Sa italijanskog preveo Erman Jakupi
VII
Soba u kojoj radim podsjeća na kabinu trgovačkog broda, namjestio ju je Mauro, kaže da su psiho vodiči trajektni mornari, kapetani došašća.
Žena ispred mene je veoma mlada, plava, obućena u plavo, punaćkog ružičastog lica i plavih tužnih očiju, sa ogrebanim rukama i uzdužnim ožiljcima od noža.
“Šta ste učinili?”.
“Mačka”.
Moj osmjeh je gorak, poznajem te znakove.
“Suviše je rano, pretjerano si mlada za smrt”.
“Život me dosađuje”.
“Zašto si ovdje dakle?”.
“Želim da napustim školu i da radim”.
“Al’ ti si još uvijek dijete!”.
“Osamnaest mi je godina”.
Uzdahnem i idem da odštampam jednu kafu.
“Hoćeš li?”.
“Kafa je loša za zdravlje”.
Pokazujem prstom na printer za gazirana pića.
“Možda bi sok od naranče?”.
“Može”.
Sipam sok u plastičnu prozirnu čašu i odnesem joj ga.
“Drži. Da čujemo dijete, šta te muči?”.
“Odlučila sam da pokušam, ako me ni ovdje ne želiti ubiću se, to ne znači da se trebaš osjetiti ucjenjen”.
“Jesi li to sarkastična? Nakon ove rečnice trebao bih zvati čuvare da te odvedu u bolnicu”.
“Molim te, više bih voljela otići mirne duše nego načiniti da me ubiju oni tamo. Slušaj Diogene, ja ne postojim”.
“Šta znači da ne postojiš?”.
“Moj život, sve baš sve, je jedan blef”.
“Savjetujem ti da se vratiš tvojim roditeljima, nemaš potrebe za mnom”.
Djevojka se sprema da se ustane, sasječe me njenim ledenim očima.
“Dobro i nemoj me imati na savjesti”.
Stiže do vrata.
“Čekaj.”, kažem. ”Nisi mi rekla svoje ime”.
“Dijana”.
“Dobro”.
“Nemam roditelje, moj otac me je napustio kad sam bila mala a moja mama je jedna loša osoba”.
“Izvini?”.
“Razumio si dobro, Diogene”.
Znam da nebih smio mješati posao sa privatnim stvarima ali ne mogu da se zaustavim.
“I mene je moj otac napustio”.
“Baš lijepo, imamo nešto zajedničko”.
“Ne znaš ništa o tvom ocu?”.
“Ništa”.
“Čak ni ime?”.
“Ne”.
“U redu, unutra si”.
“Unutra sam?”.
“Jesi li sigurna da imaš osamnaest godina?”.
“Da”.
“Ali moraš mi dati jedan odgovor, napregni se, samo jedan vrijedan odgovor”.
“O čemu ?”.
“O budućnosti”.
Smije se, zabacuje unazad glavu, zlati joj se svijetla kosa.
“Hvala.”, kaže.
Zapali jednu cigaretu od prokaina, trznem joj je iz usta i ugasim na česmi.
“Ne puši se u uredu”.
“Koji moralista”.
Pijuckam ledenu kafu sa mlijekom od badema, vještačka je, hranimo se isključvo proizvodima iz laboratorija, oni srećniji ih ne moraju kupovati, mogu ih proizvesti printerom u 4D.
Dijana gleda žuto kormilo i okrugli prozor.
“Rezove sam napravila kad se moj čovjek zaljubio u moju najbolju prijateljicu. On je bio umjetnik, slikar. Otišli smo zajedno na odmor i njih dvoje su čitavo vrijeme na jednom školju diskutovali o umjetnosti. Ona nije kao ja, budna je i lukava, ima drugu vrstu tijela. Mrzim je. Htjela sam da se ubijem, znam da sam u mojoj unutrašnjosti pokvarena”.
“Suviše si mlada, te misli će proći, kad se ponovo jednog dana zaljubiš razmišljat ćeš drugačije”.
“Ne vjerujem da vrijedi truda”.
“U osamnaestoj godini?”.
“Baš tako”.
“U redu, sad mi reci nešto o budućnosti”.
“Htjela bhi da budem vani odavde”.
“Šta znaći vani?”.
“Van Grada 207. Hoću da se vrate nacije, regije, gradovi sa imenom, ne podnosim više ovaj odjekujući svijet u kojem svi glume da se zabavljaju i niko više ne zna ko smo”.
“Dijana”, zakašljem se, ”Ne možeš otići kod direktora jedne firme i reči mu da želiš da se vrate vremena u kojima on i njegova firma nisu postojali, razumiješ li?”.
“Razumijem”.
“Moraš razmišljati o nečemu što je koherentno sa svijetom u kojem živimo”.
Ova djevojka me podsjeća toliko na mene da me obuzima osjećaj izgubljenosti. Oni koji postanu neokaljani izmišljaju algoritmične aplikacije. Horizont komunikacije je najznačajniji, čitava umjetnost može se svesti na komunikaciju. Izvršiti intenzifikaciju već burnih odnosa izmedju polova je pobjednička ideja. Sad kad Mauro želi zabraniti ljubav kao bolest duše imaćemo veču potrebu za fizičkim odnosima, okrenutim ka konzumerizmu tijela. Odnosi slijede tri impulsa: želju, samoodržanje i karijeru. Upravo zato algoritmi koje su usavršili naši saradnici intenzifikuju njihov protok. Jedan čuveni neokaljani projektovao je distrikte (etničke da bi se mogle promjeniti somatičke karateristike slučajnog partnera) dok ga je jedan drugi prevazišao izmislivši dvorane. Koliko ja znam Palača ih ima najmanje deset. Poslije Alicije postao sam njihov vjerni posjetioc, u dvorani broj sedam upoznao sam Mirandu: bila je lukav tip, sama kost i koža, ljubićaste kose, tetovirana, deset pirsinga po čitavom tijelu, na bradavicama i na klitorisu na primjer; imala je guzicu u obliku mandoline.
Miranda je bila pjesnik , ne samo jedna plesačica. U dvoranama imaš impresiju da poštuješ volju žena. Balerine nisu prostitutke, nisu obavezne ići u krevet sa posjetiocima. Plaća se da bi bio s njima u društvu, jedan sat, dva, jedan dan ili čitavu sedmicu. One mogu odlućiti da li da se jebu ili ne sa tobom. To je jedan drugi načn da se izaberu nestali, ko ne uspijeva da vodi ljubav očigledno je nestali ili beskoristan i potrebno ih je ponovo obrađivati. Sa zadirljivom Mirandom nisam imao nevolja, sviđali smo se jedno drugom. Vodili smo ljubav u dvorani broj sedam pred drugima, stavio sam joj sto dinara na rub perizoma i ona se zaskočila na mene. Kad sam se vratio kući nisam uspjevao oslobodite se od vizije njenog tijela, njenih usta, njenih malih i tvrdih sisa; vratio sam se opet u dvoranu sedem, opet smo vodili ljubav, lagano, delikatno požudni. Kad sam otišao vratio sam se opet odmah i vodili smo seks do slijedećeg dana.
Platio sam tri dana njenog vremena i odveo je na jednu plažu sa oblutcima udaljenu dva sata od grada. Mauro je bio poslao Valerija da me traži. U Palači se na bazi podataka automatski pojavio moj profil sa cifrom koju sam potrošio na Mirandu. Da, plaćao sam je, ali smo bili zaljubljeni, čak mi je pisala i pjesme. Mauro je odlučio da je pošalje u grad 3600, u jedan od gradova bivše Australije.
“Učinio sam to zbog tebe”, rekao je, ”ispraznila bi ti džepove”.
I zbogom Miranda.
“Imam jednu ideju”, kaže Dijana. ”Prošlog vijeka dva matematičara, Chris Danforth i Peter Dodds, uspjeli su izmjeriti razinu zadovoljstva stanovništva jedne zemlje, ja bih željela to uraditi sa življem grada 207. Želim izmisliti jednu aplikaciju koja može preispitati svaki podatak na Social Minde-u i stvoriti jedan algoritam sposoban da predvidi koliko nas ima veči nivo serotonina, endorfina i dopamina u krvi, sve sa ciljem da se favorizuju susreti među osobama koje su okrenute radosti i euforiji, zar ti ovo ne izgleda dovljno koherentno sa duhom vremena?”.
“Genijalno”.
Smiješno: mi koji stenjemo pod teretom malinkonije, radimo za jedan svijet euforičnih glupaka, otupljenih robota koji su osuđeni na očajničku radost. Prelijepa je Dijana kad popušta laskanjima moći, u pogledu ima samo razvaline.
VIII
Bile su dvije aktivnosti koje sam volio upražnjavati kao razbibrigu: seks i ples, kad kažem ples ne mislim ništa koreografsko nego rasipanje, prije nekoliko godina bio bih uporan posjetioc diskoteka, danas imamo gotove baze, bio sam lud za njima sve dok mi jednog dana nije došla ideja da skinem naočale.
Bio sam u jednoj zaštićenoj zoni. Uđoh u jednu platformu, dadoše mi par slušalica i stavih naočale. Na desnoj strani slušalica bilo je jedno dugme za mijenjanje muzike, svirala je neka psytron muzička baza, neka vrst uspavanke sa opsesivnim basom i posprdljivim elektronskim zvukovima, meni se sviđala muzika IDM, slušao sam stvari iz prošlog vijeka i plesao sretan.
Posredstvom reguliranja naočala odlučio sam mjesto i vrijeme, u prošlosti bih izabrao litice ili potočne slapove ali sam imao želju za morem. Bio je momenat mira, ples, posredstvom senzora mjenjao sam tijela prisutnih. Nevjerovatno je iskustvo naći se u zoru na jednoj tropskoj plaži sa domorodačkim ženama bez grudnjaka, tri sata u orbiti u mom personalnom vještačkom raju.
Zbog jedne bolesne znatiželje skinuh naočale i slušalice. Nađoh se izbezeknut na betonu, izgubljen između stotinjak oznojenih tijela, niti jedna bakhantica gola. Oblak zbijenih imbecila, zaljepljenih jedni za druge, obučeni kao junaci iz japanskih crtanih romana, savijali su se u tišini, i tišina je bila prljavo meso. Ostah sat vremena da ih gledam kako plešu, kako se trljaju nagomilani. Prestah da posjećujem baze, i kraj plesu.
Mi smo ospoljenje samoće, izgubili smo vjeru u boga ali smo prihvatili jedno blesavo i slijepo vjerovanje u iluziju. Ja i Mauro idemo često da pijemo na terase i nema niko ko je sposoban da gleda unaokolo, svi ekranizirani iza naočala, najfanatičniji ne koriste više niti jedan predmet, ugradili su jedan operativni sistem direktno u neurone (S.O.I.N.), oni su cyborg. Vidiš ih kako izbezglavljeni fiksiraju u prazno, i kako chatiraju telepatski sa deset osoba. Neki se disociraju, postaju nestali, ne uspjevaju da istrpe utjecaj tehno-mesa. Neki drugi opet se gube u mitološkoj prošlosti i osjećaju nedostatak boga.
Ne tako davno ušao sam u baziliku Svetog Pavla i umjesto sveštenika na oltaru bio je jedan informatički programer, kazivao je: ”Oko mene bliješte bitovi i bitovi su sa mnom. Podaci, šifre, komunikacije”. Širio je ruke i pokazivao četri strane svijeta. Deset slijedbenika telepatski povezanih lutalo je na koljenima po virtualnim svijetovima dok sam ja razgledao mozaike. Potrebna je jaka vjera da bi se ugradio jedan softwer u mozak, oni koji to urade znaju da se ne mogu vratiti natrag. Nikada više realnost.
Mauro više voli održavati razliku između realnog i imaginarnog, u tome je tajna njegove moći, sposobnost da se kontroliše realno bez da se ošamućuje sa mogućnostima.
Zbog ovog virtuoovisnog naroda knjižare, pozorišta, kina i muzeji su ukinuti, sve može biti ugrađeno u tvoj mozak, ako želiš pročitati jedan roman uzmi jednu kulturološku pilulu, filmove možeš ubrizgati u tvoj san, ako želiš u muzej postoje posjete sa vodičima u 4D. Kultura je virtualni akt. Jednom, pričam o dvadesetak godina ranije, svi su bili postali pisci, nije bilo čovjeka ili žene, starca ili dijeteta koji nisu imali čuveni roman u ladici i nije bilo čovjeka, žene, starca ili dijeteta kome nije uspjevalo da ga objavi. Knjižare su bile pretrpane i broj e.book-ova bio je toliki da su ometali rad operativnih sistema.
Tako su knjige zamjenjene pilonima, kino oniričkim prekonfekcijama, želja da se piše ubrzo je zamjenjena nagonom da se sniju snovi sa zadivljujućim radnjama. Ako si siromašan zadovoljiš se bazama, ekonomičnim stvarima, na dohvat ruke svima. Ja više volim staru tehnologiju. Imam čitač dvd-ija i stereo uređaj, muzika kuju slušaju danas, psytrone, izvrće mi stomak, slušam još Vivaldija i imam istinske knjige od papira .Postoji od slućaja do slućaja jedan viši plan kojemu je potrebno sakriti istinu o vlastitom načinu mišljenja i razmišljanja.
Riječ čudo pratila me još iz vremena osnovne škole, pisao sam nevjerovatne stvari. Moja mama me upozoravala: ”Zapamti, Diogene, mi nismo u planovima moći zar s tim hoćeš da uspoređuješ slobodnu mogućnost upoznavanja stvari takvih kakve jesu?”.
Kad sam pohađao progresivnu školu postojali su još uvijek gradovi, regije, nacije, stanovati u Rimu je imalo smisla i nije bilo isto kao stanovati u Parizu, Njujorku ili Hong Kongu; Mauro je pohađao moju školu, ja sam bio u petom on u drugom razredu, imali smo istu učiteljicu italijanskog, bila je ona koja mi je rekla da sam čudo. I tako Maurov otac pozvao je mene i moju mamu na večeru.
Bila je to prva providna kuća koju sam vidio, izgledalo je kao stajati u jednoj kocki od pleksiglasa, bilo je nezgodno ići u banju i zamišljati da te bilo ko može vidjeti.
“Ne vide te, stakla su providna za nas dok su vani u duginim bojama”, rekla je gospođa Viale: Helen, jedna anoreksična Njemica, skoro transcendentna.
Ako si gledao oko sebe imao si utisak da sve lebdi, činilo se kao da si pod vodom ili u praznom, kao da si na dvijestotom spratu koji je bez temelja, sa kuhinjskog balkona mogao si dodirnuti oblake.
Maurov otac je ima crnu kosu i bradu, radio je kao broker, za stolom pričao je o bankarskim akcijama i valuti bor (jedna valuta koja postoji samo na SocialMind-) Kad sam ga vidio, kad sam vidio njegove svijetle i odsutne oči, kao da mi ispališe jedan pluton u lijevoj ruci, mislio sam da ću crknuti. Namignuo mi je kao da je htio da mi telepatski komunicira nešto što nisam shvatio al’ ja sam htio da pobjegnem ili da uperim cijev pištolja u slijepoočnice.
Helen je bila koncentrisana na opskrb, trčala je u jednom letećem mjehuru, silazila dolje i štampala veganska jela, ali ih nije jela. Sijedila je blizu nas i gledala kako jedemo. Moja mama je dugo promatrala Helen i povukavši me za košulju rekla:”Jadna glupača”.
Bili su obućeni u bijelo, ovu tradiciju Mauro je zadržao, u Palači svi se oblačimo u bijelo, imamo duge termičke tunike, mijenjaju temperaturu u ovisnosti od godišnjeg doba, sviježe ljeti i tople zimi, slobodni smo da ne koristimo jakne i neprikladne šorceve. Samo nestali hodaju polu goli, ili balerine, pokazivati meso je simptom siromaštva.
Dok smo jeli odštampana jela koja su imitirala ukus povrća, Helen nije prestajala da se smije sa nepokretnim očima, imala je izgled nekakve porcelanske lutke. Moja mama i gospodin Viale razmjenjivali su bez ijedne riječi ljutite poglede, pretpostavljam da su se poznavali oduvijek i da se nisu podnosili. Gospodin Viale je imao strog bariton:
“Diogene, daću ti dvijesto dinara ako budeš dao lekcije iz italijanskog mom sinu, htio bih da ga naučiš da razmišlja”.
“Kako je moguće naučiti nekoga da razmišlja, rekla je moja mama?
“Pet stotina dinara”.
Moja mama se nasmijala sa gorčinom i na kraju prihvatila. Ova stvar oko privatnih lekcija dala mi je izvjestan značaj, po prvi put osjetih se dio nečega, moći kalibrirati talenat u objekrtivnu vrijednost bio je prvi korak ka identitetu. Zauzvrat Mauro mi je pokazao kako se koriste naočale i kako se ulazi u bazu podataka, on je to činio često i uspjevao je mijenjati podatke. Tako smo postali braća.
Prva godina univerziteta bila je beskorisna, slijedila je praznina, trajala je godinama, na kraju parlament su raspustili u korist Palače i Mauro je bio na njenom vrh. Časopisi zatvoriše, televizije prestaše da šire vijesti o ratu, politici, iskrcavanjima. U sjedinjenim mrežama se pričalo uvijek jedino o Palači, o modama u njoj, o njenim radnicima i direktoru: Mauru Viale-u. Promjenula se čitava svijetska konfiguracija, niko se nije sijećao imena gradova, niko se nijje sijećao negdašnjih tradicija u njima. Mjesta postaše međusobno zamjenljiva. Živi smo kao u snu, misterioznom stanju opijenosti, izgledalo je da sve ide glatko sve dok se nisam počeo pitati o smrti moje majke.
Biografija
📓
Ilaria Palomba je mlada italijanska spisateljica čiji je opus raznovrstan i bogat. Napisala je romane “Načini sebi loše” (izdavačka kuća Goffi, roman je preveden na njemački jezik za Aufbau-verlag) ‘, “Čovjek je čovjeku virus (izdavač Meridiano zero, roman je 2015-te osvojio nagradu Carver),” Jednom je ljeto” (izdavač Meridiano zero), “Smetnje osvjetljenosti” (izdavač Goffi) i “Žudnja” (izdavač Perrone). Ništa manje uspješne su i zbirke pjesama: “Nedostajanje” (izdavač Augh), “Pustinja” (izdavač Fusibilia, knjiga je osvojila nagradu antico pygros 2019-te) i “Metafizički gradovi” (izdavač Ensemble). Napisala je i esej “Ja sam umjetničko dijelo (izdavač Dal sud). Ilaria piše za mnoge časopise i surađuje sa uglednim kulturnim udruženjem escamontage. Diplomirani je filozof na putu da postane magistar.
Prethodni nastavci: