Loading...
Kultura

Ilaria Palomba: “Sretna zemlja”, poglavlje V i VI

Sa italijanskog preveo Erman Jakupi

V

Griješim kad držim da nisam imao čak niti jedne žene osim striptizeta , imao sam najmanje dvije značajne pomena. Ja I Mauro smo neko vrijeme često išli u distrikte. China Town ,Afro Town, Arabi Town sve sama mjesta seksualnog turizma u koja se može pristupiti posredstvom naočala.

Kineskinje mi se sviđaju jer imaju elastičnu karlicu i sem toga to su žene sposobne da šute, što je danas rijetkost. Prvo sam imao relaciju dugu šest godina sa Alcijom koju sam upoznao posredstvom jednog algoritma, jedne funkcije instalirane na Social Mind-u: to je jedan čvor prisutan na mreži koji stabilizuje stepen kompatibilnosti analizirajući sve podjeljene podatke i praveći kompjuterske i kombinacijske prora čune koji mogu predvidjeti rezultate odnosa. Algoritam je držao da smo jedno za drugo ali da nećemo ostati dugo zajedno. Ona je bila jedna djevojka sa filozofskog fakulteta, kao i ja bila je izgubila mnogo godina: dok sam ja gledao da pišem ona je nastojala da udje u filmske ekipe, išla je na audicije, i recitovala svoje uloge za stolom univerzitetske kafane. Jedna sjajna memorija uprljana jednom manom izgovora koja je opterećivala konsonante ističući ih pretjerano. Naša aventura bila je više očajnička da bismo nakon smrti moje mame postali ozbiljniji. Zamjenio sam majčinsku figuru sa Alicijinom, sa slikom jedne žene prepune sjenki: mršava, visoka, duge crne kose, crveni ruž, mesnate usne i jedno flegmatično ludilo. Svađali smo se često zbog njene slatkoriječivosti al’ smo imali jedan dogovor: mogla je da živi kod mene, isprazniti moj žiro račun online, zauzvrat trebala je biti iskrena, voliti me i jebati se sa mnom.

Kad mi je dao posao Mauro mi reče: ”Oslobodi se od one krvopije. Ženu zgrabi za kukove, stavi na grbaču i istovari.” Mauro često ponavlja da je ljubav bolest duše i da joj treba iskorijeniti svaki trag.
Zbog Alicije bio sam bolesno ljubomoran. Paranoja mi nije davala mira. Ona se premjestila u grad da bi studirala i da bi postala neokaljana. Diplomirali smo zajedno, u trideset i drugoj godini, nakon što smo izgubili vrijeme u suludom pokušaju da postanemo famozni sa show business-a. Dobila je največe ocjene, upisali smo se na jedan ubrzani kurs iz psihologije upravljanja i tu je uzela maksimalne ocjene, htjela je ići u Palaču na razgovor za mjesto psihovodiča. Bio sam odlučio da je oženim, učinio bih to mirne duše nakon što bih je spriječio da se realizuje. Sibbila me podsjeća na Aliciju, njihove oči imaju istiu nijansu crne boje.

Dakle meni daju posao dok se Alicia vrača natrag svojim nesretnim audicijama. Slijedio sam je više puta na ulicama, nisam našao ono što sam tražio; ušao sam na njen profil jedne večeri kad je zaboravila naočale na radnom stolu, na Social Mindu-u sam našao jedan dvosmislen razgovor između nje i jednog zavodljivog režisera njenog zemljaka, bili su tu još tragovi od dva tri olosusreta. Kad se vratila bacio sam na zemlju njene naočale, zgazio ih nogama, išamarao je. Ponekad sjećanja izgledaju kao snovi, šum vjetra koji nosi vriske, jecaji, fragmenti života koji mi ne pripadaju više. Otjerao sam je, nismo se vidjeli nekoliko mjeseci ali sam držao tragove njene prisutnosti na mreži. Jednog dana se pojavila, par naočala je moguće nabaviti sa malo novca. Napisao sam joj: ”Nađimo se i pričajmo”. Nije htjela znati za to. Stigao sam je u oloigri i otišli smo zajednu na jedno brdo gdje smo našli jedan toranj, ušli smo unutra , popeli se gore i gledali plamteću dolinu u noći, svijetla nebodera izgledala su kao fenjeri. Rekao sam joj: ”Skini naočale i dođi kod mene”. Uradila je tako. Trebali smo se vijenčati, bio sam kupio novo odijelo al’ prije no što stigoh na mjesto vjenčanja promjenio sam ideju. Možda sam to uradio da bih izbjegao sudbinu ili možda algoritme. Od tada ne znam ništa o njoj.

Izgubio sam skoro sve žene zbog ljubomore. Podvizi su se alimentirali percepcijom moje beznažajnosti, prepoznavao sam u njima superiorna bića za koja nisam bio predodređen, baš kao što nisam bio predodređen za uspjeh. Nemam realnog talenta za psihologiju rukovodjenja i nemam nikakvog interesa za druge. Svaki moj sentiment se hrani spletkama, ambivalentnošću, izazovom. Znam da sam sličan ruševinama mojih košmara, zgradi rasparčanoj u milion komada.
Vratim se kući tjeskoban zbog usamljenosti, guši me osjećaj praznine, razmišljam o Sibbili i nisam siguran da li je naš susret bio realan, mažda je bio samo jedna našmirglana vizija, varka duha, fleš naočala.

Dan je. Izađem na balkon koji gleda na unutarnje dvorište, Valerio Coralli se igra sa svojom kčerkom, njegova žena je čitav dan na trosjedu, mogu je vidjeti sa balkona. Djevojčica slijedi oca duž avenije oleandara i insistira da je odvede u Palaču, vrišti, galami. Valerio je podigne u naramak i odnese kući, izađe drugi put i gleda u pravcu mog balkona. Pozdravim ga, on mi odgovori i lupa po asfaltu ratničkim koracima.

Ova kuća je drugačija od ostalih, nije od kristala, stara je, i namještaj je od ebanovine i još uvijek posjedujem knjige od papira, jedan sam od posljednjih koji ih čuva, one su nasljeđe do kojeg držim. To je jedna skromna kuća, jedna soba od šezdeset metara kvadratnih bez vrata sa jednim velikim futonom u sredini i jednim pisaćim stolom od ebanovine gdje ostavljam naočale, stalkom za knjige, trosjedom i jednim malim stolom od stakla. Pod je od parketa, zidovi ponegdje okrznuti, prozori prostrani, balkon širok sa jednim stubom od kamena.

Prije no što se vratim na posao stavim naočale, uključim senzor, uđem u bazu podataka od Palače i tražim informacije o Graciji Cutrolo, radoznao sam saznati šta je mogla tražiti jedna žena od pedeset godina u jednom mjestu kao onom. Njenog imena nema: nestala je iz baze podataka. Bio je trezven gest sa moje strane ne tražiti je odmah da bih joj vratio listić.

VI

Valerio me čeka blijed na ulazu u Palaču, sa pogledom izbezumljenim od zabrinutosti. Miriše na san, znate onaj miris koji se zalijepi za kožu tijekom besane noći kad dah i znoj postanu kiseli.

“Kako ti je to moglo pasti na pamet?”.
“Šta?”.
“Ne pravi se seronja”.
“Ne bi bilo ništa loše u tom”.
“Nisam nikad uzeo antdepresivna sredstva”.

Napravim tri koraka, gledam da pređem predvorje, prođem pored hromatske fontane (voda koja prska u crvenom, žutom, zelenom i plavom je olografska projekcija), stignem do telensora. Valerio mi stavi jednu ruku na rame.

