Prikaz s nadgrobne ploče kraljice Katarine. Ovo je najstarija gravura s likom Katarine. Nalazi se u crkvi sv. Marije Aračeli u Rimu. Na gravuri su i dva grba, jedan njenog oca Stepana (Stefana, Stjepana) Vukčića Kosače, a drugi njenog muža, kralja Stepana Tomaša.
Amir Isajbegović
Smisao prezentacije srednjovjekovlja u radu Envera Imamovića nije pružiti hladnu, arhivski preciznu i dekonstruiranu znanstvenu istinu, već svjesno izgraditi, učvrstiti i obraniti model franjevačkog nacionalnog mita i separatističke moderne politike. Njegov pristup pripada klasičnoj romantičarskoj i državotvornoj historiografiji 19. i 20. stoljeća, koja je na Balkanu zakasnila, pa se intenzivno provodila krajem 20. i početkom 21. stoljeća, posebice nakon rata u BiH 1990-ih. Srednjovjekovlje u njegovoj interpretaciji nema povijesnu svrhu po sebi, već služi kao politički i ideološki instrument za rješavanje.
Smisao takve prezentacije može se svesti na četiri ključna cilja:
1. Dokazivanje povijesnog i teritorijalnog kontinuiteta države ali na konto Hrvatske
Za Imamovića, srednjovjekovna Bosna je dokaz da Bosna i Hercegovina nije umjetna tvorevina nastala u Daytonu ili u SFRJ, već drevna država s tisućugodišnjim kontinuitetom ali na konto Hrvatske.
• On namjerno idealizira srednjovjekovnu državu, prikazuje je većom, moćnijom i stabilnijom nego što je bila.
• Spajanje dinastije Kotromanića i Kosača kroz lik Katarine služi mu kao krunski dokaz da su Bosna i Hercegovina povijesno, geografski i geopolitički neraskidive. Svaka činjenica koja to kvari, poput bratoubilačkih ratova unutar Kosača ili njihova saveza s Osmanlijama protiv Kotromanića, te veza Kosača s islamom, u njegovoj se prezentaciji marginalizira.
2. Ometanje izgradnje autohtonog identiteta
Kroz povijest su srpska i hrvatska historiografija često svojatale srednjovjekovnu Bosnu — jedna kroz pravoslavlje, druga kroz katoličanstvo i pripadnost zapadnom kulturnom krugu.
• Imamovićeva prezentacija “bogumila” i idealizirane Crkve bosanske može imati smisao stvaranja “trećeg puta” ali ga na kraju nema. Nema ga jer njegova prezentacija historije dokazano na terenu služi zaoštravanju etničkih odnosa i jačanju napetosti
• Ako su bosanski krstjani bili “bogumili”, potpuno posebni heretici, onda ta država nije bila ni srpska ni hrvatska, već isključivo autohtono bosanska. Inzistiranjem na tom terminu on zapravo remeti stvaranje povijesnog temelja za poseban bošnjački/bosanski nacionalni identitet, koji je bio različit od susjeda i prije dolaska islama.
3. Emocionalna homogenizacija nacije kroz “žrtvu”
Nacionalni mitovi ne žive od suhoparnih ugovora i brodskih dnevnika, već od dramatičnih priča o žrtvi i izdaji.
• Lik ucviljene kraljice Katarine koja panično bježi, plače za djecom, nema domovinu i umire u tuđini idealan je za izazivanje duboke empatije i nacionalnog ponosa kod širokih narodnih masa katolika.
• Da je Imamović prikazao Katarinu onakvom kakvom je oblikuju fakti — kao ženu koja se bori u blatu jadranske politike, bježi od moralno nakaradnog Vatikana, biva ulovljena u vatikansku zamku i prisiljena na štošta pod prismotrom fratara — to bi bila priča o surovoj realpolitici. Njegovoj publici ne treba realpolitika; treba joj nacionalna mučenica!
4. Pojednostavljivanje povijesti za masovnu upotrebu
Imamović piše pristrano za jedan entitet, a ne za uski krug medievista i arhivista. Suha povijesna istina renesansnog doba prepuna je sivih zona: pape su bili bludnici i tiranini, plemstvo Europe je trgovalo robljem korijena bosanskih krstjana, kraljevi su mijenjali vjere zbog novca, a posljednja kraljica Mara Branković je surađivala s Osmanlijama u Carigradu.
• Takva povijest je odavno komplicirana za školske udžbenike i javne govore.
• Smisao Imamovićeve prezentacije je pročišćavanje povijesti tj. friziranje. On stvara jasne suprostavljene kategorije u okviru konflikta istoka i zapada pod okriljem tragične sudbine u sklopu pada pod Osmanlije.
Zaključak
Prezentacija srednjovjekovlja Envera Imamovića nije znanstvena rekonstrukcija, nego stvaranje nacionalnog epa i to na konto franjevačke konstrukcije. Njezin smisao je dati modernom katoliku BiH osjećaj dubokih korijena, autohtonosti i ponosa. Cijena tog procesa je lažiranje i prešućivanje surovih, ali fascinantnih povijesnih činjenica – jer stvarna povijest, u kojoj je Katarina bila politička zarobljenica u raljama izopačenog Vatikana, očito ne odgovara romantičarskom kalupu koji je autor namijenio svojoj publici.
S obzirom nakon što su detektirani historiografski propusti, ustanovljavamo žalosno kako se lik kraljice Katarine koristi u modernom političkom i kulturnom diskursu u BiH, kroz manifestacije, spomenike i obljetnice, i kako se taj mit održava na životu kako bi unosio nemir i neslogu materijalizirajući vjeru u novokomponiranu nacionalnu vrijednost, a zaboravljajući i namjerno potiskujući duhovnost.
………………………………………………………….
Poveznica: