Sa italijanskog preveo Erman Jakupi
XIX
Apsurdan fenomen je vjerodostojnost ovih putovanja, vratiš se iz oloigre sa sumnjom da nisi igrao nego dosegao viši nivo realnosti, ta sumnja te prati dugo poslije, ali priznajem naočale su za mene, u odsustvu Adrenolplusa, jedini lijek protiv panike. Pitam se da li svijet kojeg vidim elektronskim naočalima zaista postoji neovisno o mnijenju, u tom slučaju vidimo jasnije ono što što nam je u normalnim okolnostima nedokučivo. Od sada ću ih nositi uvijek sa sobom, u najgorem slučaju znam da mogu pobjeći na više razine.
“Duša ima potrebu za tvojim naivnostima, ne za tvojim znanjem”.
S vremena na vrijeme vračaju mi se u sjećanje rečenice iz kulturoloških pilula, nije mi bilo ni na kraj pameti da ću ih konsumirati, čitao sam papirne knjige, nisam imao potrebu za znanjem sadržanom u pilulama, ipak moram priznati njihovu efikasnost, s jednom razlikom: ostanu ti u pamćenju rečenice, pasusi, ali nedostaje uvid u cjelinu kojeg možeš zadobiti jedino čitajući knjigu stranicu po stranicu. I zato mnogi od nas su prestali razmišljati duboko i potvrđuju se na jednom nivou iluzornog razumjevanja, samo citati, fragmenti posve odvezani od značenja.
Idem u zmijinjak. Noć je, parkiram, ulazim. Nema više onih razdraženih ljudi u redu, nema nikoga al’ su vrata otvorena. Idem prema stepeništu, silazim. Sibillina soba je prazna, nema balerina niti namještaja. Popnem se još dva sprata. I soba u kojoj su bile starice je prazna. Čitava zgrada kao da je evakuirana. Vidim samo jedan bijeli oglas sa crnim slovima : TRAŽI ME GDJE NEMAM MATERIJE. Nije potpisan.
Stižem na deseti sprat. Dugi prašnjavi hodnici, mreže od kreveta, stolice sa dvije ili tri noge, stari ormari, stare peći nabacane jedna na drugu. Vratim se na prizemlje i siđem dolje. Sivi hodnik sa osam obojenih vrata. Spustim se još niže: još jedan identičan sprat. Do desetog sprata pod zemljom svi su isti. Prije no što se osjetmi poraženim stavljam naočale, najednom kasarna se naseljeva. Sva vrata na prvom spratu ispod zemlje su otvorena. U onim crvenim desetak djece hoda na koljenima na jednom zidiću. Jedan od njih, plav, sa sunčanim naočalima, u razbucanoj zelenoj maljici i pantalonama od žutog lateksa prilazi mi oprezno.
“Šta vam je potrebno?”
“Znaš li gdje je Sibilla?”
“Vi ste stražar?”
“Ne, ja radim u Palači al’ sad sam na bolovanju, jedan algoritam je donjeo dekret da sam nesretan i sad su mi stavili jednu supstancu pod nokte da bi izmjerili količinu serotonina u mom organizmu”.
Mališan mi pokazuje da se približim, saginjem se i on približuje ruku mom uhu.
“Da li vam je potreban Adrenoplus?”
Promatram ga iznenađen. Pokazuje mi da se sagnem opet.
“Ovdje raspodjeljujemo psihoaktivne supstanece, ovo je centar za raspodjelu, vidi onu tamu curu “, pokazuje na jednu djevojčicu ne stariju od šest godina, smeđu sa zelenim očima i jednom ljubičastom maramom u kosi, ”ona ima sav adrenoplus koji ti je potreban”.
Stišćem ruku mališanu.
“Zezaš se sa mnom?”
“Ne gospodine. Dobro došao u Sretnu zemlju”.
“Ko si ti? Koliko godina imaš?”
“Nemamo ime, gospodine, naša godišta su izbrisana”.
“Hoću da mi objasniš: kakve veze ima Sibilla sa Sretnom zemljom?”
“Ona je njena duša, gospodine”.
Mališan namješta sunćane naočale koje su mu skliznule na nos i udaljava se lisičijim korakom. Idem do djevojčice sa maramom, i pitam Adrenoplus. Kopa po crvenoj torbi, traži dvadeset dinara i isporučuje mi jednu providnu kesicu prepunu pilula.
XX
Skinem naočale, kasarna je opet pusta ali u ruci imam zaista jednu tabletu Adrenoplusa, progutam je i lagano osjećam da mi je disanje opuštenije. Siđem na jedanaesti sprat, samo krhotine razbijenih flaša na podu; vičem Sibillino ime i moj mi se glas vrača unazad pojačan. Siđem na prizemlje i uđem u moj Ferari, u međuvremenu Mauro mi je poslao više poruka, poziva me na večeru. Idem kod njega.
Sijedimo za velikim providnim stolom ja, on i Dijana, slušamo Vivaldijevu “zimu”, gledamo grad kroz staklene zidove, Arkavoli oko Palače emaniraju zelenkastu svijetlost, izgledaju kao zvijezde. Dijana nosi jednu usku i dugu večernju haljinu, njene oči su našminkane u crno baš kao i usne. Mauro nam toči vino iz prošlog vijeka i naređuje poslužavkama da donesu predjela. Dvije maloljetne cyborg stavljaju u pogon štampaću mašinu u 4D, dakle crtaju hljeb, kavijar, ribu i određuju konsistenciju, ukus, miris i trajanje, mašina 4D je obogaćena vremenskom dimenzijom tako da svaki proizvod ima precizno trajanje nakon kojeg se raspada i bude asorbiran od nje.
Štampaća mašina u 4D, kao najveći dio materija koje je moguće kupiti, ne plaća se u dinarima nego u bor-ovima: to je virtualna novćanica koja raste i opada u ovisnosti od tvog socijalnog položaja. Mauro ima veoma visok bor, može kupiti sve što hoće na online-u.
Cyborg služe slično-hljebu zagrijano sa slićno-kavijarom i zatim odlaze da lutaju na neki drugi sprat, vidimo njihove poglede kako se gube u nekom neodređenom drugdje. Ove cyborg su takodje kreacije: žene koje su se vratile u dob šesnaestogodišnjaka jer su presadile sve organe, za njih biti gole nije nikakav problem, nemaju nikakvih toplotnih percepcija, čak im je i osjećaj dodira rijetkost, koža koju imaju nije njihova i jasno je da imaju s.o.i.n., dok služe hranu najvjerojatnije je da su na drugim galaksijama ili u nekom luna parku na drugom kraju planete ili se divlje seksaju u nekom olosusretu.
Naravno da one nisu prisutne u ovoj datosti. Mauro mi se ispovijedio da je pokušao voditi ljubav sa njima i da mu se sviđala ideja da one to rade posve nesvjesno. Prelijepe su, pošto ljepota u njima nema duševne sadržaje, ta tijela su dijela stvaralačke hirurgije, stereotipne rikonstrukcije jednog univerzalnog koncepta ljepote. Ništa u njima me ne privlaći, uvijek sam razmišljao o ljepoti kao suštini koja pokreće stvari, Sibilla me podiže jer je njeno tijelo živo, dok pleše prepoznajem njenu dušu. Dijana budi u meni smjesu privlačnosti i odbojnosti zbog agonije koju čitam u njenim očima. Sve žene sa kojima sam bio bile su žive, prisutne za same sebe, bogate emocijama kojih u kreiranim ženama nema.
“Htjeli smo ti pričati o tvom zdravlju”, kaže Mauro.
“Serotonin, erdofin i dopamin bili su do danas ispod prosjeka da bi prije dva sata skočili na visok nivo”, kaže Dijana.
“Mislim da bi mi ti trebao konačno nešto reći”, kaže Mauro.
“Da li ste kontrolisali vas same? Jeste li stavljali onu robu pod vaše nokte?”
“Čekaj”, kaže Dijana. ”Ja sam te pitala za oprost, izvini što smo morali početi od tebe ali smo mislili da je jedno psihovođenje sasvim u redu”.
“Nizak udarac”, kažem. ”Dijana kad bi stavila onu robu pod nokte Mauro bi shvatio jasno da si borderlajn”.
“U pravu si”, kaže ona. ”Ali ja sam naučnik, od mene se ne traži da budem sretna”.
“A ne? A zašto je onda Gracija, koja je bila samo jedna domaćica, interni rana? Šta se to dešava? Zakoni o sreći važe samo za neke pojedince? Mauro zar nisi bio blažen kad si tvrdio da si eliminisao nejednakosti?”
Mauro kašlje, briše bradu prljavu od slićno-kavijara i i ispražnjuje čašu u jednom gutljaju.
“Uvijek sam se zalagao za tebe, Diogene, i nastavljam da to činim ali ti moraš da sarađuješ”.
Crte lica jednog diktatora gube se u onim od starog prijatelja oduvijek, ponekad se sjećanja kaleme na negativne fantazije. Nismo imali još dvadeset godina i studirali smo Kanta zajedno, u kući njegovog oca, diskutovali smo dugo o egzistenciji noumena. Možda Mauro hoće da ja budem jednostavno sretan i plaši se da ne dovedem u pitanje stabilnost sistema. Možda je on jedna poštena osoba, iako nisam nikada upoznao jednu poštenu osobu sposobnu da upražnjava upravljačke uloge.
“Misliš da si stvorio jedno slobodno društvo?”, pitam, žvačući hljeb.
“Slobodna od bola i starosti, od siromaštva i ljubavi”, kaže on sipajući mi vino.
“Zašto onda na zidovima grada ljudi pišu: ostanimo humani?”
“Sujevjerje”.
“Šta je u suštini bolnička internacija?”
Mauro briše usne. Sluškinje donose prvo jelo, makeroni sa vještačkom ribom.
“Da li možeš da shvatiš to? Nekada smo ubijali životinje da bi jeli, danas imamo sve što nam je potrebno, bez da povrijedimo nekoga. Mi smo jedno uistinu slobodno društvo, ne postoji više bol. Možda je ovo bolje nego ostati humani. Osobe koje ne uspijevaju da se prilagode treba interni rati i, garantujem ti, sretniji su tamo. Ono mjesto je sretna zemlja, oslobodimo onog ko pati od najgoreg zla: misli”.
Udaljujem tanjir i čašu i fiksiram Maura zapanjen.
“Kako si je nazvao?”
“Sretna zemlja, njeno istinsko ime je Sretna zemlja, vi nevjernici je zovete bolnički smještaj. Ljudi tamo nisu internirani, tamo su na raspustu”.
Razmišljam o mališanu od prije dva tri sata, o mjestu raspodjele Adrenoplusa.
“Hoću da te pitam još nešto?”, kažem.
“Ne, ja hoću da te nešto pitam i molim te da mi odgovoriš,” kaže Mauro : ”Koristiš li antidepressive?”
Dijana se ustaje, trlja vrat, obraze, oči.
“To je moja greška,” kaže, ”pogriješila sam jer sam mu dala preveliku dozu neuremotala, zato je test dao neodređene rezultate. Sutra ćemo napraviti novi”.
Stižu jela od slično-ribe i voća od marcipana. Završavamo obrok u tišini, Mauro naređuje slugama da ugase muziku. Ja, Mauro i Dijana se posmatramo bez mogućnosti bijega. Mauro me pita da otpratim djevojku kući al’ prije no što ću otići lupne me po ramenu.
“Valerijo mi je pričao da si pustio jednoga da pobjegne”, šapuće.”Reci mi njegovo ime i sutra se vrati na posao”.
Sva moja domišljatost, moja flegma i moja nemarnost za život služe da umire nagon ka kukavićluku. Izmislim jedno ime, bilo koje ime koje sutra neće moći naći u bazi podataka. I tako Mauro me grli zbog mog poštenja, vjernosti, časti itd., ali ja znam da se sutra neću morati pojaviti u Palači.
Biografija
📓
Ilaria Palomba je mlada italijanska spisateljica čiji je opus raznovrstan i bogat. Napisala je romane “Načini sebi loše” (izdavačka kuća Goffi, roman je preveden na njemački jezik za Aufbau-verlag) ‘, “Čovjek je čovjeku virus (izdavač Meridiano zero, roman je 2015-te osvojio nagradu Carver),” Jednom je ljeto” (izdavač Meridiano zero), “Smetnje osvjetljenosti” (izdavač Goffi) i “Žudnja” (izdavač Perrone). Ništa manje uspješne su i zbirke pjesama: “Nedostajanje” (izdavač Augh), “Pustinja” (izdavač Fusibilia, knjiga je osvojila nagradu antico pygros 2019-te) i “Metafizički gradovi” (izdavač Ensemble). Napisala je i esej “Ja sam umjetničko dijelo (izdavač Dal sud). Ilaria piše za mnoge časopise i surađuje sa uglednim kulturnim udruženjem escamontage. Diplomirani je filozof na putu da postane magistar.
Prethodni nastavci:
Ilaria Palomba: “Sretna zemlja”, poglavlje XVI, XVII i XVIII