Sa italijanskog preveo Erman Jakupi
XXI
U autu Dijana se žali na miris sjedišta, ne mirišu na izgoreno kao sjedišta Arkavola, jednostavno smrde na kožu. Ali njene oči hoće da mi razotkriju nešto drugo, velike su, nebeski plave i prekrivene sjenkama.
“Šta je?” kažem.
“Nemoj da me vodiš kući”, kaže.
“Nakon svega nisi u situaciji da me pitaš uslugu”.
“Molim te”, stišće mi ruku koja nije na volanu. Gledam njene izrezane ruke, mislim na sve one prilike u kojima je pokušala izvršiti samoubistvo. “Napravila sam jednu odvratnu stvar i nema mi povratka”, kaže.
“I šta si učinila toliko odvratno? Možda si isprobala prah istine na tvojoj mami?”
“Nešto još gore”.
“Gore?”, smijem se. Ova djevojčica čak i kad bi išla naoružana po ulici budila bi u meni neku veliku i iskonsku nježnost, trebali bismo ih ubiti prije nego što postanu adolescenti, od trinast do dvadeset godina su kao monstrumi koji pobudjuju u nama eksploziju radosti sa protivurječnim senzacijama koje idu od nježnosti do seksualne žudnje.
“Znaš li priču o mom vjereniku koji me prevario sa mojom najboljom prijateljicom?”
“Sjećam se”.
“Lažna je”.
Kao što sam ti rekla moj otac me napustio, moja mama je nekoliko godina poslije susrela drugog čovjeka sa imenom Bernard, odgojili su me sa ljubavlju, osjećala sam se prihvaćena i spokojna ali mi je tuga možda spriječila da vidim njihovu ljubav, u svakom slučaju nije mi nedostajalo ništa, išla sam u najbolje škole, na univerzitetu su me smatrali genijem, bila bih možda postala jedan veliki biohemičar ali nešto se pokvarilo u našoj familiji od momenta u kojemu je muž moje mame poćeo da prepoznaje u meni ženu. Znaš, nagovarao me da studiram sve nauke, on je bio strastveni fizičar. Čitali smo zajedno naučna dijela. Bernard je bio fasciniran životom u svim njegovim oblicima. Jednom smo izmislili zajedno jednu malu spravu za ispitivanje hemijske kompozicije planeta.
On je bio genijalac i njegova strast me je privlačila. Moja mama je primjetila ovo saučesništvo i počela je da se ponaša ravnodušno prema meni, nije me više pozdravljala kad bi se vratila kući. Potom je izmislila neku imaginarnu bolest i nije se više ustajala iz kreveta, sve kućne poslove morala sam uraditi ja, tanjiri, kreveti, podovi, pospremanje. Nisam više imala vremena za studiranje i Bernard je patio zbog toga. Njihove svađe bile su duge i oboje su vidjeli grešku u odluci da žive zajedno. On je bivao sve tjeskobniji i ja sam osjećala dužnost da mu budem blizu. Izgledalo je da sam ja njegova jedina utjeha: svijest da nisam više dijete koje je susreo, da je našao u meni malog ali marljivog i samopouzdanog učenika činila ga je neobično ponosnim. Sviđalo mu se da sam postala neka vrst ropkinje i ja sam se zabavljala igrajući se sa njim. Zabavljalo me je znati da je mama bolesna, uništena od jedne prerane starosti, htjela sam iskoristiti moć moje mladosti i pokazati tako moje urođene snage.
Naša igra nije poznavala više granice. Ja sam ga izprovocirala, nisam se više niti odjevala i on me je pratio pogledom. Ne znam zašto sam odlučila da idem u krajnost, ima u meni neke okrotnosti bez granica i ne shvatam odakle je došla. Imam ovu morbidnu želju da uništim, da pretjerujem, da stavim u dosluh osobe sa njihovim vlastitim morama. Tako je Bernard osjetio da je bolestan čovjek, neodgovoran, progutan od životinjskog instikta. Moja mama je prestala da se ustaje i sad živi kao jedna utvara. Otkad si me primio u Palaču ne idem kući. Sve ove noći spavala sam u Palaći i zato ako baš želiš da ma otpratiš negdje odvedi me tamo.”
Pređemo preko provincijske ulice koja okružuje visoko naselje i drveće kojemu idemo u susret kao da se ruši u nepodnošljivoj buci motora, neboderi se boje duginim zrakama i Arkavoli koji lete svud oko nas izgledaju kao zeleni svemirski brodovi, upaljene zvijezde zasjenjene su crvenim lampama koje vise u mraku.
Imam zalogaj preterano gorak u grlu i ne uspjevam da ga svarim, htio bih da je spasim od njenog demona ali i da je zavedem, da joj vratim milo za drago.
“Tebe je neko zloupotrijebio”, kažem.
“Ne, Diogene, griješiš. Možda ne shvataš zašto želim da umrem. Ja zloupotrbljavam druge ljude. Ja sam monstrum”.
“Sranje, to je tipično za jednog borderlajna. Morate se osjetiti zli i kazniti sami sebe, pokušavate da izvršite samoubistvo ali ne uspijevato to nikada. Želite samo pažnju jer u dnu vas samih se osjećate ništavnim. Znaš ko je načinio da se tako osjećaš po prvi put?”
“Moj otac naravno, kad me je napustio”.
“Čekaj malo, gdje si uzela ključ da uđeš u Palaču?”.
“U mozgu”.
“Ah shvatam, napravila si duplikat sa megnetnom rezonancom”.
“Ti znaš ko je moj otac?”
“Ne, Dijana. Rekao sam ti već, i moj otac je napravio isto”.
“Možda su prijatelji”.
“Možda jesu, ali, slušaj, neću te odvesti u Palaču, ne želim da spavaš okružena svim onim mašinama. Dođi kod mene”.
Gleda me, gledam je. U zjenicama mrak jednog prokletstva.
XXII
Ulazi u kuću i zapućuje se prema stalaži sa knjigama. Prelistava knjigu poezije od Antonina Artauda, zatim uzme BITAK I VRIJEME, prelistava malo i stavi knjigu na trosjed da bi uzela BOŽANSTVENU KOMEDIJU.
“Nevjerovatno!”, kaže.
“Nisi ih nikada vidjela?”
“Da, u školi. Išla sam u škole visokog nivoa u kojima se učilo iz knjiga i Bernard ima jednu bogatu kolekciju ali, ništa literatura, samo naučni radovi. Nisam znala da poznajem još jednu osobu sa bibliotekom u kući”.
“Ja ih imam mnogo, takođe Mauro, on ih skriva u jednoj sobi, ne želi da ljudi znaju da ih ima”.
“Zašto?”
“Znaš, čitanje je danas skoro jedan prekršaj, nazadovanje”.
“Nije valjda on tu da stvara zakone?”
“On slijedi progres. Meni se progres ne sviđa, ima nešto bolesno u njemu”.
“U istoriji je bilo uvijek onih koji su izgovorili slične rečenice”.
“Slažem se ali sada smo došlo do krajnosti, ima nešto neljudsko u tome što smo postali”.
“Šta smo postali?”
“Mašine, cyborg, androidi, bezlićne osobe. Narod živi dupli život, štaviše žive samo virtualni život i u ovom stvarnom postali su roboti, vegetiraju i to je sve”.
“Problem je: da li si siguran da je ova realnost istinitija od one virtualne?”
“I ti misliš tako?”
“Za mene nema spasa, ja sam zajebana na svim nivoima”.
“Nije istina Dijana, ti si naučnik”.
Smije se. Približava se. Uzme mi ruku i pušta je da padne. Gleda u mene sa tolikim intezitetom da izgleda kao da je okean.
“Ja sam slična mrtvacu koji hoda u labirintu i taj labirint ima moje ime”.
“Zašto mrziš sama sebe?”
“Ne zaslužujem ništa”, obara pogled i zatvara se pola sata u kupatilo.
Kucam na vrata i kažem joj gdje su peškiri i pitam za oprost što sam je povrijedio i molim da se ne povrijedi brijačem, kažem da joj želim dobro i da je smatram za moju kćerku. Na kraju izlazi sa plačnim očima. Opuštamo se malo na trosjedu, imam mnogo ploća, i one su postale arheologija. Slušamo Bramsa zatvorenih očiju i držeći se za ruke.
“Nemoj se ubiti, Dijana, nije vrijedno truda”.
“Na žalost ne uspjevam umrijeti nikada. Mogu se samo povrijediti do zaborava”.
Spavati sa Dijanom je kao mućenje, ona ne može a da ne zavodi, da provocira glumeći nevinost. Ne mogu sklopiti oka, evidentno je da je odlučila da mi uništi život. Na početku joj ostavljam moj krevet i idem da spavam na trosjedu ali ona se osjeća tužnom i čujem je kako jeca. Idem da vidim šta se dešava. Gola je, zatvorim oči i kažem joj da se obuče.
“Ne”, kaže. ”Nema problema. Dođi ovdje”.
“Zapravo, ako dozvoljavaš problem je moj”. Dijana me grli, nije kao ekser, mogli bismo je definisti kao pri mesu, mažda ima koje kilo više, ali zato ima kožu djevojke od osamnaest godina, miris, guzicu, grudi jedva naglašene, izvaljana bedra, takođe njen stomačić čini dio tog eksplozivnog erotskog koktela. Ona to zna. Osjeća moju erekciju i okreće se neprestano sad na jednu sad na drugu stranu, trlja mi pubis stražnjicom, butinama, stopalima sve dok joj ne kažem: ”Znaš da se ovo zove mučenje?”.
Smije se. Izgleda kao da nikada nije patila, ona je samo jedna senzualna djevojčica koja cvate što prevedeno u realističke termine znači jedno čudovište u stanju da vam proguta svaki talog svijesti. Na kraju popuštam, kako hoće ona. Zelenkastoplava zora ulazi nam u oči preko zavjesa. Otvorim butine male Dijane i ostanem u njoj do orgazma. Odmah potom odlazim u banju i ne okrećem se da ne bih u ženi koju sam tek pojebao prepoznao dijete.
Kad se vratim u sobu nje više nema, jednostavno nestala. Gdje je? Na trosjedu? U banji? U kuhinji? Pod tepihom? Sakrila se među mojim pločama? Među knjigama? Ma koliko god se trudio da je nađem nje nema.
Otvorim vrata, zakoraćima na stepenište i siđem na ulicu, nigdje nikoga, niti daška vjetra niti se čuje išta. Nakon nekoliko sekunda sjetim se da sam gol i ulazna vrata iza mojih leđa zatvore se sama. Zvonim nasumice ali stanari ne odgovaraju jer svi imaju servis automatskog prepoznavanja koji čini da interfon zvoni samo ako je prepoznata osoba onoga koji pritišće dugme, ako odgovara onoj nekog prijatelja ili nekoga iz porodice. Ostanem tako gol na ulici skoro pola sata, potom čujem korake, ne razumijem odakle dolaze ali je bat sve bliži i bliži. Najzad stižu, dva agenta za naplatu kredita, jedan je Valerijo, drugi ne znam ko je. Približuju se vojničkim korakom. Bez ikakve priče, u ovim uslovima nema potrebe; stavljaju mi lisice na ruku.
“Nije moja krivnja”, kažem. ”Kriva je ona, ona je htjela!”
Valerijo me gleda sa sarkastičnim osmijehom: ”Šta mlataraš, Diogene? Mi imamo nalog da te uhapsimo jer si izdajnik”.
“Izdajnik?”,okrenem se.
“Naravno, ti to dobro znaš”.
Njih dvoje se gledaju, Valerijo šapće nešto na uho kolegi.
“Moraš se obući, životinjo”.
Valerijo ima telepatske ključeve, svi agenti za naplatu kredita imaju telepatske ključeve od svih stanova u Gradu 207, one su im utisnute u tjeme lobanje. Penjemo se do mog stana, on otvara vrata. Valerijin kolega zaključava gledajući knjige na trosjedu.
“Literatura? Filozofija, poezija, romani…”, kaže. ”Eto poruke hiperdrona”.
“Hiperdrona?”
“Naravno, on je snimao vaše razgovore kad vam je donosio kupovinu i rotirajuća kamera dala nam je detaljne slike tvoje kuće i tvoje, hm da, biblioteke”.
“Ma šta je htio od mene hiperdron?”
“Ništa, oni ne žele ništa. Snimaju podatke i to je sve. Snimke potom nose na više nivoe. Radi se o perfektnom mehanizmu, zar ne? Zaista poetično, usudio biìh se reči”.
“Studirao sam filozofiju bez pilula, bile su to teške godine al’ upravo zahvaljujući mojim studijima Mauro me uzeo da radim sa njim”, kažem.
“Nije dozvoljeno imati knjige, morao si ih ostaviti u državne arhive”, kaže drugi agent.
“Od kada?”
“Od juče, predsjednik je naredio da se zaplijene knjige iz kuća”.
“Predsjednik je moj najbolji prijatelj, zna da držim knjige u kući”.
“Griješiš, Diogene”, kaže Valerijo. ”Predsjednik je bio tvoj najbolji prijatelj sve dok nisi pustio da pobjegne jedan nestali. Sad je tvoj politički protivnik”.
“Šta znači politički neprijatelj? Hoću da pričam sa Maurom”.
“Mauro ne želi da priča sa tobom. Naredio je tvoje hapšenje”,kaže Valerijo.
“Sad obuci se” ,kaže drugi agent , “Idemo odmah, nemoj da gubimo ovdje vrijeme bez razloga”.
Sve do juče bili su moji podređeni, dobijali su naređenja od mene, mogao sam im dati otkaz za neposlušnost, kad bih ulazio u Palaču spuštali bi glavu nijemi, sve do juče mogli su da mi glancaju cipele. Sad me hapse. Gdje me vode?
“Ne mogu se obući zavezan ovako”.
Prate me do sobe. Valerijo stavlja svoje konektivne naočale i tipka šifru koja otvara lisice, slobodan sam da pokrećem zglobove. Nalazim jednu termičku tuniku, oblaćim je i prije nego što mi stave opet lisice obrušuje se na mene jedna groznićava munja. Na stolu, zelene, izglancane, iskričave: moje naočale.
Biografija
📓
Ilaria Palomba je mlada italijanska spisateljica čiji je opus raznovrstan i bogat. Napisala je romane “Načini sebi loše” (izdavačka kuća Goffi, roman je preveden na njemački jezik za Aufbau-verlag) ‘, “Čovjek je čovjeku virus (izdavač Meridiano zero, roman je 2015-te osvojio nagradu Carver),” Jednom je ljeto” (izdavač Meridiano zero), “Smetnje osvjetljenosti” (izdavač Goffi) i “Žudnja” (izdavač Perrone). Ništa manje uspješne su i zbirke pjesama: “Nedostajanje” (izdavač Augh), “Pustinja” (izdavač Fusibilia, knjiga je osvojila nagradu antico pygros 2019-te) i “Metafizički gradovi” (izdavač Ensemble). Napisala je i esej “Ja sam umjetničko dijelo (izdavač Dal sud). Ilaria piše za mnoge časopise i surađuje sa uglednim kulturnim udruženjem escamontage. Diplomirani je filozof na putu da postane magistar.
Prethodni nastavci:
Ilaria Palomba: “Sretna zemlja”, poglavlje XVI, XVII i XVIII