“Mauro je juče došao u moj ured sa pretenzijom da me kontroliše”.
Okrenem se i gorko smijuljim.
“Ali ti nemaš ništa da skrivaš”.
“Nažalost ovaj mjesec na poziv se nizu odazvale tri porodice, radi se o poslu kojeg bih uradio narednih dana ali Mauro to pripisuje mom zdravstvenom stanju i šalje me dvije sedmice na prinudno čekanje”.
Pozivam telensor i gledam uvis da ne bih susreo njegove oči.
“Malo odmora može ti biti od koristi”.
“Diogene”, prodrma me, ”Ne mogu sebi dozvoliti da ostanem dvije sedmice bez plate”.

Pozivam se na Maurovo prijateljstvo i njegovu dobrotu, Valerio je histeričan, uvijek je otpuhivao ni zbog čega. Uredu, bio sam skoro zloglasan, najverovatnije da se radilo o neopravdanoj kleveti ali da sam ja na njegovom mjestu bio bih sretan da ne idem na posao dvije sedmice.

Ja sam bezobrazan čovjek i u mom razigranom i bijesnom degradiranju samoga sebe potrebna je takođe vještina prevare. Ponekad se zabavljam kad pravim tanane eksperimente sa ljudima, ovo što se dogodilo sa Valerijom, na primjer, vrijedi kao dokaz, htio sam saznati kako reaguje Mauro na činjenicu da je jedan njegov radnik nezdrav. Valerio nije nezdrav, on je najnormalnija osoba koja može postojati ali raditi u uredu za naplatu kredita je teško, tamo moraš donositi drastične odluke, ne uvijek tamo možeš postupati shodno vlastitom osjećaju za pravdu pojedinačnog slučaja. Kad moraš zaplijeniti jednu kuću i uništiti život jednoj familiji ne znam kako je moguće oprati savjest i smatrati se neukaljanim.

Mauro je bio vidovit kad je zapošljavao, uzeo je sve ekstremne slučajeve, marginalne ,histerične, osobe na samom rubu psihičkog kolapsa. Samo tako je moguće izbjeći izgovore, strah da se ostane vani uspjeva dominirati nad pobunjeničkim instinktima. Užasava me ideja da bih mogao otpočeti živjeti kao prije, vani nije jedno mjesto nego moralni koncept. Postoji uvijek jedno vani i moj život nije ništa drugo nego niz marginalizirajućih iskustava. Mauro je stokaratno zlato, biće svijesno svoje vrijednosti, oslobađa me od želje da mu srušim Palaču i njegove zakone.

Niko ne kaže da smo pretrpjeli jedan državni udar. Niko ne priča o gubitku pamćenja, o osobama koje su nestale iz baze podataka i o periodu praznine o kojom teško mi je povjerovati neko drugi zna više od mene. Ne, ne žalim se, viđam se sa doktorom Fioreom, pričamo o mom nezadovoljstvu, mojoj srdžbi. Adrenol plus blokira samoubilačke ideje, smrt nije drugo do sjećanje na mladost.

Biografija

📓

Ilaria Palomba je mlada italijanska spisateljica čiji je opus raznovrstan i bogat. Napisala je romane “Načini sebi loše” (izdavačka kuća Goffi, roman je preveden na njemački jezik za Aufbau-verlag) ‘, “Čovjek je čovjeku virus (izdavač Meridiano zero, roman je 2015-te osvojio nagradu Carver),” Jednom je ljeto” (izdavač Meridiano zero), “Smetnje osvjetljenosti” (izdavač Goffi) i “Žudnja”(izdavač Perrone). Ništa manje uspješne su i zbirke pjesama: “Nedostajanje” (izdavač Augh), “Pustinja” (izdavač Fusibilia, knjiga je osvojila nagradu antico pygros 2019-te) i “Metafizički gradovi” (izdavač Ensemble). Napisala je i esej “Ja sam umjetničko dijelo (izdavač Dal sud). Ilaria piše za mnoge časopise i surađuje sa uglednim kulturnim udruženjem escamontage. Diplomirani je filozof na putu da postane magistar.

Prethodni nastavci:

Ilaria Palomba: “Sretna zemlja”, poglavlje I i II

Ilaria Palomba: “Sretna zemlja”, poglavlje III i IV

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *