Budući ban i kralj Tvrtko I. s majkom Jelenom Bribirskom (iz hrvatske plemićke obitelji Šubić), bratom (Vuk Kotromanić, ban bosanski) i nećakinjom Elizabetom, (kasnije suprugom ugarskog kralja Ludovika I.) nad odrom ujaka Stepana (Stefan, Stjepan) II.
Nihad Filipović
Teza o predominaciji familijarnog u identitetskom viđenju plemenitaških loza – od perifernih, pa sve do vrha feudalne strukture moći, do vladara nad vladarima tj. do kraljeva, imperatora i careva – kojim je familijarno-dinastičko u identitetskom doživljaju, bilo važnije od etničkog, legitimna je i na tragu je istine.
Jednako kao što je legitimna i teza da su se oko dinastičkih vladara predmodernog doba formirali činioci narodnog identiteta i organizacija političke moći, znači države.
Ta dva toka su uzajamno uvezana u toj mjeri da se ne mogu razdvajati. Ali – iako je patrimonijalno-dinastičko (muška linija) bilo imperativno značajno svakom feudalnom vladaru, ipak, život i političke prilike idu i tokovima gdje je bivalo da i kćeri i žene dolaze na dinastički vrh – i onda, u toj mjeri, ni patrimonijalna dinastija, nije ono što je u začetku bila.
Drugim riječima, udajama i ženidbama održava se krvna predominacija patrimonijalno-dinastičkog u identitetskom doživljaju dinastija, ali se istovremeno i krvno mijenja; u vremenu, mijenjaju se i političke prilike, a što se javlja kao konstanta, jeste, da se dinastički identitet, u međuvremenu, u toj mjeri stalio s političkim identitetom, da zapravo taj političko-teritorijalni moment, dominira u identitetskom ramu u kojem se dinastije prepoznaju, na koji polažu pravo i koji doživljavaju svojim; pa je:
- Katarina Velika ruska imperatorka, iako je od germanskog (njemačkog) plemićkog roda; (ime po rođenju – Sophie Auguste Friederike von Anhalt-Zerbst, rođena u mjestu Stettin, Pruska (danas Szczecin, Poljska).
- engleska i UK imperijalna dinastija Windsor je krvno uvezana s njemačkom plemićkom kućom Saxe Coburg and Gotha (or Saxe-Coburg-Gotha), njemački – Haus Sachsen-Coburg und Gotha. ruskom dinastijom Romanova i nema s kim nije, ali je vazda samo engleska i UK dinastija,
- Elizabeta od Bosne (Elizabeta Kotromanić) je bila supruga ugarskog kralja Ludovika I. zv. Veliki i de facto kraljica Ugarske, Poljske, Hrvatske, a njena kćer Jadwiga (Hedwiga), prva žena – poljska kraljica; dakle, po krvnoj liniji su i bosanske i hrvatske i ugarske, ali su u dinastičkom i političkom smislu samo ono nad čime su vladale!…
I tako dalje, primjera je mnoštvo – sva dinastička povijest feudalne (i moderne rojalističke) Europe je takva.
Međutim, značajnije od uočavanja ovih činjenica, jeste političko pitanje koje sa na njima otvara.
Evo – u ozračju rečenog i svojevremene javne frtutme (metež, zbrka, gungula) oko spomenika kralju Tvrtku I. Kotromaniću, u Sarajevu, (koja frtutma će se periodično ponavljati i u buduće, da se razumijemo i ne samo oko kralja Tvrtka I. nego i vezano za “posljednju” kraljicu Katarinu i cjelokupno bosansko i humsko plemstva, stolne gradova ove i one itd. jer sve što je uz bosanski državni entitet i njene ljude (narode) vezano, historija je tako “namjestila”- podložno je spinovanju i prevrtanju činjenica; znači, u tom ozračju, nije li pitanje – čiji je kralj Tvrtko I, u relacijama modernog političkog izčitavanja historijskih činjenica, pa i dinastičkih identiteta i političkih konstrukta (narod i država) koji se historijski oko dinastija (vladara) tvore, nije li dakle, to pitanje, deplasirano?
Jer, iako je neko vrijeme bio i vladar Srbljem, jasno je da je kralj Tvrtko I. sljednik bosanske dinastičke kuće Kotromanića.
Jasno je i da su u identitetskom osjećanju roda Kotromanića (kao i općenito u identitetskom osjećanju srednjevjekovnog plemstva), na djelu tri komponente:
- dinastička (krvna komponenta),
- plemićka (krvna i politička – održava se ženidbama i udajama),
- i vladarska (koja je krvna, ali i predominantno teritorijalno-politička komponenta).
U modernom, politički korektnom izčitavanju, rečene komponente imaju se razumijevati kompleksno, kao interakcija trojna, bez naglašavanja krvnog (uostalom, vidimo da je i to miješano, što je i prirodno) nauštrb teritorijalno-političkog.
U protivnom, makar i u najplemenitijoj namjeri, da se izbjegnu nesporazumi i svojatanja, ulazimo u Alajbegovo minsko polje upravo svojatanja i krvnog i dinastičkog i političkog. A to onda, u konačnici, vodi samo u jednom pravcu. Znamo kojem.
Zato je jedino razumno i historijski korektno, dinastiju Kotromanića i svo bosansko i humsko srednjevjekovcno plemstvo, čitati i doživljavati bosanskim (i humskim – hercegovačkim), što su i bili. I jesu!