Loading...
Historija

Izvučeno iz skladišta tišine: Ivica Blažević

Ivica Blažević (1919 – 1943. god.)

Vinko Blažević i Nihad Filipović

Imam tu navadu, kada se nađem u nekom gradu, pa šetam, razgledam, s vremena na vrijeme pogledom potražim tablu s nazivom ulice. Kod sretnijih naroda, onih koji su imali sreću da prođu kroz period renesanse duha od 18. stoljeća na ovamo, temeljne vrijednosti na kojim se živi, ne tumbaju svako malo. Kod takvih naroda je kolektivna memorija dulja od sopstvenog nosa; kod takvih naroda, evo npr. nazivi ulica, izraz su kulture što svjedoči trajenje u vremenu. Kod takvih naroda i kada nastupe turbulentna, holujna vremena – u redu, biva i kod njih svega, ali ne diraju se ličnosti za koje je nedvojbeno da u kolektivnoj imaginaciji ljudi ne vrijeđaju njihova etička osjećanja dobrog i lošeg, junačkog i velikog u vremenu, osjećanje žrtvovanja za dobro zajednice itd.

Naša bosanski i širi regionalni usud je međutim bio mimo evropskog iskustava. Nije nas zakačila evropska renesansa duha, pa kasnimo u polju racionalnog i kritičkog mišljenja, a etičke principe žrtvujemo na oltaru etničkog. Na to se nakalemila kojekakva kolektivistička ideologija i ho-ruk praksa  revolucionarnog lomljenja, pa svako malo, naglavice se okreće kompletan sistem vrijednosti na kojem se živi. Tako se u nas složilo, te život kano “počinje” od svake nove vlasti, koja je, jelte, svjetlo, a sve ono prije je mrak; (pa su u nas u Bosni čak skovali i termin za taj naš historijski mrak, biva vrijeme “tamnovilajetsko”).

Na tom duhovnom kvascu se desilo u nas i posljednje na vrat na nos tumbanje vrijednosti na kojm smo živjeli: odbacili smo komunizam (ako išta potrefismo i uradismo zbilja epohalno i mi krajem tog po nas devastirajućeg 20. stoljeća, to pravo potrefismo), a prigrili smo etno-nacionalizam – i tako, kako ćemo se uvjeriti u agresiji i ratu na Bosnu što je ubrzo uslijedio – opet promašismo.

No dobro, odoh s ovim gdje mi nije cilj. Nego cilj mi je i ovo  hoću kazati: u mom rodnom Ključu prije rata je postojala ulica Ivice Blaževića. Koje danas nema.

Slutite da je i ta ulica, na tragu te naše historijske strasti tumbanja vrijednosti i svako-malo okretanje vremena naglavice, doživjela sudbinu kao i tolike druge u Banja Luci, u Mostaru, u Sarajevu i manje-više u svakom bh. gradu. Neko je naime procijenio da se ne uklapa u Novo vrijeme. I odstranio je. Pa da vidimo ko je bio taj Ivica Blažević i koji su razlozi da mu je uskraćena ulica u gradu Ključu.

Ivica Blažević je rođen 1918. u Gornjoj Sanici. Poslije završene osnovne škole u Ključu, Ivica je otišao na izučavanje zanata u Futog kraj Novog Sada, gdje ga je odveo Weber Matijas, svekar od njegove sestre Mande. U Futogu su Weberovi imali mlin i imanje. Prema sjećanju Mandinog sina Franca Webera, Ivica je brzo učio i bio veoma inteligentan mladić; za samo tri mjeseca je naučio i tečno govorio njemački jezik.

U Futogu, Ivica upoznaje neke komuniste i postaje pristalica te ideologije. Bila su to dva momenta – naučen njemački jezik i “susret” s komunističkim idejama, koji će preudno uticati na daljnji tok njegovog života. Jer, po završetku mlinarskog zanata, Ivica se vraća u Ključ i radi u mlinu kod svog oca, u dijelu Ključa koji se zove  Sklop.

(Sklop je kratak, svega možda stotinjak metar dug, ali jako strm i dubok kanjon uz rijeku Sanu. Iznad Sklopa na jednoj strani je vrh koji se zove Želin, a iza njega je slabo naseljena visopravan preko koje se može izbiti na Sitnicu i Manjaču planinu; a na drugoj strani je, gore u vrhu, čuveni Stari ključki “grad”, zapravo gradina, koja vuče trajanje još od lirskih vremena; u historiji najpoznatija kao mjesto u kome se predao nadirućoj Osmanlijskoj sili posljednji bosanski kralj, Stipan Tomašević. Ispod stare ključke gradine odmah na ulazu u Sklop nalazile su se kuće familije Blažević i taj čuveni Blaževića mlin.)

S obzirom na to da je okolina Ključa bila oskudna vodenicama, u mlin Blaževića navraćali su ljudi iz okolnih sela ključkog područja radi mljevenja žita. Tako je Ivica već po prirodi posla kojim se bavio i u Ključu bio u prilici upoznatik veoma veliki broj ljudi, a ti ljudi njega. Danas rijetki živi iz tog vremena se sjećaju Ivice kao radišnog i vrijednog, dobroćudnog, uslužnog i pravičnog mladića, koji nikome nije zakidao na vazi ili, ne dao Bog, naplaćivao preko mjere, a siromašnim ljudima često nije ni uzimao ušur.

Na fotografiji lijevo je grupa Ključana, godina je teško utvrdiva, ali najprije će biti negdje pred Drugi svjetski rat; na slici su –  s lijeva, prvi, stoji Safet Filipović, do njega je Lucija Burić sa Zgona kod Ključa, do Lucije je Petar Buljan, koji je ubijen u Drugom svjetskom ratu na Laništu  (lokacija na putu prema Bosanskom Petrovcu) i bačen u Jamu, a do Petra je Vera Pavlović. Ovaj posljednji što stoji sa šeširom mogao bio biti neki od poznate Ključke familije Karlušić, ali to ne možemo tvrditi.  Zatim, čuče – IvicaBlažević i do njega njegov stričević Mate Blažević

U privatnom životu,  Ivica se uglavnom druži sa naprednim ljudima u Ključu i okolini. Posebno se sprijateljio sa kolegom po zanatu Mitrom Dragićem iz Humića (selo nedaleko od Ključa), s kojim sarađuje u domenu političkih djelatnosti. A kada je 1939. godine za učitelja u Hripavce (još jedno selo kod Ključa) došao Radenko Stojnić, simpatizer Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), uskoro dolazi do prisne veze i saradnje Radenka, Mitra i Ivice, koji organizuju širu političku djelatnost u Ključu i po okolnim selima. Radenko tada formira politički aktiv čiji je član bio i Ivica. Aktiv se često sastajao u mlinu Blaževića, gdje je radio Ivica.

Kada je u junu 1941. godine na ključkom području, boravio Veljo Stojnić, on je 20. juna u mlinu Blaževića formirao prvu ćeliju KPJ na ključkom području, sastavljenu od tri člana. Jedan od članova te partijske ćelije bio je i Ivica Blažević.

Nekako u isto vrijeme u Ključ stiže i Safet Filipović predratni član partije kao Ivica, da bi ovdje sa članovima prve ćelije KPJ ilegalno radio na vojnim i političkim pripremama ustanka. Kada je Radenko Stojnić 11. jula uhapšen, Ivica nije bio otkriven i komprovitovan. Zahvaljujući tome što je bio Hrvat i što je imao veze najbližih rođaka i prijatelja u ustaškoj organizaciji i rodbinskih veza sa Njemcima, a pošto je poznavao i njemački jezik, mogao se uspješno “maskirati” i odglumiti lojalan stav prema NDH. Međutim, on  ostaje dosljedno čvrst u komunističkom opredjeljenju.

Po izlasku Mitra Dragića na slobodnu teritoriju, među ustanike, on preko Beće Filipovića uspostavlja čvrstu vezu s Ivicom Blaževićem i organizuju saradnju između pristalica NOP-a u okupiranom Ključu i slobodne ustaničke teritorije. Ta veza održavana je sve do prvog oslobođenja Ključa, 28. jula 1942. godine. Pošto su, na žalost, obojica i Mitar i Ivica poginuli u NOB-u, nema više ni Beće, umro je prije nekoliko godina,  danas je teško utvrditi kakve je sve Ivica zadatke izvršavao i kakve podatke slao na slobodnu teritoriju, ali se sigurno zna da je komanda Ribničkog partizanskog bataljona Soko, raspolagala najdetaljnijim podacima o neprijatelju u Ključu, što je poslužilo u pripremi napada na grad. Ti podaci su sačuvani i u arhivskoj građi, a s pravom predpostavljamo da su u cjelini prikupljani preko stalne veze Bećo Filipović – Ivica Blažević – Mitar Dragić.

Poput iz bajke, Blaževića mlina, koji je decenijama stajao na putu za Humiće, i na samom ulazu u Sklop (mali ključki kanjon uz rijeku Sanu), kao kakav nijemi svjedok i čuvar tajni prošlosti. Taj veliki, atraktivni mlin u kojemu su se, za Kraljevine Jugoslavije sastajali, tada u Ključkom kraju rijetki komunisti-ilegalci, nestao je u vrtlogu povjesnih gibanja, ali i onog tipičnog bosanskog nemara i nonšalantog odnosa prema starini; (legenda uz fotografiju preuzeta iz knjige N. F. – Zapisi iz dobrih i poganih vremena)

Ivica Blažević nije samo prikupljao i slao podatke od informativnog značaja partizanima; on je više puta ilegalno izlazio iz Ključa na slobodnu partizansku teritoriju i ponovo se, sa određenim zadacima, vraćao u Ključ koji je tada držao neprijatelj. Svaki takav izlazak je bio jako rizičan, jer bila su teška i neizvijesna vremena. Partizanski pokret u tom vremenu u Ključkom kraju je, po etničkom sastavu, pretežno ili uglavnom srpski. Trajala je žestoka ustaška kampanja na Srbe  i nikad se nije znalo na koga može čovjek naletiti, na četnika, na partizana, na dobra ili na kakvog iztraumatiziranog, opasnog ili zlog čovjeka. Tako da je itekako trebalo i hrabrosti jednom mladom komunisti, Hrvatu, “otisnuti” se i po partijskim poslovima izlaziti na slobodnu teritoriju.

Jednog takvog Blaževićevig izlaska iz Ključa, u maju 1942. godine, sjeća se Manojlo Babić, tada komesar Druge čete Ribničkog bataljona Soko, koja je držala položaje neposredno oko Ključa. Ivica se iznenada pojavio u četi i tražio vezu sa njenim političkim komesarom Mitrom Dragićem. A Mitar Dragić je upravo u maju bio predao dužnost komesara čete Manojlu i pošao na novu dužnost u Ribnik. Zato je Ivica upućen u Ribnik, gdje se sastao sa Perom Moračom, političkim komesarom Bataljona i Mitrom Dragićem koji je tada bio član Srezkog komiteta KPJ za Ključ. Iz Ribnika se Ivica ponovno ilegalno vratio u Ključ, vjerovatno sa konkretnim zadacima.

Ivica Blažević imao je u Ključu više svojih saradnika s kojima jeilegalno bio na vezi i od kojih je prikupljao potrebne podatke. Jedan od njegovih bliskih saradnika već smo pomenuli – Bećo Filipović, koji je takođe više puta ilegalno izlazio na slobodnu teritoriju. Ivicu i Beću je povezao Vaso Butozan, koji je u oktobru 1941. godine na Želinu, u kući Jovana Gavrilovića, držao sastank s rukovodiocima ustaničkih jedinica, među kojima su bili Mitar Kovačević, Ilija Banjac zv. Šilicija, Gavro Vojvodić i drugi. Beću je na ovaj sastanak odveo iz Ključa Jovan Gavrilović, a Butozan mu je tom prilikom dao zadatak da se vrati u Ključ i poveže s Ivicom Blaževićem. Od tada pa sve do oslobođenja Ključa njih dvojica su ilegalno sarađivali na zadacima NOB.

U prvi put oslobođenom Ključu Ivica se stavio na raspolaganje KP za daljni rad. Svoj mlin, koji je ostao neoštećen, stavio je na raspolaganje Komandi mjesta u Ključu, s tim što je za radu u mlinu na brzinu obučio svoga poznanika i prvoborca Andriju Ostojića iz sela Hripavci, kod Ključa, koji je postao upravnik mlina. Taj čuveni mlin Blaževića biće ubrzo od izuzetnog značaja, naročito za vrijeme žetve u Ključkoj i Saničkoj dolini, a inače je neprekidno radio za potrebe naroda i partizanskih jedinica.

Oslobođenjem Ključa formiraju se dvije nove partizanske ćelije: jedna pri Komandi mjesta u Ključu, a druga u Hripavcima, u koju je uključen i Ivica. Prema priči Ilije Banjca – Šilicije, Ivica je krajem avgusta 1942. godine kooptiran u Sreski komitet KPJ za Ključ, gdje će raditi do početka četvrte neprijateljske ofanzive. Tada se Komitet povlači u Ribnik, gdje odvozi svu mašineriju iz mlina na slobodnu teritoriju i radi na pripremanju naroda i materijalnih sredstava za moguću evakuaciju.

Oko 26. februara 1943. godine neprijatelj napada na Ribnik i nakon dva dana i pod borbom izbija na Busije. Narod i omladina se sa ranjenicima, povlače prema Resanovači. Tu je, 28. februara, formiran Omladinski Bataljon za nošenje ranjenika. Za komandanta Druge Čete ovog bataljona određen je Ivica Blažević.

Omladinski bataljon se, noseći ranjenike, kretao od Resanovače preko Tičeva, zatim između Drvara i Bosanskog Grahova za Liku. Prilikom prebacivanja preko ceste Bosansko Grahovo – Drvar, od pravca Drvara je prodrla kolona njemačkih tenkova iz sastava SS divizije Princ Eugen i presjekla kolonu ranjenika. Dio ranjenika se uspio prebaciti u Liku, a veći dio je vraćen u Šator planinu. Neprijatelj je dio ranjenika poubijao. Tom prilikom svi omladinci i omladinke, kao i lakši ranjenici, stupili su u borbu s Nijemcima radi zaštite ranjenika. Po sjećanju Blaže Markovića, komadanta Omladinskog bataljona, u toj borbi, odlučno se boreći za spas svojih ranjenih drugova, palo je više omladinaca i omladinki, a među njima i komandir Druge čete Omladinskog bataljona Ivica Blažević. Bilo je to 4. marta 1943. godine. Tim je iz redova NOP-a ključkog kraja fizički nestalo jednog časnog, hrabrog i odlučnog borca.

Ivici Blaževiću je, kao učesniku NOR-a od 1941,  posmrtno, nakon rata, dodijeljena Partizanska Spomenica 1941.

Na ovom mjestu vraćamo se na početak naše pripovijesti o Ivici Blaževiću i “njegovoj” ulici u Ključu – koje više to nije. Ta je ulica dobila njegovo ime tek negdje nakon prvih demokratskih izbora 1990. i to na prijedlog podpredsjednika općine Omera Filipovića i još nekolicine zastupnika koji su ga podržavali u toj ideji. Eto paradoksa, nova vlast, koja je, što kažu po definiciji bila antikomunistička, ipak izglasava (doduše poslije povuci-potegni diskusije, jer bilo je i otpora, biva komunista, to je vrijeme prošlo itd.), da se jedna od Ključkih ulica, nazove imenom Ivice Blaževića, zaslužnog komunističkog aktiviste i prvoborca NOR-a. Znaju Ključani, bila je to ulica tamo od današnje benzinske pumpe prema mahali Egrlići.

Nažalost, nakon domovinskog rata 1992 – 1995, ulična tabla s imenom Ivice Blaževića je skinuta, ulica je dobila neko novo ime, a Ivica je ostao bez “njegove” ulice. Razlozi za takvu gestu gradskih vlasti nam nisu poznati, ali slutimo da leže negdje u konfuziji prouzrokovanoj žalosnim, teškim i tragičnim zbivanjima tokom posljednjeg rata  u našoj domovini; i na tragu su te naše famozne strasti da s vremena na vrijeme sve tumbamo i naglavice okrećemo, pa i ono što bi trebalo biti u temelju našeg kolektivnog bosanskog identiteta kao trajna i nepromijenjljiva vrijednost.

Naše je razmišljanje, i s time bi završili ovaj tekst-sjećanje na jedno časno, a nažalost, sticajem okolnosti koje baš  nikakve veze nemaju sa njim, njegovim životom i onim za šta se zalagao i u životu borio,  potiskivano ime za koje smatrama da bi trebalo ostati upisano u anale grada Ključa; nema naime nikakvog razloga da gradske vlasti ne razmotre mogućnost da se nanovo neka od ulica u Ključu imenuje Ulicom Ivice Blaževića.

Najprirodnij bi bilo da to bude ulica što iz čaršije, uz tok rijeke Sane, vodi k mahali Kapetanovići i dalje prema Blaževićima i Ključkom Sklopu nad Sanom. Naravno, to je posao Skupštine općine Ključ, ali ne vidimo razloga protiv ovakve jedne ideje. Naprotiv, mislimo da je u duhu ideja za koje se bori Bosna u novom vremenenu, da se ustrajava u sjećanju na njene zaslužne sinove i kćeri.

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *