Odličan prilog rahmetli Safeta Kadića, kojim pogađa u sridu muslimansko-bošnjačkog ahmakluka (ahmak jednako glupan). Zbog pomanjkanja zdrave nacionalističke svijesti, bez koje nema države, i dešavaju se ovakve stvari, kao ovo sa reisom Kavazovićem i “Koranom”. I nije Kavazović ni prvi, ni jedini. Oduševljen Ljubibratićevim prevodom, Mehmed Handžić, islamski teolog i političar (1906 – 1944), u istom vidi kvalitet “lijepog našeg jezik“, a Mustafa Busuladžić (1914 – 1945) nalazi – „Ljubibratićev srbski jezik je čist i jedar“. Itd. nizaju se muslimanski misleći ljudi u Bošnjaka, u pohvalama prevoda Korana! “Dobronamjeran” i manipulativan duh bi kazao – to što je Kur'an prevedeno u Koran, melek u anđeo, Allah preveden kao Gospod, a poslanik kao prorok, ne treba prevodiocu uzimati za zlo, jer u to vrijeme srpski jezik još uvijek (navodno) nije imao potpuno izgrađenu Kur'ansku terminologiju. Plitak je to i providan izgovor, ali, dobro, kako ga god doživljavali, to onda javno treba kazivati i narodu odaslati takvu interpretaciju. A to vrh u Bošnjaka – muslimana, ne čini.
I to je taj vic u cijeloj toj zavrzlami. Može izgledati prejako rečeno, ali, kada se ovakvo ponašanje vodećih ljudi u muslimanskoj zajednici u Bosni, zna i ima uvidu, onda i nije prejako kazati da ti ljudi, evo, bjelodano demonstrirano, svjesni bili toga ili ne, ali – rade za veliko-srpsku stvar. I kao što su juče radili za veliko-hrvatsku stvar i išli na poklanjanje Anti Paveliću, danas se, ne znam kako ostati pristojan, a kazati istinu, nego nazvati to dodvoračko, ulizivačko, podložno, snishodljivo, udvaračko itd. redajte epitete kako vam u pamet dolaze – de facto podaničko (po)klanjanje, pred veliko-srbskom agresijom na Bosnu.
Kada sam onomad preuzeo ovu objavu Kadića na mom meta-zidu, javio mi se i kazao: “Ovo navodim kao tragičnu paradigmu porobljenosti svijesti Bošnjaka, o samom sebi”. Zaista, ti ljudi se ponašaju kao da im je svejedno – ha hrvatsko cvijeće, ha srpsko govno, samo ne diraj i ne dovodi u pitanje njih i njihovo pastirsku poziciju nad kurbanima. Ili im možda, baš i jeste svejedno? (N. Filipović)
Safet Kadić
27. 4. 2016.
Na otvaranje Ferhadije u Banjaluci, reis Kavazović će kao svoju hediju donijeti knjigu, koju je specijalno za tu priliku štampala izdavačka kuća Rijeseta Islamske zajednice u Bosni “El-Kalem”.
Radi se o reprintu ćiriličnog izdanja “Korana”, koji je 1895. godine, štampala Kolarčeva zadužbina u Biogradu, a koju je preveo pop Mićo Ljubibratić. Kao što je obće poznato, Kolarac je bio srbijanski tajkun, koji se u 19. stoljeću obogatio liferacijom krmadi iz kneževine Srbije, pod sultanovom vlašću, u Vojvodinu i Slavoniju, pod austrougarskom vlašću.
Mićo Ljubibratić nije bio samo pop, nego i ruski špijun i plaćenik u okviru velikoruske politike panslavizma. Bio je jedan od tajnih agenata srbijanske vlade, kao organizator i vođa hercegovačko-crnogorskog ustanka 1875. godine, u korist srbske vlade, protiv Bosne, poznat kao “Nevesinjska puška”. Iako je ugušen, taj ustanak je bio koban po Bosnu. Slaveći taj ustanak kao oslobodilački, stekao je “naučnu” slavu velikosrbski ideolog Milorad Ekmečić, a njegov pulen iz nevesinjskog kraja, Aleksa Buha, bio je jedan od glavnih nosilaca i ideologa velikosrbskog pokreta protiv Bosne 1990. godine. Oni su bili direktni nastavljači tog ustanka i te ideologije, kao izrazito antibosanskih i antimuslimanskih, jer su podpuno negirali Bosnu i Bošnjake kao njezin matični narod.
“El-Kalemov” reprint je čorbina čorba, jer je takav reprint već bio priredio muslimanski aliim Enes Karić 1990. godine, u osvit agresije na Bosnu i nazvao ga “najvećim ekumenskim događajem”. Danas vidimo posljedice tog “ekumenskog događaja” u prozelitizmu, u podijeljenoj Bosni i bezbroj masovnih grobnica Bošnjaka. Objavio ga je Gavrilo Grahovac i stekao zasluge za dugogodišnje ministrovanje i uništavanje bosanske kulture u post-genocidnoj i post-dejtonskoj Bosni.
Kada smo pomislili da poslije genocida, Bošnjaci ne mogu dublje potonuti, ovaj događaj nam potvrđuje da Bošnjaci i nemaju čvrsto tlo pod nogama, na svojoj zemlji i svom identitetu, jer su im ga dušmani podpuno razorili. Simbolički rečeno, dušmani su uzpili odvojiti slavnog i moćnog junaka Anteja od njegove majke Gee i tako ga učiniti nemoćnim.
Sam prevod toga “Korana” za “Srbe muhamedance”, kako ga je pop Ljubibratić nazvao, predstavlja čorbine čorbe čorbu. Naime, Ljubibratić ga je preveo sa ruskog, Rusi sa francuzskog, a Francuzi sa arabskog. Jezik prevoda je jedna srbska varijanta bosanskog jezika, a leksika je podpuno biblijska. Zato i sam naziv ovoga temeljnog muslimanskog kitaba nije glasovno transkribiran u pismo kako ga njegovi sljedbenici izgovaraju (Qur'ān), nego kao Koran, što je homonim jednom lokalitetu kod Pala ili poznatoj rijeci na granici između Bosne i Hrvatske (Korana).
Pošto je Koran kojim će se služiti imami na ćirilici i srbskoj varijanti bosanskog jezika, Bošnjaci odsad neće imati ni potrebu (pravo svakako nemaju), da traže uvođenje bosanskog jezika u nastavu u okupiranom dijelu Bosne, poznatom pod eufemističnom nazivu “genocidni entitet” ili “entitet masovnih grobnica”.