetu. Zato možeš izabrati da ubiješ sebe ili svijet, čitav život ne pitaju nas ništa drugo do ovo.”
“Radi se o jednoj probi, kažem. Sve ovo je jedna zamka.”
“Kad nas obuzme ideja da okončamo život, jedan prostor se pruži ispred nas, jedna prostrana mogućnost van vremena i vječnosti same, jedno vrtoglavo otvaranje, nada da se može umrijeti s onu stranu smrti”, kaže.
Uperim nož u grudi i zatvorim oči, zatim ih otvorim, gledam njenu tamnu svjetlucavu kožu, velike dojke kako se šire dok udiše, debele usne i one tako crne oči. Probodem je nožem. Padne na zemlju pored tijela moje mame. Dvije žene sa istom sudbinom. Uplašeni konji nište i biježe.
Skinem naočale. Prošlo je dvanaest sati. Ne spava mi se. Oloigra postaje ozbiljna, jedno putovanje u dubine nesvjesnog. Jedna hipoteza koju ne mogu otkloniti. Svijetlo zore gori u mojoj sobi, u jednoj bitci između ljubičastog i plavog nebo se otvara prema svijetlu dana i čini mi se da jutro sadrži sjeme noći.
XIV
Naginjem pomalo ka disforiji i zato je Adrenoplus za mene važio kao cigareta od prokaina, gurao me u akciju. To je jedna supstancija koja utiče neposredno na produkciju serotonina ne SSRI(antidepressivi) već ISS : moment alni pospješivaći serotonina, i sad zato, na stranu malinkonićne maštarije koje me nisu nikada napustile, osjećam da mi slabi energija. Svaki mali gest zahtijeva koncentraciju i napor koji su superiorniji od mojih snaga. Sama pomisao da moram preći uobičajeni put do posla pada mi teško kao kamen baš kao i čitanje koje izgleda kao ogromni napor. Kupio sam jedan paket onih cigareta, pušim ih dok sjedim na krevetu, puštam da mi pepeo padne na pod, nešto me prodrma u grudnom košu i odmah potom imam senzaciju da sam laganiji, ono što me razlikuje od drugih izgubi se. Izlazim.
Moja izgleda kao šetnja jednog mrtvaca, teško se krećem, kašljem, nisam siguran da su grumeni razmrvljenog cementa realni. Promatrati osobe u ovakvom stanju je apsurdno, največi broj njih izgledaju kao utvare, jednobojne duge tunike, izgubljeni pogledi u nebeskim drugostima, oni su cyborg, imaju dupli život, ovdje i sada je samo jedan san, postali su jedno sa njihovim avatarima, seksualni odnosi su čiste ideacije, vode seks izmeđ avatara, sa osobama koje neće nikada upoznati realno, njihov horizont smisla je kompletno imaginaran, uspjevaju da izvedu elementarne naredbe mada je struktura njihovog mozga definitivo izmjenjena.
Grad 207, govorilo se, je slična drugim: ima jedna arheološka zona posve ograđena u koju se može ući samo sa specijalnim dozvolama, svi spomenici su zbijeni tamo, nema više ulice Fori imperiali, trga Venecije, čuvenog istorijskog centra, sve je nabacano na jedno mjesto, u jedan veliki muzej. Samo su crkve ostale tamo gdje su bile ali su postale mjesta za zabavu, scenarij za igre sa konektivnim ulogama. Sve ostalo je od presovane pilovine: engleski parketi, neboderi, tržišni centri i fast food.
Svaki put kad idem na posao prolazim pored D112, ogromnog tržišnog centra sa tristo spratova, jednog beskrajnog tornja sa kojeg je nemoguće vidjeti dno, nebo se ogleda u njemu kao dijamant. Na prizemlju jedna od rijetkih kulturoloških apoteka. Jedna zelena radnja koja miriše na agave, čije su police prepune kutija koje sadrže veliki intelektualni izbor, eseje, romane, poeme, crtane romane i knjige o umjetnosti.
Uđem i naručim jedno pakovanje nihilističkih pilula, jednu kutijicu sa aspirinima za ezoteriju i jednu sa psihoanalitičnim aspirinima, naravno sadrže neke Jungove tekstove, čitavog Ciorana i ponešto od Frojda, Lacana i Melanie Klein. Psihoanaliza se ne praktikuje više ali je još uvijek moguće koristiti misli velikih učitelja posredstvom pilula.
Prodavačica je jedna mršava plavuša sa tridesetak godina, smijulji se i gleda prema gore, čatira s nekim bez naočala, radi se o cyborgu. Pozdravim je i odlazim. Ovi ljudi nemaju ideju koliko smetaju onima koji nemaju operativan intraneutralni sistem, mrzim kad me tretiraju sa prezirom. Ponekad poželim jedan blackout, baš me interesuje kako bi reagovali kad bi im njihovi sistemi napravili šalu.
Izađem i otvorim posljednji blister, prije posla progutam jednu crvenu pilulu. Mislim da je Gustav Jung.
XV
Idući prema uredu muzika koja se čuje sa prozora udara me kao šaka ravno u lice, ista muzika, ista opsesivna nota: psytrone. Zašto je slušaju? Koja osjećanja imaju? Susretnem jednu ženu koja ide na posao sa slušalicama na ušima, dok hoda pravi male trzaje kukovima i prsnom košću, i ona sluša psytrone. Jedan čovjek me prevazilazi pjevajući neki motiv bez ikakvog smisla, i iz njegovih slušalica izlazi ista muzika. Kako su uspjeli da nam nametnu da zavolimo nešto tako gnusno? Takođe iz Arcavola stiže isti opsesivni zvuk, isti kretenski motivi i parole bez smisla. Stigli smo do definitivnog zadavljenja ukusa. Stižem u ured lišen snage. Sjednem i čekam prvog nestalog.
Ulazi u 10 i 45, sjedne se ispred mene, ima dugu prosjedu bradu, neočešljan je, spljoštenog nosa, nosi razbucanu majicu i ima izdubljenje oči. Njegovo je ime Đulio, Đulio Buonsignore.
“Vratio sam se nazad”, kaže.
“Nazad?”
“Iz bolnice.”
“Nije moguće, niko se ne može vratiti od tamo.”
“Pobjegao sam.”
“Nakon koliko vremena?”
“Radi se o godinama, izgubio sam račun.”
“Vi vjerujete da poslije tolikih godina ….”
“Ne vjerujem ništa, moram.”
“Od čega bježiš?”
“Od ludila.”
“Aka želiš naći put ne potcjenjuj ludilo jer je ono veliki dio tvoje prirode.”
Posljednje riječi su mi izašle napolje a da ih nisam mislio, da im nisam postavio nikakve prepreke i iz njih slijede druge uzdignute do verbalizacije a da nisu prošle filtre svijesti.
“Ludilo je jedan zaseban oblik duha i pristaje svim doktrinama i filozofijama, ma još više svakodnevnom životu, s obzirom da je život puncat ludila i suštinski nerazuman. Čovjek teži razumu samo da bi samome sebi mogao stvoriti pravila. Život je po sebi bez pravila. To je njegova tajna, to je njegov nepoznati zakon. Ono što ti zoveš svijest je pokušaj da se životu nametne nešto što će rezultirati razumljivo.”
“Diogeene, ja sam bio zdrav. Kad sam bio mali moj je otac mješao vino sa vodom I davao mi da pijem. Sa osamnaest godina bio sam već alkoholičar. Pobjegoh iz škole, nikad se niskim nisam slagao. Zvali su me Sveti Gíulio jer sam nosio dugu kosu i bradu, nisam imao niti jednu ženu i zbog žudnje stiskala su mi se crijeva ali sam ih mrzio. U ono vrijeme nisu postojali prihvati, imali smo mogućnost da pričamo. Tako su me odveli kod doktora Fiorea koji me pitao šta osjećam. Nisam uspjevao da opišem ništa, moje senzacije kao da su odjekivale, sama osjećanja zamagljena ravnodušnošću bez znaka, eto, zovem ovu bezosjećajnost: velika ravnodušnost. Bila je počela onog momenta kad se razbolila moja mama.”
Moji se nisu nikada svađali ali se sjećam dugih šutnji za stolom. Ubijalo bi nas nerečeno. Moj brat nije prestajao plakati, dok sam ja tražio znaćenja iza stvari. Jedini način da se umanji ova žudnja bio je alkohol, i tako pio sam i nisam razumjevao srdžbu mog oca, on je bio taj koji je dao početak mojim zamagljenjima. Doktor Fiore mi je dao pilule Adrenoplusa, reče da će one riješiti moj problem i da ću prestati piti. Tako je i bilo, prestao sam piti i u toku razgovara postao sam svijestan mržnje prema mom ocu. Otputovah u Njemačku, tada su još uvijek postojale nacije. Godinama sam radio u jednom kafiću i uprkos tome nisam dodirnuo alkohol. Morao sam se vratiti jer su moji roditelji, da odavno već razvedeni, oboje umrli u misterioznim okolnostima. Kad sam stigao Rim više nije bio Rim. Ostale su samo ruševine. Dvije medicinske sestre me prihvatiše i proglasiše psihotikom kojeg treba interni rati.
“Ja sam ovdje pukim slučajem, uspio sam pobjeći i znam da je ovo Palača zakona. Hoću da pričam sa direktorom.”
“Pričaš kao da si u ludnici.”
“Ma nemoj! Bio sam dugo tamo i čak niti najgorima ne želim da završe kao što sam ja.”
“Da dragi moj. Vi ste konfuzni. Pričate nepovezano.”
“Diogene, dal se to vi zezate sa mnom?”
“Prvo me oslovljate sa ti, onda sa vi, ne odgovarate na moja pitanja. Koju igru igrate? Hoću da pričam da direktorom Palače, zahtijevam to od vas!”
“Imajte strpljenja. Sve će biti u redu. Spavajte mirno, dakle!”
“A to što sam uradio, ne vračam se tamo unutra, jeste li svijesni šta oni rade ljudima?”
“Ma šta vam je? Izgledate kao utvara. Šta se desilo?”
“Ovo ti rade, Diogene, oni čine da poludiš. Bacaju te u konfuziju, ne znaš više ništa, niti to da li si još uvijek živ ili si mrtav.”
“Sad ne treba da tražite nikakav put.”
“Gdje da idem, Diogene? Šta ću biti?”
“Puteve stvaramo dok ih prelazimo. Naš život je istina koju tražimo. Samo moj život je istina, apsolutna istina. Mi kreiramo istinu živeći je.”
“Ima jedna stvar koju želim reči: ovo društvo brojeva u kojemu gradovi nemaju ime, ljudska bića su ogranci operativnih sistema, u kojemu se susreti dešavaju na osnovu falsifikacije jedne oloigre, u kojemu se osobe dijele na nestale i neiskvarene, gdje je reputacija jedini kriterij prosudjivanja i slabost nedozvoljena, eh, dragi moj Diogene, ovo društvo je osuđeno na truljenje jer se hrani ludilom, istim onim kojeg vi želite iskorijeniti i koje zatvarate u bolnice. Moje nije ludilo, Diogene, internirajte me, ali ja nisam lud, ovo je razoružavajuća lucidnost.”
Šutim, još uvijek začuđen nesvjesnim riječima koje sam izgovorio, jedan plamićak svijesti izvire sa dna misli, gledam napaćene Gíuliove oči.
“Biježi”, rekoh.
“Šta?”
“Shvatio si dobro, biježi odmah!”
Giulio se ustaje, gleda unaokolo, fiksira me prestravljen.
“Nema spasa za lucidnost, vratiće te u bolnicu. Bježi! Bježi! Trči!”
Gíulio trči, otvara vrata i nastavlja trčati. A ja sam prekršio zakon. Šta ću reči Mauru?
Biografija
📓
Ilaria Palomba je mlada italijanska spisateljica čiji je opus raznovrstan i bogat. Napisala je romane “Načini sebi loše” (izdavačka kuća Goffi, roman je preveden na njemački jezik za Aufbau-verlag) ‘, “Čovjek je čovjeku virus (izdavač Meridiano zero, roman je 2015-te osvojio nagradu Carver),” Jednom je ljeto” (izdavač Meridiano zero), “Smetnje osvjetljenosti” (izdavač Goffi) i “Žudnja” (izdavač Perrone). Ništa manje uspješne su i zbirke pjesama: “Nedostajanje” (izdavač Augh), “Pustinja” (izdavač Fusibilia, knjiga je osvojila nagradu antico pygros 2019-te) i “Metafizički gradovi” (izdavač Ensemble). Napisala je i esej “Ja sam umjetničko dijelo (izdavač Dal sud). Ilaria piše za mnoge časopise i surađuje sa uglednim kulturnim udruženjem escamontage. Diplomirani je filozof na putu da postane magistar.
Prethodni nastavci: