Sovjetsko – Mongolijsko prijateljstvo, motiv s murala u Ulan Batoru, Mongolija.
Dmitrij Trenin
(Dmitrij Trenin je direktor Carnegie moskovskog centra i služio je u sovjetskim i ruskim oružanim snagama od 1972. do 1993. Njegova posljednja knjiga je Should We Fear Russia (Trebamo li se plašiti Rusije)
Sovjetski Savez je sebe vidio kao ideološku silu. Moskva je vjerovala da komunizam nudi, kako je govorio stari komunistički slogan, “svjetlu budućnost za cijelo čovječanstvo”. Lideri u Moskvi bili su uvjereni da je komunizam pravi recept za svaku zemlju, bez obzira na historiju, razvoj ili kulturu. I 25 godina nakon raspada sovjetske imperije, ta pogrešna logika i dalje oblikuje događaje širom svijeta.
Prvi veliki uspjeh Sovjetskog Saveza u promicanju komunizma dogodio se u Mongoliji, gdje se Moskva ponosila time što je prebacila zemlju iz feudalizma u socijalizam do kasnih 1930-ih. Nakon Drugog svjetskog rata, pored istočne Evrope i istočne Azije, režimi pod pokroviteljstvom Sovjetskog Saveza proširili su se širom svijeta, od Latinske Amerike do istočne Afrike, s nominalnim uspjehom.
Desno: Nerazrušivo Sovjetsko-Afganistansko prijateljstvo, poster, 1981.
Ali, onda je došao Afganistan 1979. Moskva je prvo ušla kako bi osigurala da lideri u Kabulu ostanu lojalni Sovjetskom Savezu, ali jednom unutra, mijenjaju misiju u pomaganje Afganistancima da izgrade državu i društvo zasnovano na sovjetskom modelu. Bilo je to ponavljanje modela primijenjenog u Mongoliji.
U Afganistanu je Sovjetski Savez otkrio moć militantnog Islama i na kraju shvatio da je mnogo lakše napasti duboko religioznu zemlju, nego preoblikovati njeno društvo. To je već vrijeme kada se Sovjetski Savez suočio sa slabostima njihove imperijalne prevlasti. Moskva je naime već bila ušla u borbu da silom zadrži svoje saveznike u istočnoj Evropi; istovremeno trošila je resurse i rasipala energiju u podršci desetinama država- klijenata širom svijeta.
Rat u Afganistanu, koji je bio skup i nepotreban, pojačao je nezadovoljstvo naroda u Rusiji.
Lijevo, markica, 50 godina odnosa SSSR-a i Afganistana, 1969.
To je i vrijeme kada sovjetska ekonomija s infrastrukturom koja se raspadala, postaje apsolutno nemoćna, a nezadovoljstvo u narodu je raslo. Troškovi izdržavanja dugačke liste ideoloških satelita i surogata uništavali su finansije Sovjetskog Saveza.
Moskva, koja je uvijek bila oprezna prema zaduživanju u inostranstvu, počela je uzimati sve više kredita. U posljednjim godinama Sovjetskog Saveza, državna vanjska politika je bila pod jakim utjecajem stalne potrebe za traženjem dodatnih sredstava iz inostranstva. Tempo domaće liberalizacije je povećan, koraci ka ponovnom ujedinjenju Njemačke su poduzeti, a Moskva nije intervenirala ni kada je istočna Evropa nastavila politički kurs 1980-ih, udaljavanja od SSSR-a.
Pouke iz ove historijske epizode odnose se prije svega na Rusku Federaciju, nasljednicu Sovjetskog Saveza.
Ruska Federacija je u startu odbacila bilo kakvu državnu ideologiju, napuštajući ne samo globalnu imperiju, već i zemlje koje se u Rusiji doživljavaju istorijskom središtem Rusije, poput Ukrajine.
Dvadeset pet godina kasnije, dok pokušava da se ponovo izgradi kao globalna sila, Rusija shvata da osnivanje carstva pod drugom ideologijom (drugim imenom), nije oportuno. Ušavši u rat u Siriji, Rusija je od početka jasno stavila do znanja da neće slati svoje kopnene snage, plašeći se da Sirija za njih ne postane još jedan Afganistan.
Ali lekcije ne bi trebale biti ograničene na prostor bivšeg Sovjetskog Saveza. Historija se ne ponavlja, ali se rimuje. Američke intervencije u Afganistanu 2001. i Iraku 2003, razvile su se u velike projekte izgradnje nacije pod krinkom demokratije – i uz velike ljudske i finansijske troškove.
Svaka ideologija, ne samo komunistička, loš je vodič za vanjsku politiku.
Strane vojne nezgode rezultiraju razočarenjem kod kuće i gubitkom prestiža u inostranstvu.
A rastući državni dug je bomba koja otkucava i ugrožava samu stabilnost države.
Na kraju, Sovjetski Savez je platio konačnu cijenu za svoju imperijalnu oholost.
(Foreign Policy, decembar 2016. Preveo i za bosanskepoglede.com priredio N. F.)