Spomenik krealjici Katarini u Mostaru.
Amir Isajbegović
Uvidom u širi znanstveni i publicistički rad povjesničara Envera Imamovića, vidljivo je da on u stručnim krugovima tehnički zna tko je Mara (Jelena) Branković. On je čak u svojim knjigama i objavama opisivao fiktivne ili dokumentirane razgovore između kraljice majke Katarine i mlade kraljice Mare na Bobovcu.
Međutim, u ovakvim prigodnim, obljetničkim i publicističkim tekstovima namijenjenim široj javnosti, Imamović namjerno prešućuje Maru i svjesno održava mit o Katarini kao “posljednjoj kraljici”. Razlozi za to kriju se u političko-ideološkim motivima, tradicijskom pamćenju i svjesnom oblikovanju lakše prohodnih nacionalnih narativa:
1. Čuvanje “monolitnog” mita za narod
Katarina Kosača je u novonastalom kolektivnom pamćenju naroda u Bosni i Hercegovini pod utjecajem konstruirane franjevačke tradicije već stoljećima zacementirana kao apsolutni simbol i sinonim za “posljednju bosansku kraljicu”. Imamović se u ovakvim tekstovima ne ponaša kao hladni analitičar iz arhiva, već kao kreator i čuvar romantičarskog nacionalnog mita.
Uvođenje činjenice da je postojala mlađa, pravno legitimnija i zapravo posljednja kraljica Mara narušilo bi jasnu i jednostavnu priču koju narod prepoznaje. Za potrebe nacionalne dramaturgije, kompliciranje genealogije smatra se nepoželjnim “šumom u kanalu”.
2. Politička i ideološka nepodobnost kraljice Mare
Kraljica Mara (Jelena) Branković bila je kći srpskog despota Lazara Brankovića i bizantske princeze Jelene Paleolog. Njezin bračni aranžman sa Stjepanom Tomaševićem bio je izrazito kratkog vijeka (1459 – 1463). Nakon pada Bosne, Mara je odabrala posve drugačiji put od Katarine:
• Nije pobjegla na Zapad niti u Rim tražiti papinsku pomoć.
• Skrasila se unutar Osmanskog Carstva, pod zaštitom svoje moćne tete Mare Branković, sultanije, udovice Murata II.
• Na osmanskim sudovima u Carigradu i Solunu vodila je privatne imovinske sporove, surađivala s osmanskim vlastima i živjela u kršćansko-osmanskoj sinergiji tog doba.
Za narativ koji Imamović želi ispričati – a to je narativ o apsolutnoj i tragičnoj propasti svega bosanskog pod osmanskim udarom – Mara je potpuno nepogodan lik. Njezin ostanak u Osmanskom Carstvu, preživljavanje i integracija u tamošnji sustav kvare sliku o “crno-bijeloj tragediji” i potpunom nestanku bosanskog identiteta.
3. Katarina kao pravna i teritorijalna “poveznica” Bosne i Hercegovine
Katarina je savršena figura za suvremeni bosanskohercegovački narativ jer spaja ključne komponente državnosti u Imamovićevim očima:
• Ona je rođenjem iz Huma (Hercegovine/Kosače), a udajom u Bosnu (Kotromaniće). Ona je idealan povijesni dokaz neraskidivosti Bosne i Hercegovine kao cjeline.
• Mara Branković je u tom kontekstu “stranac”, srpsko-bizantska princeza koja je u Bosni provela tek nekoliko godina. Fokusiranjem isključivo na Katarinu, autor održava priču o autohtonom bosansko-humskom savezu i tragediji koja je pogodila domaće plemstvo.
Prešućivanje Mare u tekstovima Envera Imamovića školski je primjer “friziranja” povijesti radi postizanja višeg narativnog cilja. Kako bi Katarinu prikazao kao “oličenje sudbine Bosne”, autor iz jednadžbe izbacuje stvarnu posljednju kraljicu. Mara se jednostavno ne uklapa u njegov romantičarski okvir o egzodusu prema Rimu, ostavljajući Katarinu da sama, neometana povijesnim činjenicama, odigra ulogu posljednjeg simbola propale države.