Sa italijanskog preveo Erman Jakupi
XVI
Znojenje, zamor, mali i kratki mišićni grčevi. Plašim seda se radi o još jednom vidu apstinencije od Adrenoplusa. Dok čekam da primim slijedećeg nestalog pušeći prokain zamišljem sebe obješenog. Misao o smrti nastupa u jednom drhtaju kad ono što veže naše ja sa percepcijom zbija šalu. Utonuo u bezbrojne nostalgije budim se sam, preživio sam evidentnost moje uloge. Umoran sam. Svijestan kad se svedu svi računi da nemam šta da ponudimi i preterano uplašen posljedica onoga što radim. Nekada je granica između slobode odlučivanja i prinude bila jasna, sada nešto tananije nas uspravlja, svako je slobodan da čini ono što hoće grad, moja sloboda koincidira sa mojom sudbinom a moja sudbina sa potrebama sistema. Dovljno je pogledati kroz prozor pa da nas uzme užas, prekomjerno korištenje prokainskih cigareta promjenilo je ukus na definitivno ludački način, svi super aktivni skaču u ritmu psytrona sa zečijim osmjesima i pogledima zagubljenim u iluzijama mreže. Ja bih tu muziku zabranio u gradu, na čitavoj planeti, metalne vriske na elektronskim bazama od tristo udaraca u minuti, beskorisnu rulju uglancanog mesa.
Nemir mojih misli se pojačao od kada je serotonin naglo opao u mom organizmu, cigare su pogoršale stvari. Idući na posao gledao sam sav taj užas. I sad mi raditi sa nestalima ispada teško, ni u jednom od njih prepoznajem neprijatelja grada, ni u jednom mogućeg saveznika, oni su probuđene duše čije oči moraju ostati zapečaćene. U svijetlu ovih razmatranja imam takođe sumnje i o Mauru, uvijek sam ga smatrao kao čovjeka sa velikom inteligencijom, čini mi se da je nemoguće da vjeruje u bajku čiji je saučesnik, i zato se pitam da nije posve zlonamjeran. Pošto smo prijatelji trebao bih mu pričati al on je moj pretpostavljeni, kao što sam se plašio otkriti mu za Adrenolplus sad se plašim pričati mu o mojem osvještenju.
Ulazi Dijana sa poslužavnikom, obućena u bijelu tuniku ali sa elegantnom frizurom i kovrdžama koje joj padaju na ramena, njene nebesko plave oči sijevaju u polusjenci sobe.
“Zašto držiš sobu zamračenu?”, kaže.
“Niko nema volje da gleda u lice jednog dželata”, smijem se.
“Vjeruješ da si zastrašujući?”
“Zbog toga istrajavam u ovoj firmi”.
“Po meni ti si onaj kojega je strah”.
“Od čega?”
“Da ću te izdati”.
“Zar bi imala razlog?”
“Naravno, preuzeti tvoje mjesto”, kaže.
Smijem se.
Na poslužavniku poredano je deset doza obojenih prahova, Dijana me gleda sa histeričnim osmjehom na anđeoskom licu.
“Radi se o jednom testu”, kaže. ”Izaberi jedan prah i stavi ga pod nokte”.
“Ko to hoće?”
“Mauro”.
“Misliš da ti vjerujem? Mauro je moj najbolji prijatelj, došao bi lično da mi kaže”.
“Svi zaposleni će biti podvrgnuti ovom testu. Mauro hoće da to bude moj zadatak, bila je moja ideja da počnemo od tebe”.
“Hoćeš uistinu da mi otpušeš mjesto?”, smijem se.
“Naravno”, smije se i ona zlurado.
“Nezahvalnice, da li si zaboravila da si ovdje zahvaljujući meni?”
“Ali nisi ti taj koji je izmislio test za sreću”.
Stavim prst u plavi prah i zavućem gap od nokte, Dijana me gleda pažljivo, sa tjeskobnim pogledom prije otkrivenja.
“Plavo”kaže.”Nostalgija”.
Prah ulazi pod kožu i moja komandna kabina kao da se zamagljuje i mirisi takođe se gube u jednoj jedinoj praiskonskoj mješavini. Usta mi se pune pljuvačkom. Zatvaram oči da bih zaustavio vrtlog stvari u sobi. Moja mama, sjetim se moje mame i divljeg raspusta u Salentu, ja i ona u šatoru blizu Grotte dei Cervi (Jelenja pećina), sjetim se onih jutara u kojima omamljen od jarkog sunca nisam htio da se ustanem i moja mama me izgurala iz kamene kuće.
“U vodu! U vodu!”, govorila je.
“Mrzim ovo mjesto”, govorio sam. ”Osjećam se kao u zatvoru”.
Beskrajno more i goli pejzaži, pšenica, sasušeno grmlje, tvrde zašiljne stijene, uvale u kojima je voda tako čista da ti dodje želja da je piješ.
“U zatvoru?”, govorila je ona, i disala punim plućime kao da udiše po prvi put. ”Za tebe ovo je zatvor? Grad je zatvor, Diogene. Priroda je sloboda. U vodu! U vodu!”.
I tako me primoravala da se bućnem. Život sa njom nije predviđao mrtvo vrijeme, ni na raspustu, nakon kupanja u sedam u jutro slijedile su šetnje na konju, gađanje strijelom, šetnje u borovoj šumi, pecanje, drva, logorska vatra, žar.
“Ali zašto, pitam te, zašto moram živjeti kao divljak?”
“Ovo je sloboda”.
Nije bilo dijaloga, odlučivala je uvijek ona, morao sam se baciti na čitav jedan niz arheoloških aktivnosti.
Otvorim oči i vidim ispred mene Mauro i Dijana se drže za ruke, ustanem se i uputim prema njemu ali me on odgurne na fotelju, padnem u nju.
“Zašto?”
Mauro stavi ruku na bokove male Dijane, miluje joj butine, zgrabi je za leđa i ona se prepuštu klizeći stomakom na mom pisaćem stolu. Mauro joj podiže tuniku i miluje oblu zadnjicu.
“Kad su mlade i mesnate postanu veoma opasne”.
Dijana se smije i zatvara oči, izgleda kao ošamućena nekom drogom. Mauro više puta prolazi rukom između butina malene, prislanja se uz nju, otvara guzove i velike usmine. Jebe je preda mnom bez ikakvog kriterija.
“Koji kurac radiš?”
“Zar ne vidiš? Ova kurva nas je razdvojila. Žene nas uvije razdvajaju”.
“Ona je dijete, ostavi je!”
Mauro nastavlja da je jebe kao životinja.
“Šta je ? Sviđa ti se?”, kaže.
Mauro joj daje posljedni žestog udarac i ona ispušta prigušen krik, zatim se udaljuje ostavljajući je da padne na zemlju. Dijana se grči na podu i smiješka mi se dok je gledam prestravljenog izgleda.
Otvorim oči. Dijana mi dodiruje čelo, diše teško, blijeda je; sa čela prelazi na ruku, gleda me najzad u oči i vidim sjenku u njenim očima.
“Vratio si se” kaže.”Uplašio si me”.
“Gdje je Mauro?”, kažem.
“U svom u redu”.
“Da li ste zajedno?”
“Ne,Diogene i ne želim ti ukrasti mjesto. Samo sam se šalila”.
“Udalji se od Maura”.
Dijana me gleda kao u groznici.
“Zašto?”
Šutim i nastavljam da je gledam, nije više plava djevojčica nego prijetnja i ako me izbace iz Palače to će dekretirati ona, upravo ona koju sam favorizovao.
XVII
“Tvoj test je funkcionisao. Briši sada” kažem.”Imam neke poslove da završim”.
“Mrziš me?” pita me sa čežnjivim pogledom.
“Ne, moram nastaviti moje prijeme, možeš ići sada”.
“Ne bi trebao raditi sa onom robom u krvi”.
“Robom, kažeš? O čemu se u stvari radi?”
“Sjećaš li se algoritma sreće?”
“Da”.
“Prevazišli smo ga”.
“Ah”.
“Ako algoritam kaže da bi mogao biti nesrećan, mi možemo provjeriti da li je to tačno pomoću jedne doze neuromotala: radi se o supstanci koja se topi pod tvojim noktima”.
“Oštroumno djevojčice, sad se objašnjavaju vizije. Zašto si htjela da ga probaš na meni? Zašto sam morao izabrati jednu od boja?”
“Algoritam je prepoznao u tebi jednu od osoba koje bi mogle biti nesretne ovdje u Palači i samo u plavom prahu ima jedna doza neuremotala, da si izabrao crveni prah bilo bi posve drugačije, on sadrži metanfetamina, u bijelom je prokain, u ljubičastom ketamin a u onom zelenom samo alkaloid Adrenoplusa.To znači da jedan dio tebe hoće da spozna motiv tvoje nesretnosti, sem toga plavo je boja nostalgije koja se najvjerovatnije odnosi na odsustvo tvoje majke”.
“Bravo Dijana, možda uistinu uzmeš moje mjesto jer si me sa ovom spletkom, znaj to, dokrajčila”.
Dijana pravi dva koraka unazad, prsti sa noktima obojenim u bijelo igraju se dugim kovrdžama, diše teško dok joj se u pogledu pojavljuje munja iznenadne lucidnosti.
“Nisam htjela Diogene. Algoritam je sugerisao da te provjerimo. Nisam odlučila ja! Ja sam samo pomjerena, imam borderlajn poremećaj”.
Smijem se gorko i između oproštaja i sumnje ne nalazim riješenje.
“Vi sa borderlajn poremećajem ste pajaci psihologije upravljanja! Vaša patnja je lažna, vi samo blefirate. Vi ne znate šta znaći ustati se ujutro sa punom sviješću o besmislu svega, prisiljavati se da se sluša odvratna muzika, pričati sa ljudima koji nemaju više ništa ljudsko, promatrati nepokretni definitivan pad svakog smisla i realnosti. Vi se samo igrate patologije, vi ste upaljen prst na tijelu koje puca od zdravlja”.
Dijana se sapliće, konfuzna je, ne uspijeva joj da me gleda u oči, aludira na Maura, on će shvatiti, svako od nas ovdje u Palači znaće zaboraviti.
“Vi idioti ne znate koliko zla činite uprkos vama samima” kažem.
Ona pada na zemlju i prestaje da priča, ne gleda me više, između mene i nje ne postoji više nikakva veza i nešto unutar mene se lomi, razbija u paramparčad. U pravu je, moram se prošetati, ne mogu pričati više niskim, sada sam neupotrebljiv, sve dok u krvi budem imao ova govna.
“Kaži ti Mauru”, ustajem se i odlazim.
U bijelom holu, prije fontane, šeta se Valerijo zarumenjen i ponosan ko zna zašto.
“Diogene,” stavlja mi ruku na ramena, ”vidio sam jednog sa bradom kako trči uplašen, obavjestio sam odmah Maura, bio sam uplašen za tebe”, kaže i pravi grimase, bizont.
Mirno ga gledam zatvaram oči i žubor fontane u duginim bojama postaje mi nepodnošljiv, zamagljuje mi sluh i ponovo me hvata panika od šizme i klizišta. Ne uspijevam da se smirim, brže od jednog sokola, baš kao Giulio, dajem se u trk.
XVIII
Stavim naočale i nađem se tamo gdje se igra zaustavila. Sibilla izvadi nož iz grudi i ustane se na noge. Rana zarasta za nekoliko sekundi.
“Mnogo scenografski” kažem.
“Ubio bi zaista jednog vodiča?” kaže.
“Imam pitanja za tebe”.
“Reci”.
“Zašto si me dovela ovdje? Misliš da sam je ja ubio?”
“Ona kaže da si ti”.
“E kako?”.
Sibilla zatvara oči, povezuje se sa natprirodnim silama ili jednostavno sa ludilom u njoj.
“Gladom, lijenošću i strahom”.
“Pričamo o metaforičkoj razini”.
Sibilla zatvorenih očju odgovara sa glasom moje majke : ”Ne, Diogene, nije metafora. Zaboravio si ono što sam te učila, dozvolio si da ti napune glavu glupostima”.
“Poludiću”.
“Nećeš poluditi, u opasnosti u kojoj smo se razdvojili, našla sam osvješćenu Sibillu na plaži Svetog Andrije, pored jedne barke, ona je nadarena, zna da osjeti. Ja živim u njoj”.
Ovo je igra, nije realnost. Unutar sam jedne oloigre. Neću poluditi kao što su poludili svi. Ja znam da razlikujem realno od virtualnog. Sibilla otvara oči, vrača joj se njen glas.
“Znaš li zašto sam ovdje?” kažem.
“Bježiš” kaže.
“Potrebna si mi, ali u stvarnom životu, ne ovdje”.
“Vjeruješ da smo bili relniji nego sad onda kad si došao da me tražiš?”.
“Realnost je kad dvije osobe mogu da se dodirnu”.
Sibilla mi pruža ruku i osjećam njen stisak kao da nismo u virtualnoj realnosti. Konja nema više. Ispred mene vidim jedna kuću u izgradnji sa vrtom u kojem rastu smokve i mrkve svud unaokolo i u kojem se dimi jedna kadionica. Što se više približavam primjećujem da se ne radi o bilo kojoj kući nego o kasarni u kojoj sam susreo Sibillu po prvi put. U oloigrama stvari su u konstantnom preobražaju, kao u snu. Ulazimo, pod je nepovezan, prepun strugotine i odsjećenih komada metala, plafon je djelimično otkriven. Kliske stepenice su ostale iste.
“Moraš se popeti” kaže.
“Šta se desilo?”
“Racija, sakrili smo se na jedan podzemni sprat”.
“Šta to znači?”
“Shvatićeš”.
“Dođi sa mnom” kažem.
“Ne, trebaš se popeti sam”.
Dok se penjem odlamam komadiće zida, na dlanovima osjećam nešto ljigavo i vlažno, na svakoj stepenici zamišljam da ću pasti, cigle se klimaju i stvari u mraku prave buku kamenja koje pada u bunar. Stižem na prvi sprat i ponovo nađem tri starice odjevene u crno. Jedna od njih širom otvara oči i ide mi u susret, među njenim prstima jedna srebrena žica svijetli u mraku. Obučena je u krpe, sasušenog lica kao lobanja. Pokoja bijela dlaka na glavi njiše se svaki put kad se pokrene. Ispod njene odjeće naziru se kosti grudnog koša koje tanki sloj kože ne uspijeva da pokrije.
“Ti” kaže ”ne treba da probudiš mrtve. Ne možeš dozvoliti sebi da probudiš mrtve”.
Vuče žicu tako snažno da druge dvije moraju vuči unazad da ne bi pala.
Skinem naočale i prepoznam moju sobu, gramofon kojeg mi je poklonio Mauro, oholost anahronizma činila je da se osjećamo dostojni da dominiramo nad drugima. Ponekad mislim o religiji, ne o hrišćanstvu nego o budizmu, iako je daleko od moje kulture zamišljam budizam kao jednu od mogućih teorija o realnom. U budizmu Theravada tijelo je odbačeno i transcendentirano i pitam se da li su tehnologije nadolazak onog stadija bitka koje može staviti u zagrade tijelo, postojeće.
Biografija
📓
Ilaria Palomba je mlada italijanska spisateljica čiji je opus raznovrstan i bogat. Napisala je romane “Načini sebi loše” (izdavačka kuća Goffi, roman je preveden na njemački jezik za Aufbau-verlag) ‘, “Čovjek je čovjeku virus (izdavač Meridiano zero, roman je 2015-te osvojio nagradu Carver),” Jednom je ljeto” (izdavač Meridiano zero), “Smetnje osvjetljenosti” (izdavač Goffi) i “Žudnja” (izdavač Perrone). Ništa manje uspješne su i zbirke pjesama: “Nedostajanje” (izdavač Augh), “Pustinja” (izdavač Fusibilia, knjiga je osvojila nagradu antico pygros 2019-te) i “Metafizički gradovi” (izdavač Ensemble). Napisala je i esej “Ja sam umjetničko dijelo (izdavač Dal sud). Ilaria piše za mnoge časopise i surađuje sa uglednim kulturnim udruženjem escamontage. Diplomirani je filozof na putu da postane magistar.
Prethodni nastavci: