Nihad Filipović
Činjenica je da mi nismo ni etnički ni ideološki emancipiran narod. Mislim na Bošnjake, ali vrijedi u specifičnim razlikama i za Srbe i za Hrvate. To se vidi po identitetskim lutnajima Bošnjaka, Bosanaca, Muslimana, Hercegovaca i Jugoslavena s jedne strane i po ideološkim zastranjivanjima s druge strane, pa takvi s jednakom strašću prigrle Tita, a onda njegovog ideološku suprotnost – Aliju. Što jedan reče, ispada: I poslije Josipa Izetbegovića – Alija Broz.
Dokaz je to na pokaz, relevantnosti Teorija poDkovice (u Bošnjaka), gdje su dva pola, lijevi i desni, ikako na suprotnim stranama, zapravo bliža nego što ljudi u prosjeku uočavaju. Naravno, rahmetli Izetbegović se nastojao legitimirati političkim centrom, ali ideološki je to, sve skupa, retrogradno i jako, jako, blizu, puno bliže nego što u prosjeku ljudi uočavaju onom desnom kraju podkovice. I naravno, naša ljevica je uobrazila da je socijaldemokratska, ali ideološki su oni na debelom tragu boljševizma, marke – titoistička ikebana; tako da je termin antifašistički-fašisti, nad kojim se oni, u njihovom blaženom neznanju, zgražavaju, za te ignorante, prilično odgovarajući.
U nas su posebno u tom smislu problematični intelektualci. Dio njih to ne vide, jer su i sami produkt onog nekritičkog sistema naobrazbe, a nemaju osvojen kapacitet proboja izvan usvojenog znanja formativnih godina, a dio njih neće da vidi, jer su sitni i karijere su im važnije od istine. Tako da, stvarno to je veliki problem bh. društva (ili ono što od njega već osta).
Zato smatram da je bosanskom čovjeku, intelektualcima najprije, jer oni onda tu samosvijest, prenose na masu, potrebna, u jednakoj mjeri, kako etnička tako i ideološka emancipacija, dakle kritički, racionalistički pristup životu kojeg svodimo na mjeru razuma, oslobođenog od, u duhovnost implementiranih i utuvljenih dogmatskih narativa i stereotipskih “istina” o Bošnjacima, njihovoj historiji i njihovim prioritetima u vremenu.
S tim u vezi evo nekoliko interesantnih zapažanja prof. dr Senadina Lavića o bošnjačkim intelektualcima XX. stoljeća, koje on svrstava u tri grupe:
Prva grupa: – Oni su bili sve drugo samo ne Bošnjaci! Bili su internacionalci, kosmopolite, Eskimi, Marsovci, hrvatsko cvijeće, najrasniji srpski plemići…
Druga grupa: Oni su redukcionisti, oni koji narodno pitanje reduciraju na religijsku specifiku.
O njima profesor kaže: – Ovo je bila jedna redukcionistička grupacija bošnjačkih intelektualaca tokom XX. stoljeća koja je bila određena svojim obrazovanjem i nestvarnim doživljajem prošlosti. Oni nisu shvatili da se narodno i nacionalno pitanje ne može reducirati na religijsku interpretaciju svijeta.
“Početkom devedesetih bilo je jasno da ne postoji izgrađeno političko mišljenje bošnjačkog naroda.
Kada je pokrenut politički projekt SDA, većina bošnjačkih intelektualca ostala je po strani. Neodlučno su gledali u događaje i pojave koje su se odvijale pred njihovim očima.
Mnogi intelektualci bošnjačkog imena još su vjerovali u ideju jugoslavenstva, dok je Jugoslavensko narodna armija okupirala dio po dio Republike BiH.
Nisu se mogli osloboditi vlastitih dogmatskih pozicija, nametnutih „vječnih istina“ i pseudoznanstvenih koncepcija koje su im ponuđene ideologijom vladajućeg sistema. Oni čak nisu ni vjerovali da se nešto može promijeniti. Većina onih koji su davali primjedbe i pravili brojne prigovore nisu bili spremni da se uključe u političku stranku (SDA, op. NF) i da je iznutra reformiraju u onome smjeru u kojem su mislili da treba.
Takvi intelektualci su svojom apstinencijom od politike (kao nečega „nemoralnog“ i „prljavog“) napravili prostor brojnim bošnjačkim fanaticima, prevarantima, smutljivcima i tajkunima koji su „iskoristili“ priliku i u ime bošnjačkog naroda i države Bosne pustošili sve pred sobom.
Idejne matrice koje su prevladavale među Bošnjacima bile su izraz nedostatka intelektualnog potencijala unutar bošnjačke politike – opet su intelektualci odgovorni što nisu nametnuli svoje ideje i konceptualne sheme političkim operativcima”.