(Amado Gonzales – Pohlepa, izvor: fineartamerica)
Evo nešto iz osobnog, a bogme i ličnog iskustva. More biti bidne kontraverzno, ali kontam, ima nadasve korisno naravoučenije, pa rekoh, hajde da obeselim raju u ove blažene predbožićne dane.
Helem, kada nas ono službeno Sarajevo, Pale i tzv. međunarodna zajednica, igrajući se krupne politike priko naših malih života, decembra 1992, izvukoše iz logora Ma(h)njača, nađoh se u Karlovcu. Potrpaše nas u vojarne krepale Jugoslavenske narodne armije. Šestorica nas u sobi veličine omanje ćenife: tri kreveta poslagana jedan iznad drugog na jednoj strani ćenife, a tri na drugoj. Između samo prostor da se provučeš do izlaznih vrata i spašavaš glavu.
Al’ raja, za nepovjerovati – iz pakla ubijanja izašli, porodice rasute, opća neizvijesnost, ko živ ko mrtav, a ljudi smireni, riječ teška preko usana ne prelazi. U ćenifa-spavaoni prostora jedva za disati: a i to nazor, al’ niko nikoga krivo da pogleda, a kamo li da ružno progovori.
Onda nas rasfrljacaju po bilom dunjajluku. Mene strefi, (hajde de, ne mogu kazati da nema i moje krivice), strefi me kažem, Ujedinjeno Kraljevstvo njenog veličanstva kraljice Elizabete druge. Strpaše nas u nekakav hostel – to vam je nešto k’o hotel, a nije hotel; nejse, privremeni smještaj, dok se porodice ne spoje i nađe trajnije rješenje.
I opet među ljudima mir. Ama, bjesni rat u Bosni, televizija puna ubijanja, nekakav nejasan osjećaj krivice što si na sigurnom, a dole ti ostadoše mnogi dragi ljudi u bosanskim brdima i na poljima smrti. Kakav stresan koktel; a eto – ljudi mirni.
Potom krenu spajanje porodica. Počeše žene dolaziti, bez djece i sa djecom. I kako bahnuše, riječ po riječ, počeše se ljudi prepirati, a onda i za vratove hvatati. A krenulo ovako: donosili Englezi – laže ko kaže – hladni, bez srca i duše, bezosjećajni, bez smisla za humor i te stereotipske budalaštine – laže; nego naprotiv, i sa debelim smislom za zajebanciju i darežljiv narod – zatrpao bosanske muhadžire životnim potrepštinama, mahom odjeća, obuća, ali i kuhinjske potrepštine, bijela tehnika itd.
I kako oni to navukoše, poče hampa među hanumama i gospojama, čije je šta, ko je prvi šta kaparis’o, kome šta treba, a kome to isto ne treba: šta će vama sahani, morete i iz šolje supicu srkati. Nejma veze što Hakija i njegova gospoja imaju već kolekciju sahana, a Refik i njegova bolja polovina nejmaju; sistem je ko je jamio, jamio je. I tačka. Žene ko čavke – grakću li ga grakću, a onda sjednu i zajedno kafendišu; pa onda opet nastave…
No uključiše se i gospoda muhadžerosi. A đe gospoda zategne, tuj narode i ruda puca, a komo li tanka ljudska pamet. I tako, sve u sve, nesta one sloge i mira. Ko da je grom u koprive udario, sve ode u Tri krasne.
Pa nešto kontam, nije se ona narodna tek onako, ofrllje i slučajno pojavila. Kaže narod: Teško bez žena, a još teže sa ženama. Ili obratno? Nebitno. Okreneš-obrneš, nije lako (a baška lahko).