Loading...
Komentari

Pomirenje

Nihad Filipović

Takozvana nova ustavna koncepcija BiH, političko je presipanje iz šupljeg u prazno. Već bi i zadnjem evropskom i američkom političkom diletantu trebalo biti jasno, (a mislim da i jeste samo kriju da im “noge smrde”), da ne znam kakav novi ustav, makar koliko “moderan” bio, ne vodi ka novoj, euro-atlantskoj Bosni i Hercegovini, bez prethodne promjene duhovne supstance i prosječnog stanja svijesti ljudi, građana i naroda BiH. Iz historije je poznato, znameniti tzv. Staljinov Ustav Saveza Sovjetskih Socijalistički Republika (SSSR), svojevremeno se držao modernim i naprednim ustavnim konceptom i rješenjem, pa povijest ipak, u istom vremenu, u SSSR-u, svjedoči najcrnju tiraniju i despotizam.

Šta to znači? Pa znači, da u duhovoj situaciji kakva je u BiH danas i svih ovih godina, ako se veći ide na ustavno preslaganje, najracionalnije bi rješenje bilo povratak na stanje prije 6. aprila 1992; potom stvaranje pretpostavki da se osvoji pomirenje i tek potom ulazak u pregovore o novom ustavnom aranžmanu, kakav god se dogovorio.

Jer nakon tragičnih iskustava iz devedesetih godina prošlog stoljeća, elementarnom pretpostavkom svake nove Bosne i Hercegovine, javlja se pomirenje.

Bez pomirenja nema nove BiH.

Bez pomirenja svaka nova BiH je još i starija od one prethodne.

 Pomirenje je opet moguće samo na osnovana istine.

Odbijanje da se činjenice prihvati kao istina, temeljni je duhovni srbsko-hrvatsko-bošnjački problem; (tim ili obrnutim redom, svejedno).

 1. Istina jeste da je nad Bošnjacima počinjen genocid;

(i da Srebrenica nije samo “izolovani incident” kako kaže službena srpska perpetuirana verzija istine).

2. Istina je da su Srbi znali šta se u njihovo ime radi;

(od Nirnberga na ovamo izgovor “nismo znali” ne pije vode. Jasno da Srbi znaju šta se u njihovo ime radilo. Isto i Hrvati. Kao što i Bošnjaci znaju, da u onim, mahom propagandistički stostruko uvećanim lažima o “zločinima muslimanske vojske”, ima “zrno soli”).

3. Istina je da su politički uvezani Hrvati otpočeli rat protiv Bošnjaka,

na liniji Wens-Ovenovog plana o razgraničenju, što je bilo samo refleksija ranije skovane protubosanske i protubošnjačke urote Miloševića i Tuđmana.

4. I istina je da je i sa strane Bošnjaka bilo zločina.

Suočenje sa ovim istinama je prva i polazna nužna pretpostavka duhovnog prevazilaženja ponora koji je rat ostavio u dušama Bosanaca.

Nije dovoljno kazati nisam znao.

Potrebno je i kajanje i potreban je oprost.

Kajanje zločinca ili onih u čije ime je zločin počinjen, a oprost žrtve odnosno one majke, sestre, supruge, oca i brata onih što ostaše bez najmilijih.

Problem je međutim što stvarno, politički artikuliranog, dakle transparentno izraženog kajanja, nema. Kazati nismo znali, a sad kao znamo pa smo za Bosnu, ali onu dejtonsku sa Republikom Srpskom načinjenom zločinom genocida u onom našem vremenu “neznanja” je ili istrajavanje u zločinu (što znači nema kajanja i što je po budućnost Bosne pogubno jer u sebi nosi sjeme novih sukoba) ili je istinski izraz bojazni i straha gdje ćemo se mi Srbi to sutra naći i u kakvom okruženju ako odustanemo od RS.

Kazati nismo znali, a sada znamo pa smo kao za Bosnu, ali iz tri dijela tj. i mi Hrvati hoćemo svoj poseban entitet, ako već RS opstaje i nema načina da se anulira, znači zapravo: da, znali smo, evo rećemo, žao nam je, ali tako biti mora; a to je opet ono isto pogubno istrajavanje u zločinu, odsustvo kajanja i (ili) eklatantna moralna (ali i intelektualna) tupost koja je Hrvate u BiH i dovela do masovnog osipanja za koje sada ta duhovnost krivca traži u Bošnjacima. I što je drugo nego odsustvo kajanja i ista ta moralna tupost kada službena bošnjačka politika pošalje (pod pritiskom) neke od svojih optuženika za ratne zločine u Hag, sve kukajući i žaleći se na nepravdu što se nanosi bošnjačkom narodu !

I jednako tako, kao što nema kajanja na razini političkog reprezentiranja bh. naroda, nema ni oprosta, što je i logično, jer je oprost teško moguć bez kajanja (a kolektivni oprost masovnog zločina kojega smo svjedočili tokom rata zapravo je i nemoguć bez transparentno izraženog kolektivnog kajanja onih u čije je ime zločin činjen).

Pokajati se je neuporedivo lakše nego oprostiti. Pokajanje nad zločinom počinjenim u ime neke politike u biti je hvatanje za rogove sopstvene sujete. Oprost u stvari masovnog zločina, iako ne znači nužno zaborav, znači nadrastanje i prevazilaženje prirodnih impulsa prezira, mržnje i revanša, što je neuporedivo teže nego pokajati se.

Stoga je u nekom prirodnom i logičkom slijedu događanja što vode pomirbi na BH prostorima, nužno da oni u čije je ime zločin počinjen, transparentno, preko svojih političkih reprezentenata, iskažu kajanje, gdje se onda može očekivati od stradalnika i njihovih preživjelih, oprost.

Kako i zločince i žrtve zločina nalazimo u Bosni i kod Srba i kod Hrvata i kod Bošnjaka, potrebno je da “njihove” politike, ukoliko uistinu žele Bosnu, javno, transparentno, artikulirano i bez ostatka, izraze i kajanje i oprost, što nikako ne znači relativiziranje žrtve, jer i nakon toga ostaje istina da su najviše stradali Bošnjaci, te Srbi, pa Hrvati.

Sve ostale “naše” istine, posebno o karakteru rata, je li to bila agresija na RBH ili građanski rat, jesu li logori bili to ili tek Sabirni centri, je li rat otpočeo napadom na selo Ravno ili na Bijeljinu, u kojoj je mjeri srbska agresivnost rezultat srbskog negativnog historijskog pamćenja, a protekli rat refleksija tragičnih zbivanja u Drugom svjetskom ratu… itd.; sva ta pitanja povjest će apsolvirati. To može biti i do budućih generacija. Ali, ono što je do nas, danas i ovdje, jeste pomirenje na temeljima elementarne i nedvojbene istine o ratu 1992 – 1995.

Pitanje je međutim, postoje li stvarne pretpostavke za naznačeni proces pomirbe u BH? 

“Nacionalne” politike i političari očito danas nemaju taj kapacitet, a pitanje je u kojoj ga mjeri uopće mogu i imati pored ovakvog etičkog stanja nacije (šta god to značilo u bh. prilikama). Kajanje i oprost su etičke kategorije, pa je prema tome za očekivati od vjerskih institucija i njihove hijerarhije, tih moralnih vertikala naroda, odašiljanje pomirbenih impulsa. A to je, kao i manje više sve u Bosni, tri puta složenije te utoliko i usporenije.

Jer ako je Južno Afričkoj Republici bio u ovu svrhu dovoljan jedan Dezmond Tutu, Bosni i Hercegovini je potreban tri puta takav. Kako ljude tog kalibra u Bosni i u širem srpsko-hrvatskom okruženju nemamo, to onda, logički, još uvjek imamo nastojanje srpske politike da se, ne pitajući za cijenu, sačuva RS; i ne samo sačuva, nego čak i da je odvoje od Bosne kao konačna garancija.

Kao što je, jednako tako logično bošnjačko nastojanje  (najprije kao stanje duha dijela naroda, a li ne i kao pragmatska politika koja se vodi “u njihovo” ime) –  da se dohaka srbskoj republici u Bosni, kao tvorbi zločina koji je u ime te republike počinjen nad njima i kao stalnom izvoru nestabilnosti zbog asimetričnog ustavnog riješenja koje ne odgovara ni Hrvatima ni Bošnjacima.

Negdje između ovih polova ugnjezdilo se raspoloženje politički organiziranih Hrvata u BiH, koje je deklaratorno za BiH, ali se ispod probosanske  retorike, aktivno radi na etabliranju zasebnog Trećeg entiteta sa separatnom  “zakonodavom, izvršnom i sudskom vlašću”.

I to tako traje… Što je jasan znak da stvarne, jasno i bez zadrške manifestirane  želje za pomirenjem nema.

 

(Varijacija na originalna objavu ovog tekstana, napisanu kao komentar na pokušaj amandmanskih izmjena Ustava BiH – Internet stranica SSDBiH, bh dijaspora.com – 6. 1. 2007. i  internet magazin orbus.be – 6. 1. 2007.)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *