Liu Ye, Beijing 2008.
Nihad Filipović
Tekst pred vama poštovani čitaoci, koji u “bespuću internetske zbiljnosti” naletite na njega, dijelom je fantazmogorija, obsjena dakle, varljiva slika, mračna halucinacija ili predodžba i snoviđenje na granici svijesti i nesvijesti, a dijelom racionalno mišljenje što reflektira pokupljene činjenice kao djeliće onoga što jeste, što je prisutno kao život i realpolitika. Uz naslov postavljen je izvanredno provokativan i dojmljiv rad kinesko-kanadskog umjetnika (slikara) Liu Ye, Beijing 2008. To je stoga što se u tekstu bavimo analizom značenja i porukama koje čitamo iz tog rada. Kod nekih ovaj rad će izazvati podijeljena osjećanja, pa moguće i odbijanje. Jer pred nama je rad koji, neki to tako vide, odstupa od, da kažem očekivane estetike i ukusa ljubitelja vrhunske umjetnosti. Međutim, kada uđemo u analizu ove slike, u njenu dinamiku, način na koji su likovi i detalji u radu prezentirani, kada taj rad stavimo u kontekst vremena u kojem nastaje i koje anticipira, pa pokušamo odkriti poruku umjetnika, onda sagledavamo neka vrlo zanimljiva, metaforička značenja.
Najprije, nije mi bilo poznato i nisam pretragama na internetu mogao naći ko je izložio polazne premise analitike kojom otkrivamo poruku umjetnika. Moj zaključak je da bi to najprije mogao biti sam umjetnik. Jer ko bi u umjetnikovom radu u kojem predočava likove četiri žene, naslikane u različitim stupnjevima razodjevenosti, gdje igraju neku igru za niskim stolićem, ko bi kažem drugi, do sam umjetnik, mogao tako znalački i logično u svega par kratkih izjavnih rečenica argumentirati, poslagati i uvezati u cjelovitu sliku stanja obrazloženje, inače, bez tih premisa, nedokučivo i najbijnijoj imaginaciji konzumenta, a koje korespondira sa realpolitičkim činjenicama vremena koje oslikava, znači naše vrijeme, (jer eto, vidimo to već iz naziva slike). I zaista, tragajući na internetu, nađem izjavu samog umjetnika iz 2013. gdje za londonski Metropoliten magazin, pojašnjava značenje (poruku) te slike:
“The painting is talking about who the rule-maker is. Mahjong is a Chinese game. It's very confusing for Western people. The game represents the political situation between countries around the world,” tj. u slobodnom prevodu: Slika nam saopćava ko je glavni igrač, ko tvori pravila igre. Mahjong je kineska igra. Veoma zbunjujuća za zapadnjake. Igra (na slici op. NF) predstavlja političku situaciju između država u svijetu.
Kasnije će Liu pojašnjavati da ta slika ne odnosi se ni na koji konkretan događaj iz života. Uspio rad umjetnika (slika) priča priču, a na konzumenti je da “čita” priču – to bi bila njegova poruka.
Djelo dakle nosi naziv Beijing (Peking) 2008, a prikazuje četiri mlade žene koje igraju mahjong. Mahjog je stara kineska igra najsličnija remiju (ili engl. bridge tj. most). To je igra, kako nalazimo u en.wikipedi.org, kombinacija vještine, strategije i sreće. Igra se sa setom od 144 pločice na kojima su ucrtani različiti likovi i simboli iz kineske tradicije; (npr, simbol tzv. Južnog vjetra kao reprezent vatre, ljeta, ponovnog rođenja, bezsmrtnosti, ozdravljenje i vječnog života; ili simbol Istočnog vjetra kao reprezent zmaja, drveća i zelenog proljeća … i tome slično). Međutim, ovdje nećemo ulaziti u način na koji se igra razvija i ko i na koji način se na kraju ispostavlja pobjednikom. To uopće nije bitno za naš interes i analizu poruke umjetničkog djela.
Nego, šta najprije uočavamo kada prvi put zaustavimo pogled na toj slici? Naravno golotinju; činjenicu da su na slici četiri ženske osobe, sve četiri, u manjem ili većem stupnju razgolićenosti. Dalje, uočavamo ponešto skaradno pozicioniranje jedne žene, što je, očito je jer ispred nje su poslagane pločice – znači učesnik je u igri, ali je na slici predstavljena u ležećem položaju, podpuno razgolićena (s tim da je intimni dio pokriven) i kao nezainteresirana za igru.
Žena sa tetovažama na leđima je personifikacija Kine. Na njenoj lijevoj strani, intenzivno fokusirana na igru, je žena za koju nam je sam umjetnik u pomenutom intervju za Metropoliten magazin kazuje da je u – kineskoj nacionalnoj imaginaciji za predpostaviti da je personifikacija Japana. ( Ovdje je uputno napomenuti da Liu Yi ima još jedan gotovo pa identičan rad koji je naslovio – Djevojke igraju Mahjong, gdje je lik žene, za koju je sam umjetnik prvotno naznačio da je u kineskoj imaginaciji Japanka, izmijenjen utoliko što je sada ta osoba prikazana sa ekstatičkim izrazom zadovoljstva i pogledom usmjerenim na Kinu; sam Liu je s tim u vezi kazao – Jedan lik je očito izmijenjen. Svi su mislili da je taj lik personifikacija Japana, ali, ne želim da ljudi to vide (doživljavaju) isključvo kao Japan).
Vratimo se radu Beijing 2008. Nasuprot žene s tetovažom na leđima je žena, naizgled pristojno pokrivena, sa rukama iza glave, kao da namješta kosu; ali, ako pažljivije pogledamo, uočavamo da je i taj lik predstavljen razodjeven: gore je žena pristojno pokrivena, ali u donjem dijelu je gola. Taj lik je personifikacija USA. Na prvi pogled njena pozicija u igri je dominantna, ali činjenica da je i ona razgolićena u donjem dijelu tijela, kazuje nam da je njena ranjivost već uočena i odkrivena.
Na podu pak leži gola žena, ali ipak pokrivena u intimnom prjedjelu. Taj lik je personifikacija Rusije i njene pozicije u geostrateškoj igri velikih sila na Dalekom istoku.
A djevojka koja stoji s desne strane i posmatra igru, takođe je pokrivena u gornjem dijelu tijela, ali je gola od struka naniže; ona je oličenje Tajvana. Ta osoba, s licem zrele žene, ali tijelom adolescentkinje, predstavljena je s tradicionalnim kineskim apronom (kecelja što pokriva gornji dio tijela, ali su leđa nepokrivena), što bi imalo značiti da je ona sljednica kineske tradicije i najdubljih vrijednosti kineske kulture. U njenoj desnoj ruci je činija s voćem, a u lijevoj drži nož. Voće razumijevamo kao nagradu pobjedniku: bez obzira ko pobijedio, ona je to voće i tu je da posluži voće. Značenje noža u podastrtoj konstelacij i dinamici likova i detalja na slici, ostavljam vama poštovani čitaoci da otkrivate; da li je to nož kojim će pobjedniku u igri Tajvan aranžirati i ponuditi voće iz činije ili je njegovo značenje nešto drugo? U svakom slučaj, njen izraz lica dok gleda u pravcu žene koje je u igri oličenje Kine, odražava frustraciju, vjerovatno s toga što nije aktivan učesnik u igri, ili je to ljutnja ili tuga ili mržnja ili svečetvoro odjednom. Ona sa strane posmatrajući sve vidi, ali nema načina da se sama uključi u igru u kojoj se odlučuje o tome kome će ona pripasti.
Kompozicija četiri razodjevene žene, dakle predstavljaju umjetnikovu viziju geopolitičke situacije u Regionu Dalekog istoka i poziciju svake od pet država u odnosu u odnosu na druge. Kineskinja je gola u gornjem dijelu, ali je pokrivena u donjem dijelu tijela. Vidimo svega dvije tri njene pločice u igri, a ostalo je pokriveno njenim tijelom, tako da ne znamo s čime sve Kina raspolaže. Desnom rukom vidimo da poseže za pločicama skrivenim ispod njene desne noge.
Ni američke pločice ne vidimo u cjelosti, ali šta uočavamo jesu te ruke skrivene iza glave i taj pogled u pravcu djevojke s posudom za voće (Tajvan), kao da je pogledom “pita”- šta želiš, šta mi je činiti; dok u isto vrijeme Kina ispod noge izvlači skrivene pločice.
Rusija ima samo donji veš i sve pločice su joj vidljive na stolu. Ona je, iako učesnik u igri, kao nezainteresirana, ali ipak uočavamo desnu ruku negdje između Amerike i Tajvana, ni blizu ni daleko, ali je lijeva ruka lijevu ruku ispruženu prema Kini kojoj kao da dutura skrivenu pločicu. Rusija dakle taktizira; naizgled ni tamo je ni ovamo je, ali jasno je što priželjkuje.
Japanka je potpuno razgolićena, što je metafora za već jednom izgubljenu igru. Njene pločice su takođe sve vidljive na stolu, a ona sama je fokusirana na svoje pločice, nesvjesna postupaka drugih ili, što je takođe moguće, svjesna da ni na koji način ne može uticati na postupke drugih u igri.
Slika koja visi na zidu prikazuje lice kineskog lidera Mao Tsetunga, ali je glava bez kose, što nas imaginativno upućuje na Čang Kaj Šeka, a iznad usnica su brkovi, što opet upućuje na Sun Jat-Sena; znači u jednom liku koji je uramljen kao slika – nešto što je već bilo, pa je ovjekovječeno i na zidu uramljeno, prezentirane su tri ključne ličnosti novije kineske historije, koji poput kakva historijskog demiurga (majstor, graditelj, tvorac) posmatraju aktere ige.
Napolju pak, kroz prozor uočavamo obalu neke rijeke i nebo zamračena olujnim oblacima, što sugerira da je napetost između nacija opasno eksplozivna.
Predpostavimo da se igra igra na prethodno utvrđenom “pravilu”, da nakon svake ruke, gubitnik ukloni dio odjeće. Pobjedom ili porazom, šta onda ko dobiva, a šta gubi?
Ako Kina izgubi, biće u istom stanju kao i Rusija. Ako Rusija izgubi, gubi sve što je preostalo i ostaje potpuno razodjevena. Možda je stoga Rusija, iako u igri, naizgled nezainteresovana, ali činjenica da rukom dotura pločice Kini ukazuje na njene simpatije u igri. A Japan je već sve izgubio i ako ponovo izgubi biće isključen iz igre, tj. gubi status sile u regionalnim okvirima.
Ako Amerika izgubi, biće potpuno odkrivena kao Japan. Dalje, dok Kina i Rusija gole mogu izgledati ranjive, ipak njihovi ključni intimni dijelovi ostaju skriveni. Sem toga kineski vidljivi seta pločica sa simbolikom”Istočnog vjetra” ima značenje: prvo, preporod Kine kao svjetske sile i drugo, znači da je vojna moć i oružje već na stolu (mada ga, slično kao u “slučaju” Amerike, ne vidimo u cjelosti). Međutim, za razliku od Amerike, koja doduše drži šake skrivene iza glave, tako da ne znamo šta je u njima, Kina jednom rukom, dok Amerika gleda u Tajvan, izvlači skrivene pločice ispod noge, što sugerira da ima i skrivene adute.
I tako dalje i tome slično. Slika je prvi put izložena u New Yorku, u martu 2006. godine, a odkupio ju je neki američki kolekcionar, reletivno jeftino u odnosu na aukcijski procijenjenu vrijednost od 3 miliona dolara.