Nijaz Duraković, Stolac 1. 1. 1949 – 29. 1. 2012.
Izvadci iz intervjua sarajevskom magazinu Dani, 1. 7. 2013.
O Amandmanima na Ustav BiH iz 2006.
DURAKOVIĆ: Onome čemu se ja ne mogu nikako načuditi u odnosu te tzv. međunarodne zajednice prema ovom bosanskom problemu jeste sljedeće: naime, već od tzv. aprilskog paketa iz 2006. godine pa do danas na sto strana se čuju konstatacije.
Prvo, da je taj Dejtonski ustav iscrpio svoje povijesne mogućnosti.
Drugo, da je na osnovu njega instaliran jedan politički sistem kakav ne postoji nigdje u svijetu, da je to najskuplji politički sistem na svijetu, da je on potpuno neefikasan i nedemokratičan, da ustavna rješenja koja se danas primjenjuju u BiH odudaraju od evropskih ustavnih standarda, da se njime i dalje ozbiljno krši Povelja o ljudskim pravima i slobodama i da, dakle, jednostavno država ne funkcionira niti je na ovaj način samoodrživa. …
Samo u posljednje tri godine preko 270 predloženih zakonskih rješenja opstruirano na različite načine, prije svega zahvaljujući tom famoznom entitetskom glasanju, odnosno instituciji toga zlorabljenog tzv. vitalnog nacionalnog interesa. I da bi taj mehanizam trebalo mijenjati.
E sad, svi se slažu u tome. Ako je to tako, a jeste, i ako se sad svi slažu da je tako, zašto onda ovi, koji nam iznova nude određena rješenja jednostavno neće da uđu u srž problema? Srž problema je da se vidi kako da država profunkcionira, kako da institucije sistema doista rade, da se donose neophodni zakoni koji bi nam omogućili brži put u euroatlantske integracije, i tako dalje.
E sad, šta je ponuđeno?
Ponuđeno je da u Parlamentu BiH bude umjesto 42 poslanika njih 87, da u gornjem domu, Domu naroda, umjesto 15 bude njih 20, da se Predsjedništvo BiH sastoji od predsjednika i dva potpredsjednika koji bi odlučivali opet konsenzusom, i da ne budu birani na općim izborima, već da ih bira sam Parlament iz svog sastava, na prijedlog najmanje pet poslanika, opet vodeći računa o ravnopravnoj nacionalnoj zastupljenosti. Pa nije šija već je vrat! Ništa se bitno ne mijenja. Opet bi ono bilo jedno nemoćno tijelo gdje se sve odlučuje konsezusom, kojeg je u ovakvim uslovima jednostavno nemoguće postići. Gdje su promjene?
Kao, bit će na nivou države odbrana, spoljni poslovi, monetarna politika, carine, dio sudstva, dio te bezbjednosne policijske strukture, itd. Pa, to imamo i danas! Čak možda nešto i više.
I gdje je sad stvarni problem?
Problem je što i dalje ostaje koncept entitetskog glasanja koje se uopće ne pominje u ovim predloženim rješenjima. Zašto – ja ne znam. Svaka ozbiljna analiza, bilo izvana, bilo domaća, zna da ovakva rješenja, ako se sjećate još onih tzv. Haysovih amandmana od prije tri godine, zapravo cementira entitetsku podjelu s jedne strane i jača poziciju Republike Srpske, koja objektivno postaje neovisna država.
I Milorad Dodik je u pravu kada tvrdi da je BiH neodrživa i da je Republika Srpska jedina činjenica koja ima perspektivu. Pa, sa ovakvim rješenjima – naravno! Jer, on vrlo dobro manipulira ne samo strankama iz Republike Srpske već i mnogim drugim iz redova bošnjačkog i hrvatskog naroda. Svako je na svoj način gledao da opstruira i zloupotrebljava tu situaciju: preglasavanjem, nadglasavanjem.
O Dejtonu i srpskoj poziciji
DURAKOVIĆ: Najveći paradoks je da se, ako se se sjećate prvih nekoliko godina, od Daytona naovamo nije smio ni objaviti Dejtonski ustav u Republici Srpskoj, toliki je bio animozitet prema njemu. Sjećate se šta su sve radili Momčilo Krajišnik i ostali lideri. I zapravo oni nisu shvatili da je, kao što sam ja jednom već napisao koristeći ocjenu pokojnog akademika Nikolu Kovača, Republika Srpska zapravo nagrada za zločin genocida koji je izvršen. Ona to jeste objektivno, po svim parametrima. E, onda su konačno shvatili da ovakva rješenja njima omogućavaju da od Republike Sprske naprave suverenu i nezavisnu državu. Jer, oni će pustiti da se na nivou države donose oni zakoni koji samo njima odgovaraju, i čine sve da destruiraju samu državu BiH, da je učine nemoćnom i nemogućom. Zato im je sad zakletva Dayton, i ne smije se dirati, kao da je to neko sveto biblijsko ili kur'ansko slovo pa se ne može mijenjati. Zašto se ne bi moglo mijenjati ukoliko postoji dobra volja?
Niko neće da pođe od toga da bi promjena ovih ustavnih rješenja bila u interesu svih građana BiH i svih onih koji tu državu osjećaju kao svoju i koji žele, na kraju krajeva, da idu u te euroatlantske integracije. Svi kažu da su za to. Ali nisu. Sam član Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović kaže: – Pa ne znam ja da li ćemo mi moći prihvatiti da idemo u NATO? Zašto? Prvo, po postojećem Ustavu ne odlučuje se o tim pitanjima na nivou entiteta. Drugo, pitanje oko ulaska u NATO godinama je bilo politički usaglašeno.
Ja sam nedavno pokušavao pojasniti zašto mi moramo ući u NATO. Ni meni se ideološki ne sviđa taj vojno-politički savez, ali time bi Bosna i Hercegovina dobila na unutarnjoj sigurnosti i bezbjednosti i tako izbjegla mogućnost novog rata. Ne bi nas više niko mogao napasti sa strane. To bi bio akcelerator za ulazak u EU i mnogo bi značilo za stabilnost zemlje i privlačenje domaćih i stranih investicija, jer ako ste već u NATO-u, ipak vam je sigurniji kapital. Naravno, to zna ne samo Dodik, nego i ovi iz SDS-a, PDP-a. Svi isto misle kada je u pitanju destrukcija države BiH.
Naravno da iza toga stoji želja da se zataška ogromni kriminal koji se vrši ne samo u Republici Srpskoj, već na svim stranama. Ovaj status quo odgovara svim nacionalističkim korumpiranim klikama podjednako, kako Čoviću, tako i Dodiku, a i ostalima.
O hrvatskoj poziciji
DURAKOVIĆ: To je već odavno stara priča. Hrvati kažu da su oni, kao manjinski narod, diskriminirani, i da su postojećim rješenjima jednostavno dovedeni u poziciju manjine, i da bi to trebalo ispraviti. Bilo je pokušaja da se naprave hrvatska samouprava i treći entitet, a bila je opet i ova jedna umjerena demokratska struja na čelu sa bosanskim franjevcima, koji bi da se ukinu oba entiteta i da se država regionalizira, kantonizira ili prilagodi principima moderne evropske samouprave. Dakle, da se na razne načine teritorijalizira, ali ne po etničkim šavovima, što bi i po meni bilo idealno rješenje. Naravno da sad oni variraju: jedno misli Dragan Čović, drugo Božo Ljubić, ali tu su oni negdje. Imamo i manje utjecajne stranke, kao što su HSS, HSP itd. Kao, mi smo u Federaciji, u Federaciji dominiraju Bošnjaci, a na nivou države vladaju zapravo Srbi i Bošnjaci. Kako god okreneš, i u Federaciji i u državi, oni su u manjini, naravno, malo ko od njih govori zašto i kako su napustili područje Republike Srpske po Tuđmanovoj direktivi, i zašto su iselili iz takoreći najhrvatskijih i najbogatijih područja BiH – počev od Posavine, srednje Bosne, pa naniže.
Prudsko dogovaranje: Prvi pokušaj prenosa državne imovine u vlasništvo entiteta
Pitanje: Vaše stavove u vezi sa entitetskim glasanjem, koji su bili ključni razlog za neprihvatanje aprilskog paketa, potvrdili su svojim rezolucijama i američki Senat, i Kongres, i Vijeće Evrope, i Evropski parlament, i Venecijanska komisija. Nakon toga su i SDP i SDA istakli da je ukidanje entitetskog glasanja nužnost. Osjećate li zadovoljstvo zbog priznanja da ste 2006. bili u pravu?
DURAKOVIĆ: Pošteno da kažem, to je vrlo tužna satisfakcija. Ja se zapravo osjećam rezignirano, kao čovjek koji je davno izgubio bitku. Sulejman Tihić je do jučer pravio baljezgarije sa tim Prudskim sporazumom. Ja sam rekao: ili je budala ili je diletant ili je veleizdajnik. Ili je kupljen od nekoga. Konačno je valjda uvidio, moguće pod pritiskom javnosti, da je on samo bio manipuliran i od strane Dodika i Čovića, i to na vrlo jeftin način. Evo, Zlatko Lagumdžija je sad isto prevaren, a on je bio glavni zagovornik aprilskog paketa, valjda iz vremena kad se dodvoravao Amerikancima.
Pitanje: Kako gledate na činjenicu da su upravo prudska rješenja na neki način ugrađena u evropski i američki prijedlog ustavnih promjena, kao što je, recimo, pitanje državne svojine. Može li se govoriti o ogromnoj političkoj šteti koju je napravio taj sporazum?
DURAKOVIĆ: Normalno da je to bila jedna katastrofa koja je prvo izblamirala BiH u političkom i svakom drugom pogledu, posebno pojedine lidere, ali eto, dobar je što je razotkrio stvarnu političku poziciju i pozadinu određenih rješenja. Nije problem razotkriti Dodika, on barem ne krije ono što želi. Čović je kao jegulja, on se okreće i prilagođava kako vjetar puše.
Mislim da je najkonzistentniji u svemu tome bio i ostao Haris Silajdžić, kojeg kontinuirano, ne znam iz kojih razloga, određeni mediji napadaju i potpuno izjednačavaju s Dodikom, kao da je on sukrivac za sve to. A to apsolutno ne ide jedno s drugim. Možemo diskutirati o tome da li se Silajdžić bori vješto, politički mudro. Ali, on se istinski bori za državu BiH, državu ravnopravnih naroda i građana koja će ići i u NATO i u Evropsku uniju. A Dodik kaže: “Ja u tu državu ne vjerujem, nije to moja država, vjerujem samo u Republiku Srpsku.” Treba mu odati priznanje za otvorenost.
On vjerovatno ima ozbiljnu političku podršku čim može tako govoriti, jer samo se prisjetite malo od Daytona naovamo ko je sve politički odgovarao i za manje greške, i za mnogo naivnije izjave. I Šarović, i Poplašen, i Jelavić, i Čović. Mnogima je bila zabranjena politička djelatnost. A Dodik potpuno otvoreno destruira državu, ne priznaje je, ponaša se kao suvereni državnik suverene nezavisne države.