Traven Milovich, Kolekcija – Glamour & Fine Nudes, 2016. ( izvor: artist.com)
Napisao: Nihad Filipović
Zanimljiv je taj fenomen prvog u političkim poslovima oduzimanja narodne nevinosti.
Lenjin je prvi shvatio značaj filma kao novog modernog medija u političkoj propagandi, što su komunisti poslije obilno koristili u kojekakvim “spontanim” dešavanjima naroda, u silovanju mase i cementiranje totalitarne vlasti. I dok je car Nikolaj II. kazivao: – Film je prazna, bezkorisna čak štetna forma zabavljanja naroda, Lenjin je partijskim aktivistima ponavljao: – Upamtite, od svih umjetnosti, film je za nas najvažniji.
Hitler je takođe izvanredno razumio značaj filmske umjetnosti u političkoj propagandi, a bio je i prvi koji je koristio avioprevoz u izbornoj kampanji. U jednom danu, koristeći avion, pojavljivao se na više predizbornih skupova, što je, smatraju analitičari, uz “spontano” dešavanje (zavođenje) naroda i konstantno laganje kao metod osvajanja imaginacije mase, jedan od tri ključna momenata koji je presudno uticao na, za njega i njegovu nacističku partiju, povoljan rezultat na federalnim izborima u Njemačkoj 1933. na kojim njemački narod žrtvuje nevinost na oltaru obećanih brzih odgovora na teška pitanja; on ubrzo nakon tih izbora postaje kancelar (predsednik vlade, prvi ministar), a nacisti ulaze u vlast.
Milošević je bio prvi komunistički aparatčik s ogromnom ambicijom, koji je shvatio da je Tito umro, pa je onda koristeći mehanizme sistema razvijene u Titovo doba – najprije sistem totalitarne kontrole i presing medijskog svakodnevnog silovanja javnosti – bajagi spontanim antibirokratskim pokretom dešavanja naroda, dočepao se vlasti, da bi potom proizveo haos, a sve na tragu sopstvene paranoje i egomanijačkog poriva za moć; ne bi li ušao u istoriju kao najveći Srbin od Stefana Prvovenčanog naovamo.
Dešavanje naroda – “spontana” antibirokratska revolucija u Srbiji
Trump je pak prvi među svjetskim političarima koji je razumio značaj društvenih mreža; prvi koji se svakodnevno počeo oglašavati na Twiteru sa plitkim i priglupim objavama, i on pozivajući na bajagi antibirokratsku revoluciju protiv establishmenta u Washingtonu, osvajajući podršku mnoštva, frustrirane, iz ovih ili onih, postojećih ili umišljenih razloga, razočarane, depresivne, nezadovoljne šarolike svjetine “koloritnih” uvjerenja, od kojekakvih kršćanskih fanatika preko rasista i “samoorganizovanog” naoružanog naroda, do očajnih desparadosa što ne znaju šta će sami sa sobom.
Dešavanje naroda – “spontana” antibirokratska revolucija u USA.
Ovdje mi se sada javlja interesantna paralela u mišljenju. Naime, u mnogom smislu, usporedivo je ono što je svojevremeno radio Milošević u Jugoslaviji sa onim što je radio Trump za njegovog četvorogodišnjeg mandata u USA. I jedan i drugi su koristili medije za huškanje naroda, mitingaške kampanje, konstantno proizvođenje podjela u društvu na najosjetljivijim šavovima društvene nadgradnje, sijanje smutnje, dizanje tenzija, laganje i zamećanje haosa u kokano traženju riješenja – institucionalno, vaninstitucionalno, ustavno, neustavno, ali uvijek bajagi na tragu volje naroda.
USA međutim, nije bivša Jugoslavija. USA ima tako razvijen sistem podijeljene vlasti, slobodnih medija i institucionalne kontrole, te su uspjeli zaustaviti tog, u američkoj politici, ne tek rijetko viđenog, nego do njega, absolutno neviđenog ego-manijaka.
Američki predsjednici kada zameću fesat u svijetu ili se, što je češći fenomen, petljaju u frtutme koji su drugi zametnuli, obično to rade u drugom predsjedničkom mandate. U prvom, stalno im je na umu drugi, pa postupaju naglašeno oprezno i odmjereno.
A u drugom, tu se više nema šta taktizirati: zadnji je mandate i nemaš se potrebe udvarati glasačima, e da bi bio ponovo izabran. A da mijenjaš ustav kako ti je ćeif, pa se osiguraš i za treći mandat, ne dolazi u obzir. Nije to Rusija. Ipak je USA demokratska tvrđava u kojoj to (sad za sad), nije moguće.
Tada, u pravilu u drugom mandatu, američki predsjednici ili čuvaju obraz, misleći kako će ih historija upamtiti ili gube nevinost.
Stoga DA, Trump da je mogao, već u prve četiri godine mandata, odradio bi posao, na tragu obsjenarskih “genijalnih ideja” prvog “antibirokrate” u američkoj politici. Kako se historija ponavlja, bila bi to varijacija na historijsko iskustvo Musolinijevog i Hitlerovog uzpinjanja na vlast demokratskim putem i potom, delegitimiranja sistema koji ih je doveo na vlast. Nego nije mogao. Sistem takav da mu to nije dozvolio.
Milošević je pak odradio šta je odradio JER JE MOGAO. Naslijeđeni Titov nakaradni sistem takav bio, te mu je to omogućio, te se on šalatao s jedne funkcije na drugu, kinstantno održavajući i zaoštravajući narativ i na njemu proizvođene tentije. Znači, niti je tu bilo demokratskih institucija, niti demokratske kontrole, niti pluralne slobode – a u sistemu se zakotila duboka društvena, ekonomska i politička kriza. I onda se desio Mali Musolini i preteča Trumpa u Srbiji, pa nas sviju zadeverao.
I Srbi (ponešto ovo preko Drine), a naročito Mi ostali, platili smo ceh. U mnogom smislu i dalje ga plaćamo (naročito Bosna i – još uvijek, Crna Gora), ali Srbija će ga tek plaćati.
To je narod i kultura kojem je davno oduzeta nevinost i koji svih tih godina nakon defloracije, nema taj kapacitet niti pokazuje ambiciju da se otrgne iz stega konstantinovićevske palanačke i Udbaške države.
Predsjednik Vučić kao pokušava ekonomski ojačati Srbiju. Koliko u tome uspijeva upitno je, ali, sve da uspijeva – šta dalje? Jer i Kina je ekonomska supersila svijeta, ali je i dalje partijsko- policijska država. Tako da je ekonomski rast i prosperitet nacije bez slobode ili uz radikalna ograničenje slobode, tek kupovina vremena. A kada dođe vrijeme promjene i pojave nekog novog prvog u Srbiji, u Kini, u Rusiji itd., pitanje je kako će to sve skupa završiti: kotrljanjem glava po ulicama gradova i seoskim zabitima ili …?
I uopće, pitanje je šta nosi budućnost? Da li će se nanovo javiti neki novi prvi, na tragu Trumpa, pa narod nanovo zavesti, oduzeti mu nevinost bez zaštite i iznova krenuti u neki novi, “spontani” antibirokratski ustanak dešavanja (tj. oduzimanja nevinosti) naroda?
Vjerovatno, prije ili kasnije – hoće, ukoliko slobodan svijet zaista ne poduzme mjere potrebne da se sloboda javnog medijskog očitanja, izbalansira sa potrebom održanja nevinosti tj. nepatvorenog i istinski slobodnog narodnog očitanja volje na slobodnim izborima, u društvenim relacijama u kojim će mediji, na prvom mjestu – uopće moći biti slobodni.
Time se ovi danas odgovorni već imaju baviti, a posebno oni što dolaze iza njih. Za sada nije prošlo.