(Izvadci iz intervjua Senada Pećanina i Nerzuk Ćurka sa Nijazom Durakovićem, objavljeno u broju 112. magazina Dani, 23. srpanj (juli) 1999.)
O političkom pluralizmu, transformaciji SKBiH i koaliciji etničkih stranaka uoči prvih slobodnih izbora 1990.
Pitanje: Profesore Durakovicu, 1990. godine bili ste protiv organiziranja stranaka na nacionalnoj osnovi. Iako ste proglašavani antidemokratom, ne čini li Vam se nakon devet godina vladavine etničkih stranaka da demokratija ne bi puno izgubila da u BiH stranke nisu organizirane na isključivom nacionalnom principu?
Duraković: Ne znam, sad se prisjećam tog vremena i tih događaja. Ovdje je i vaš glavni urednik, koji je, koliko se sjećam, mene u Domu mladih prozivao kao autokratu koji sputava demokratiju u Bosni i Hercegovini. Ja sam na skupštini BiH predlagao da se donese zakon o zabrani političkog organiziranja na striktno nacionalnoj osnovi. Kao oponenti, koliko se sjećam, javili su se Zdravko Grebo, Desimir Međovic, Momo Ševarika, koji je, kažu, završio kao srpski tobdžija. I ostali su ustali na skupštini i mene proglasili kao boljševika, komunjaru, čovjeka koji sputava demokratiju, pluralizam itd.
Ja sam 22. juna ‘90, mislim da je bio neki prigodni partizanski datum, imao miting u Bugojnu i tad sam rekao: Ako u Bosni pobijede nacionalne stranke, bit će krvi do koljena.
I uzimao sam primjere, tada već aktuelne: Raškovića u Krajini sa balvan-revolucijom, Vuka Draškovića sa druge strane Drine, Kerima Reisa iz Kanade, itd. (…) I ja sam tu, po onoj nacionalnoj uravnilovki, sve njih prozvao. Cijeli rat mi je to odzvanjalo nekako u glavi, jer sutradan tobože komunističko Oslobođenje na drugoj strani je masnim slovima stavilo naslov: Komunisti izmišljaju opasnost. Taj mi je naslov odjekivao cijeli rat, jer nije bilo krvi do koljena, već do za vrat, nažalost.
Vjerovatno, dakle, u odgovoru na vaše pitanje, da bi bilo štošta drugačije da nije napravljena ta nesretna koalicija. Ja sam to desetine puta govorio. Nacionalne stranke su se samo jednom ujedinile i zbiljski bile saveznici, to je kada su rušili komuniste s vlasti.
Ako se sjećate čuvene slike kada Alija Izetbegović, Radovan Karađžić i Stjepan Kljuić drže zajedno svezane ruke. Ta bi slika bila dobra sada za izbore. Čim su porazili komuniste, već prva sjednica skupštine BiH postala je farsa, smijurija, jedno mjesto gdje su se iživljavale nacionalne strasti i licitirali različiti interesi i gdje se na vrlo pregnantan način pokazalo da BiH ne može opstati na njihovim političkim i ideološkim pozicijama.
Pitanje: Da je prošao Vas prijedlog da se ne formiraju nacionalne stranke, mislite li da bi bilo rata u BiH?
Duraković: Prošao je taj prijedlog. Ja sam ipak partijskom mašinerijom izgurao to i član 4. Izbornog zakona je zabranio formiranje nacionalnih stranaka. Onda je neko podnio tužbu Ustavnom sudu, kojim je predsjedavao vajni nas veleposlanik Kasim Trnka: i Ustavni sud je taj član 4. Izbornog zakona proglasio neustavnim, dozvolivši formiranje nacionalnih stranaka. Kasim Trnka je poslije dobio nagradu za taj svoj vajni čin jer je zapravo poništio zakon o kojem sam govorio.
Pitanje: Je li objektivno tada bila sužena mogućnost izbora između dva zla? Doduše, izabrano je veće, ali s druge strane nacionalističkih stranaka bio je samo Savez komunista, bez demokratske alternative za koju bi se birači eventualno mogli odlučiti?
Duraković: Bili su reformisti Ante Markovića, bili su liberali, MBO…
Pitanje: Govorimo o utjecajnim partijama.
Duraković: Svejedno. To je sve licitirano i ponuđeno biračkom tijelu. Što se tiče moje partije, to više nije bio Savez komunista, več SKBiH SDP, dakle, Stranka demokratskih promjena, koja je prihvatila, recimo, reformistički koncept Ante Markovića, prihvatila politički pluralizam, pluralizam svojina, prihvatila reformu, zapravo ono što se danas popularno zove tranzicija, itd. Nije to bio stari Savez komunista. Na kraju krajeva, taj isti Savez komunista je organizirao demokratske izbore, sasvim slobodno i fer ponudio biračima da se izjasne i pretrpio je poraz. (…)
O ideji koaliranja SDP sa SDA i pokušaju “vrbovanja” sa strane generala Mamule
Pitanje: Te, za Bosnu vazne 1990. godine, SDA nije ni u snu razmišljala o koaliciji sa SDP-om. Da li je SDP bio spreman na eventualnu koaliciju sa SDA? Profesor Filipović je jednom kazao da bi to vjerovatno spasilo Bosnu.
Duraković: Kod mene su se u ljeto ‘90. najavili i došli profesor Filipovi ićAdil Zulfikarpašić. Istini za volju, profesor Filipović je nudio jednu vrstu te koalicije, što je meni bilo pomalo frapantno. Možda bi iz pragmatskih političkih razloga i prihvatio tu koaliciju, ali jednostavno, da budem pošten, nisam smio.
Kako bih ja to opravdao kod svoga članstva, koje je ipak predominantno bilo boljševizirano, hajde da kažem, i na drugi način nacionalno konotirano, ali i ideoloiki profilirano itd. Teško da bi iko u tom momentu mogao prihvatiti tu vrstu koalicije, makar je i ocijenio, recimo, iz ovog ugla, politički sasvim pragmatskom i profitabilnom.
Ali tada… Shvatite da je to bila partija na vlasti koja se profilirala četiri i više decenija i koja, naravno, nije mogla praviti kompromise te vrste. A s druge strane, mene bi jednostavno popio mrak. Mene bi smijenili istog sekunda kada bih pristao na koaliciju te vrste.
Obračun boljšvičke ljevice, posljednji Kongres SKJ, Beograd, 20 – 22. 1. 1990.
Pitanje: Imamo informaciju da ste Vi tada odbili i ozbiljnu ponudu tadašnjeg vrha JNA, koji vam je garantovao, ako pristanete na saradnju sa njima, izbornu pobjedu. Je li to tačno?
Duraković: Jednom ću to objaviti, ali sada, u poplavi raznih memoara, ne želim, jer bi to bilo degutantno. Imam originalne zabilješke sa tih sesija u Topčideru, Domu garde, u Palači Federacije itd. Tim sesijama je uglavnom predsjedavao Branko Mamula, penzionirani admiral, ali neprikosnoveni lider i sigurno number one u cijeloj JNA, čak je i Kadijevič bio ispod njega. Ja sam bio na 27 sastanaka u Beogradu, gdje su me uporno ubjeđivali da bi najbolje bilo da se SDP BiH, da kažem ovaj bosanski izraz, prisalameti SK PJ-u. Na jednoj od zadnjih sesija, gdje je bilo ravno 28 aktivnih i umirovljenih generala i admirala, a od civila, tu imam i svjedoke, bili su nas Raif Dizdarevic, Lazo Mojsov i mnogi drugi, ja sam priveden, što kažu, uza zid, da konačno kažem da li pristajem ili ne. To su me direktno pitali Mamula i Kadijević.
Vadio sam se na, da kažem, neku pikanteriju. Obezbjeđenje je bilo strašno, sve je pečaćeno crvenim voskom, sve se prisluškivalo… Ja sam otišao jednostavno u toalet, pratio me je jedan pukovnik, čak i na pišanje. Pozitivno me iznenadio Lazo Mojsov. Kad smo bili nad onim pisoarima, on je meni pokazao gore na svjetlo i šapnuo mi: mali, ne daj se, u pravu si. Ja sam onda ušao u salu i rekao da to ne mogu odlučiti, morao bih sazvati bar Centralni komitet pa da on odluči o svemu tome, nije ta partija moja privatna prćija itd., na što je admiral Mamula stao lupati žestoko šakom od sto i rekao da ga niko u životu nije razočarao kao Nijaz Duraković.
Oni jesu nudili da mi izvedemo svojevrstan puč uz pomoc JNA i da, ako ja pristanem da SDP uđe u SK pokret za Jugoslaviju, oni će onda smijeniti postojeće garniture koje su, voljeli ih – ne voljeli, legalno dobile izbore.
Pitanje: Onda ste morali kidati iz Beograda?
Duraković: Da. Čuvena je bila trka kako sam se vraćao u Sarajevo. Ivan Brigić je tada bio član Predsjedništva onog raspadajućeg CK SKJ i imao je šofera koji je došao sa jednim bijesnim Peugotom. Ja sam mu rekao da ide starim putem prema Loznici i dovede me bar do Vlasenice, a onda ću ja da brišem za Sarajevo. I jedva sam pobjegao.
Pitanje: Mislite da su Vam o glavi radili?
Duraković: Normalno. To je bilo biti ili ne biti. Imam sve zabilješke, znam ko je sve bio prisutan. Moram reci da se i Raif Dizdarević ponašao doista veličanstveno, patriotski, politički mudro, itd. Niko nije nasjeo na tu vrstu ponude i svojevrsne provokacije. Bio je vrlo častan i Krstan Malesević, tada clan Predsjedništva SK BiH SDP, pa Brigić, itd… Bilo je, naravno, i prodanih dusa. (…)
O ideji švicarizacije (kantonizacije) BiH i “povratku” protjeranih
O ideji švicarizacije (kantonizacije) BiH i “povratku” protjeranih
- Zašto ne bi razmišljali da sutra cijela BiH bude kantonizirana, recimo, po švicarskom modelu, zašto da ne? Niko ne bi izgubio. U Švicarskoj imate 22 kantona i dva polukantona, imate kantone sa njemačkom većinom, imate kantone sa francuskom većinom, ima jedan mješoviti talijansko-francuski, itd. I apsolutno su zagarantirana prava na nacionalnu kulturu, jezik, na tradiciju, na ekonomsku ravnopravnost… U svakom kantonu su školstvo, prosvjeta, policija i čitav taj državni sustav uređeni na poseban način. To nikome ne smeta. Ali, po čemu znamo Švicarsku? Znamo je, prije svega, po jakom franku. Švicarci imaju zajednički sistem odbrane, zajednički sistem spoljnih poslova i zajednički carinski sistem. Sve ostalo je kantonalno. Što bi to sutra nekome smetalo, to nije nikakva unitarizacija.
- Zašto sutra Republika Srpska ne bi bila kantonizirana na banjalučki kanton, bijeljinski, posavsko-semberski itd? Zašto ne bismo objedinili ono što je svugdje u svijetu objedinjeno, zašto ne bi bio objedinjen saobraćajni sistem, zašto ne bi bio jedinstven energetski i PTT sistem…? Ima tu hiljadu zašto.
- Na kraju krajeva, zasto Dayton ne bi bio revidiran u tom pogledu, u krajnjem, zašto se ne bi doslovno primijenio, prvenstveno Aneks 7, dakle povratak na svoje, koji je krucijalna tačka Mirovnog sporazuma? Ali, sada je to fantazija. Zamislite da se sad Zvorničani vrate u Zvornik, Fočaci u Foču, Vlaseničani u Vlasenicu itd.
Pitanje: Ali, nije samo vlast Republike Srpske kočnica povratku, SDA je daleko od proklamirane strategije povratka?
Duraković: Naravno da nije ni SDA-u puno stalo da se to baš doslovno realizira. Ne znam koje su oni tajne dogovore pravili. Očito je da se ne trude. Kad ste čuli da je neko pomenuo Zvornik, Vlasenicu, Bratunac, Gacko, Nevesinje itd. Kad ste čuli? O tome nema riječi, to je, izgleda, unaprijed otpisano. Uzmite Stolac. Kažu, ljudi se vraćaju. Vraćaju se tamo u neka razrušena sela oko Stoca gdje se ni poskok ne osjeća ugodno, koja nemaju ni struje, ni vode, ni obradive površine, i onda se Ganić hvali kako je vratio ljude.
O političkim prilikama u Hercegovini i rodnom Stocu
Pitanje: Kad cete u Stocu formirati opcinski odbor SDP-a?
Duraković: On je formiran odavno. Imamo registriranih, ne smijem im imena objaviti, ali imamo 112 clanova. Ono sto je vazno napomenuti u ovo suludo vrijeme, nisu samo Bosnjaci vec ima Hrvata i Srba, ali oni djeluju, bukvalno, u ilegali.
Pitanje: Zašto je tako teško četiri godine nakon završetka rata u područjima Herceg-Bosne da se instalira drugačije političko mišljenje?
Duraković: Prvo, Stolac. On povlaci neke strateske hrvatske interese. Jedini put koji vodi ka moru kroz cijelu suverenu teritoriju BiH jeste od Stoca, preko Poplata, do Neuma. Ne morate ulaziti u Republiku Hrvatsku. Dakle, to je najjužnija strateška tacka. Zato je Tuđman rekao da je Stolac strateški interes, pa su ga proglasili stolnim hrvatskim gradom, iako je, po popisu stanovnistva ‘91. godine, bilo svega 600 i nešto Hrvata. Bilo je mnogo više Srba i predominantno Bošnjaka. I onda su namjerno dovođeni ljudi iz Kaknja, iz Kraljeve Sutjeske, iz Vareša, uglavnom iz centralne Bosne, u muslimanske kuće u Stolac i tamo naseljavani, bez mogućnosti da čak i na svoj privatni posjed dođete, a kamoli da ga vratite. To je, dakle, jedna strategija velikohrvatskog nacionalizma koji Stolac hoće da uzme kao glavnu stratešku tačku i da Bosnu odbije od mora, odnosno od Neuma.
Pitanje: Cini se da SDA to ne smatra velikim problemom.
Duraković: Ne znam sta bih vise uopće mislio. Ovo je svekolika rasprodaja koja traje već deceniju. Čiji su dogovori, kako, na koji način, ja stvarno ne znam. Ali znam, kad konkretno pitate o Stocu, zašto se stvar ne istjera načistac. To je prostor Federacije BiH. Zasto moja sestra koja ima dole porodičnu kuću, jedan kroz jedan po gruntu, ne može dolaziti tamo jer će je neko ubiti. Je li to ta Federacija, taj ideal za koji se borimo? Zašto ja ne mogu otići u svoju rodnu kuću? Mogu, ali pod oružanom pratnjom. To je maltene kao vrsta poluratnog stanja, a to je sve što određeni krugovi, prije svega iz HDZ-a BiH, nisu odustali od koncepta velike Hrvatske i prisajedinjenja dijela Bosne ka “matici” Hrvatskoj. Oni ne shvataju da to neće nikad biti, u krajnjemu neće to dati međunarodna zajednica. Mene više iritira to što oficijelna vlast, oličena u vidu Koalicije, odnosno SDA, uopće ta pitanja ne problematizira na pravi način i stavi ih kao prve na dnevni red.
O pravnoj državi
Ovdje nema ni P od pravne države. Vi možete objaviti stravičan materijal i neće biti reakcije. Uopće nema pravne države.
A pravna država podrazumijeva neovisno sudstvo prije svega. Da tužilac ne računa, ako bi podizao optužnicu protiv gospodina X, da ce sutra završiti u kanalu. I da sudija, kad sudi, ne računa hoće li presuditi u korist ovog ili onog, jer su mu već priprijetili – imaš dijete u obdaništu, imaš majku, ovo-ono – i onda sudi u korist kriminalaca. Dakle, treba napraviti neovisno sudstvo, neovisno tužilaštvo, instalirati pravnu državu. Mi smo konačno na Parlamentu bar povećali plaće sudijama i tužiocima ne bi li ih bar malo učinili neovisnijim od onoga što se zove mito i korupcija. Nije to dovoljno. Vladajuće stranke namjerno održavaju taj sistem, one njime vladaju i njime manipulišu.
(…) Dakle, to je politička, partijska podobnost, gora nego što je bila za vrijeme komunista. U Konjicu jedna žena koja je polozila pravosudni ispit nije izabrana za sudiju uz obrazloženje SDA da ne može biti izabrana jer nije članica stranke! Imam taj faksimil, pokazat ću vam, možete ga objaviti, a izabran je čovjek koji nema pravosudni ispit. To je masovna pojava. To je partijski kontrolirano, opstruirano, subordinirano sudstvo.
Ovdje nema države. To je država pojedinaca i privatnih uzurpatora.
O radu Predsjedništvu RBiH u ratnim uvjetima
Nas niko ništa ozbiljno nije informirao, oko vojnih, političkih, a posebno financijskih stvari. Apsolutno odgovorno tvrdim, niko od nas nikada nije dobio jednu pravu, valjanu informaciju.
Ja sam stvarno mislio da treba spašavati drzavu BiH i s obzirom da je krenuo trend napuštanja Predsjedništva od strane SDS-ovih i HDZ-ovih predstavnika, što je vodilo ka jednonacionalnom i jednopartijskom tijelu, opozicija se prihvatila te nezahvalne uloge da uđe u to Predsjedništvo kako bi održala dignitet BiH, njen multinacionalni i pluralistički politički karakter, što smo i učinili jer su u Predsjedništvu bili predstavnici različitih stranaka i različitih naroda.
Ja sam uslovio svoj ulazak u Predsjedništvo povratkom Ive Komšića i Stjepana Kljuića. Bili su tu već Mirko Pejanović i Tatjana Ljuić Mijatovic. Mi smo, dakle, htjeli i mislim da smo uspjeli odigrati tu važnu ulogu održavanja digniteta BiH bar prema međunarodnoj zajednici. Ako išta ima pozitivno, makar mi bili ikebana, makar bili, kako je neko rekao, Alijini poslušnici, onda je to ta činjenica.
(za bosanskepoglede.com priredio N. F.)