Umihana Čuvidina

Napisao – Nihad Filipović

Vozeći Prekounja, u Bihaću, primjetim ulicu Umihane Čuvidine. Zavučena i nije bog zna kakva, ali je ulica. A kto je Umihana, upitat će se prosječan čitatelj, kada eto ima ulicu u biser-gradu na krajnjem zapadu Bosne?

Najprije, pročačkam google pretraživačem bespućima internetske stvarnosti i  nađem: Umihana je žensko ime arapskog porijekla. Tako je bilo ime jedne od žena poslanika Muhameda a.s. i počasni nadimak sestre hazreti Alije (hazreti, arap. uzvišen; počasni nadjevak u muslimana koji se pridaje uz ime iznimnih ljudi, op.N.F.), u značenju – Mala majka. Skraćene verzije su Umujia, Umija, Umka, Umuša i Uma.

A Čuvidina Umihana je bila i ostala hazreti i po osobnoj filosofiji življenja i principima kojih se držala i po tragu koji je ostavila u kulturi naroda Bošnjaka i zemljice Bosne. Ono što se od biografskih podataka o njoj može naći veoma je skromno, malo za cjelovitu sliku o njoj i njenoj ličnosti. I po tome je ona bliža legendi. Zaista, u mnogim aspektima narodnog mišljenja o njoj, ona i jeste legenda, hazreti Mala majka u naroda Bošnjaka.  Jer naroda i kulture nema bez ljudi sposobnih da osobna osjećanja i  imaginaciju duše, pretoče u riječi-slike u kojim se prepoznaju, koje otkrivaju i kao svoje osjećanje prihvataju  zajednice ljudi. Umihana Čuvidina je bila takva – smatraju je prvom ženom poetesom u Bosni općenito i u naroda Bošnjaka.

Iza nje je  ostao, istina oskudan, ali dokaziv poetski trag. Mada i tu, u polju činjenično-autorskog, tragovi njenog stvaralaštva zapadaju u mitsko, pa se danas smatra da su se njene pjesme, mahom, u vremenu trajući, doživljavale, te i danas, neki ih doživljavaju i prenose kao tvorevine anonimnog narodnog duha.

Naravno, iza svakog “narodnog duha” je kreativan  subjekt, pojedinac, kojim je manje-više, više-manje, zaturen trag u vremenu. Za Čuvidinu se međutim, toliko ipak zna – stvarala je na tragu tradicionalne narodne epsko-lirske poetike. Njene pjesme, moguće i ponajprije stoga, stilski, metrički, osjećanjem koje eksponiraju, leksikom, medlodikom i pjesničkim pristupom (postupkom), doživljavane su “narodnim”. Kao takve bile su jako popularne, pjevale se i prepjevale u kafanama i po mahalama, polagahno prelazeći u polja kolektivnog narodnog.

Rođena je u Sarajevu, negdje oko 1794. u Mujezinovu sokaku, mahala Hrid, s lijeve obale Miljacke.  U Sarajevu je i preselila na ahiret, godine 1870.  Negdje nalazimo i da joj se ne zna za mezar, a negdje opet da joj je mezar “pod gajem na Hridu”. O njenoj familiji u izvorima nalazimo tek toliko da joj se otac bavio aščijskim (danas bi kazali ugostiteljskim) poslovima, a kasnije da prelazi ili poslovima ašdžije pridodaje i trgovanje bostanom.

Da se nekom profesijom Umihana osobno bavila, o tome nema ništa u dostupnim izvorima, a gotovo sa 100% sigurnošću slobodni smo ustvrditi da se i nije nikakvim poslom profesionalno bavila; jer to je sudbina naših žena u tom vremenu bila – čekati priliku, udati se, imati porodicu, biti majka i tako, kao žena, ostvariti se. Međutim, bila je pismena. Malo je vjerovatno da nije znala pisati, pa je pjesme diktirala nekom (kome?), ko je zapisivao. Muslimanska djeca tog doba su obavezno pohodili mejtef, a tamo su učili arabicu, tako da je to “put” koji je, sasvim sigurno, prošla i Umihana.

Zna se da je bila zaručena za Muju Čamdži-bajraktara, koji je 1813. poginuo pod Loznicom u Osmanlijskoj vojsci pod komandom Ali-paše Derendelije. Od velike žalosti Umihana se nije htjela udavati, no je u žaljenju za izgubljenom srećom, počela pjevati pjesme o svom poginulom zaručniku.

Krasan Tarih o Uminahi Čuvidinoj preporučujem za pogledati na ovom linku: