Sa italijanskog preveo Erman Jakupi
XI
Cesta je puna krivina, juče u Arkavolu nisam primjetio, klizavi asfalt proteže se sve do brežuljaka. Velika slomljena vrata kasarne su otvorena, sa gornjih spratova dolaze jaki udarci, sa onih nižih svijetlost kao u sumrak.
Siđem brzo, ona je na koljenima i okrenuta ali prepoznajem Sibillinu kosu, njen orijentalni glas, jedan jecaj iz kojeg nastaje pjesma, vraća mi se slika moje mame, sa njom, u Maroku, čuo sam takve melodije, za vrijeme jednog pogreba.
“Šta hoćeš?”, kaže Sibilla.
“Potrebna mi je pomoć”.
“Ne razumijem”.
“Rekla si da daješ ljudima jednu mogućnost”.
“ Samo onima koje zovete nestali”.
“Sad te pitam ja”.
“Diogene, ne pokušavaj, znam ko si”.
“Ti ne znaš ništa”.
Približim joj se, uhvatim je za kosu, Sibilla zatvara oči. Njene mesnate i vlažne usne me izluđuju.
“Ne čini to”, kaže.
“Šta?”
“Mogao bi se pokajati”.
Pustim joj kosu, oslobađa se i gleda me u zjenice, Sibilla ne želi mene, ona je ovdje, iskonska kao kamen.
“Ne mogu ići dalje”, kažem.
“Šta ti je?”
“Imam teret kojeg ne mogu više da izdržim”.
Gleda me kao neprijatelj.
“Tvoja mater je nastojala da te prosvijetli, ali su tvoje oči bile zatvorene”, kaže.
“Šta znaš o mojoj mami?”
Ona zatvari oči, njena koža poprimi kiselkast, začinjen miris. Dirnuh joj ruku, hladna je.
“U slijepoj si ulici, ja te slijedim al’ ne mogu učiniti ništa”.
Promjenila je glas. Otvara oči i diše ka da će se ugušiti.
“Ona te je dovela ovdje”.
“Šta znaš o njoj?”, tresu mi se noge.
“Ja ne znam ništa, slušam i to je dovoljno”.
Penjemo se uz stepenice. Na gornjem spratu je jedna okrugla prostorija. Tri starice obučene u crno, sjede za jednom predilicom, i ispituju nas pobožnim pogledom.
“Hoće da prođe”, kaže Sibilla.
Žene nastavljaju da predu i gorko se osmjehuju, skoro ne dišu ali klimaju glavom.
“Šta one znače”, kažem.
Sibilla me gleda mrko.
“Neću da komentarišem predskazanje”, kaže ,”nisi spreman za to”.
Posljednju dozu Adrenoplusa još imam u krvi, i zato ne padam u očaj ali kad ga ne budem više imao u tijelu tražiću bilo šta, košmarni snovi će me zaposjesti. Sibilla me uzela za ruku. Siđemo niz stepenice, njen dodir je topao.
XII
U tajnim prostorijama jedna crvena vrata vode ka jednoj kružnoj sobi sa zidovima boje antracita, krevetom sa zavjesama i pokrivačem od svile sa pamučnom zvijezdom sa osam krakova. Sa dna kreveta dim od četri štapića tamjana širi se vazduhom. Čuje se orjentalna muzika ali nije jasno odakle dolazi.
“Šta ćemo raditi ovdje?”
“Imaš li drugi način da mi pristupiš?”
Gura me u krevet, penje se na mene i skida mi tuniku, prsti joj se šire među dlakama na mojim nogama, sve do stomaka, usnama vlaži moju kožu, vonj njenog tijela me prožima, uzdiže me. Zgrabim je za vrat i ljubim je, dugo dugo; osjećam ukus krvi na njenom jeziku, ne uspjevam da zaustavim ruke, svučem joj crvenu haljinu i stisnem grudi, dođe mi da je ujedam za usne, ramena, leđa, guzicu. Sibilla mi dozvoljava da je diram a onda kao da je postala druga odbija me. Soba počinje da se trese i ne znam više gdje sam. Stišćem u šaci njenu kosu, propadam u krevetu, mreža se lomi i sa njom i srce.
“Zaustavi je molim te”.
Sibilla mi miluje oznojene obraze i polaže čelo na moje.
“Zaustavi sobu, učini nešto”.
Jedva da pokreće usne, šapuće riječi koje ne razumijem, ponavlja ih i ne da mi da pokrećem ruke.
“Ti ko si?”, derem se.
Sibilla zatvorenih očiju nastavlja da se moli na onom teškom jeziku i ja ne uspjevam da je pratim, da je čujem, da nađem izlaz. Soba je prestala da se trese i srce ponovo kuca normalno ali me neki zaglupljujući poriv tjera na bijeg i ritual nikako da se dovrši. Trčim bez svijesti duž čitave kasarne, sa drugih poluzatvorenih vrata dopiru druge muzike i ruke i noge, promiskuitet tijela. U dnu posljednjeg hodnika vidim kolonu ljudi u crnom, jedan od njih pokušava da me zaustavi da bi me pitao da li je počela ceremonija. ”Ne znam ništa”, kažem, i bježim i bježim. Stižem do auta, upalim motor i bezglavo odlazim.
Na oteklom i blijedom mjesecu vidim njene oči kako se preklapaju sa očima moje mame. Kad se kriza smiruje ja sam već kući, slušam Šopenov nokturno koji je jedina stvar koja mi daje unutarnji mir. Dugo sam razmišljao o opscenosti mojih strahova, to je jedan nezdrav odnos sa memorijom, kao da moja mama nije mrtva i kao da me ostavila u situaciji koja mi ne dozvoljava da je nađem.
Ova klizišta, ova dreka, su njena, sjećanje koje imam o njoj gubi se u neuronskoj mreži i stvara bezbroj slika među kojima ne razlikujem istinite od onih lažnih. Ponekad je dozivam kao da je bog: ”Spasi me, molim te!”. Bez Adrenoplusa sam gol, jedan crv, fali mi koža i neko će to prije ili poslije primjetiti. Drhtanje je sad prestalo ali su počeli košmari: ja sam protjerani sin jednog vremena bez očeva. Želio bih da se mišljenje može zaustaviti, manija odgovora čini da mi je nemoguće razlikovati misao od fakta, svaka istina bi mogla biti lažna i ja sam bih mogao biti neživ. I zato se držim nepokretan, šćućuren u uglu, fleka vlage na zidu crta jezike svijetla. Prostudirao sam jako dobro podsvijest da ne bih znao da strah dolazi od traume, jedan bol kojeg sam zaboravio pojavljuje se ponovo u klizištima.
Želio bih da sam slobodan od ove beznačajnosti, hoću da zaboravim moju mamu i pad, da radim spokojno i vodim ljubav, kaoi svi. Ma nešto iskonsko mi proždire čula.
Noć me baca na zemlju, neki težak umor me shrvao ali ne mogu da spavam, očni kapci nikako da se sklope. Uspjevam samo da pretražujem ladice, imam dvije kutije kulturoloških pilula skoro prazne, ostala je samo jedna, mislim da je to Cioran. Progutam je.
Biografija
📓
Ilaria Palomba je mlada italijanska spisateljica čiji je opus raznovrstan i bogat. Napisala je romane “Načini sebi loše” (izdavačka kuća Goffi, roman je preveden na njemački jezik za Aufbau-verlag) ‘, “Čovjek je čovjeku virus (izdavač Meridiano zero, roman je 2015-te osvojio nagradu Carver),” Jednom je ljeto” (izdavač Meridiano zero), “Smetnje osvjetljenosti” (izdavač Goffi) i “Žudnja” (izdavač Perrone). Ništa manje uspješne su i zbirke pjesama: “Nedostajanje” (izdavač Augh), “Pustinja” (izdavač Fusibilia, knjiga je osvojila nagradu antico pygros 2019-te) i “Metafizički gradovi” (izdavač Ensemble). Napisala je i esej “Ja sam umjetničko dijelo (izdavač Dal sud). Ilaria piše za mnoge časopise i surađuje sa uglednim kulturnim udruženjem escamontage. Diplomirani je filozof na putu da postane magistar.
Prethodni nastavci: