Naslovnica: Sovjetsko razumijevanje emancipacije žena.
Andrej Soldatov
(Andrej Soldatov je istraživački novinar i suosnivač Agentura.ru, ruskog informativnog centra o obavještajnim agencijama. Koautor je knjige Crvena mreža: borba između ruskih digitalnih diktatora i novih onlajn revolucionara.)
Ruski predsjednik Vladimir Putin je 6. decembra 2016. potpisao dokument o informacionoj sigurnosti zemlje. Dokument na 17 stranica opisuje percepciju Kremlja o prijetnjama koje predstavljaju terorizam, strana propaganda i sajber špijunaža i poziva na veliku promjenu — stvaranje „nacionalnog sistema upravljanja ruskim segmentom interneta“. Doktrina nacionalne sigurnosti razvijena u tom dokumentu (zakonu) sugerira da kompanije za telekomunikacije i informatičku tehnologiju (IT) treba da se konsultuju sa sigurnosnim službama prije uvođenja novih usluga i proizvoda i da država treba likvidirati “ovisnost domaćih industrija o stranim informacionim tehnologijama”.
Iako ovo može izgledati kao hrabar novi pravac za Rusiju, to je zapravo ostatak prošlosti – i znak da Kremlj nije naučio ništa iz svoje sovjetske historije kada je u pitanju prihvaćanje tehnoloških promjena.
Poput Sovjetskog Saveza ranije i ruska vlada i njene sigurnosne službe imaju za cilj ograničiti inovacije iz straha od društvenih i političkih potresa koje bi ona mogla donijeti.
Upravo tako su stvari bile organizirane u Sovjetskom Savezu, gdje su vlasti žrtvovale tehnološki razvoj za navodnu državne sigurnost.
U našoj knjizi The Red Web, novinarka Irina Borogan i ja opisujemo, kako je u junu 1975. Jurij Andropov, tadašnji šef KGB-a, tražio od Centralnog komiteta„da se suzbije upotreba međunarodnih komunikacijskih kanala za prenošenje u inostranstvo pristrasnih i klevetničkih informacija“. Odgovarajuća odluka je donesena i bila je usmijerena na ograničavanju širenja neslaganja (nazadovoljstva, opozicionih stavova i mišljenja). Ali kao rezultat takve odluke, Sovjetski Savez je još više zaostao u utrci za Zapadom.
Kada se Sovjetski Savez raspao, saniranje tehnološkog deficita u odnosu na Zapad, zahtijevalo je novi pristup. Vladimir Bulgak, ministar komunikacija u vrijeme bivšeg predsjednika Borisa Jeljcina, bio je spreman da raskine s prošlošću.
Lijevo, Vladimir Bulgak, ministar komunikacija u vrijeme predjedavanja Borisa Jeljcina Ruskom Federacijom
Rusiji su očajnički bile potrebne moderne komunikacije, ali lokalna industrija nije bila u stanju osigurati te standarde jer nije vladala potrebnim znanjem i tehnologijom. Zbog ograničenja iz sovjetskog doba, ruska telekomunikacijska industrija tada je zaostajala za Zapadom za 20 do 25 godina.
„Pomislili smo da ih naša industrija nikada neće sustići, a to je značilo da moramo da idemo i kupujemo“, rekao mi je Bulgak tokom intervjua.
I Moskva je uradila upravo to. U periodu od tri godine više od 70 % svih ruskih međugradskih telefonskih stanica zamijenjeno je modernim digitalnim, proizvedenim na Zapadu, a Bulgak je povećao broj međunarodnih linija u zemlji sa 2.000 analognih na 66.000, sve digitalno.
Bulgak je kupovao opremu iz inostranstva, po veoma visokim cijenama, zaobilazeći stare sovjetske fabrike. Mnoge od njih su bile prisiljene da prestanu s poslovanjem, ostavljajući hiljade ljudi bez posla. Ali, do 1995. godine, zahvaljući viziji i razvojnoj politici u osloncu na kvalitet, Rusija je uspostavila modernu, nacionalnu industriju komunikacija. Uspješne i profitabilne internet kompanije iznikle su početkom 2000-ih. Njihova pojava bila bi nemoguća bez digitalnih linija i stanica proizvedenih na Zapada, koje je kupio Bulgak.
Infrastruktura ruskog interneta izgrađena je na Zapadnoj tehnologiji, (prvenstveno Cisco, američki konglomerat), najprije zahvaljujući vizionarskoj strategiji razvoja Vladimira Bulgaka; pa su onda i nove nacionalne telekom kompanije slijedile isti taj put, vjerujući da su pouzdanost i kvalitet, važnija od porijekla dobavljača.
Putin nije naučio ovu lekciju.
Kada su zapadne sankcije Rusiji uvedene 2014. nakon aneksije Krima, Putin je pozvao na obustavu uvoza, kako bi se strani proizvodi zamijenili domaćim. Nova sigurnosna doktrina učvršćuje ovu ideju. Polazi se od stava da je „stepen zavisnosti domaće industrije od strane IT“ previsok i da to čini Rusiju zavisnom od „stranih geopolitičkih interesa“.
Ali, industrija Rusije jednostavno ne može proizvesti svu potrebnu opremu, (jer ne vlada potrebnim tehnologijama), pa su se očajni poduzetnici tada okrenuli Kini kako bi zamijenili zapadnu opremu.
Otvoreno je pitanje da li će ova nova-stara doktrina zaista učiniti Rusiju bezbjednijom. Sigurno je međutim, da će ograničiti ekonomski potencijal zemlje.
(Foreign Policy, decembar 2016. Preveo i za bosanskepoglede.com priredio N. F.)