Sa italijanskog preveo Erman Jakupi
XXXV
Ne čuje se više žubor talasa, ispred mene nema više mora, poslije komandnog mosta je, u daljini tama, noć je zaprljana zelenim mrljama. Još uviek nisam lucidan, zovem Dijanu i ne uspijevam da artikulišem riječi.
“Svi su za kormilom?”.
“Gdje je završilo more?”
“Upravo je to problem”.
Zelene mrlje u toku navigacije rastu sve dok ne postanu ogromni brojevi sa šest, sedam, osam cifara koje se neprestano mijenjaju.
“Mijenjaju se jer se mjenjaju algoritmi. Svaki od onih brojeva predstavlja vrijednost svakog od nas pojedinačno”.
“Dešifruj mi ih”.
“Nemam volje”.
“Daj potrudi se!”
“I mi smo unutra, vrijedimo 200 bor, zato su nas uhvatili”.
“Gdje to piše?”
“Eno tamo , zar ne vidiš?”
Jedno DVA veliko kao frižider pada na mene da bi se odmah pretvorilo u jedan zeleni oblak, slijede dvije NULE.
“Zar ne vidiš šta su…prašina!”
“Idi objasni onoj djeci”.
Okruženi smo oblacima zelenog dima, brojevi koji postaju para, mijenjaju konsistenciju, povečavaju se ili smanjuju za jednu, dvije, tri nule, mijenjaju cifru. Eno jedne TRICE i jedne DEVETKE, jedan niz prašnjavih NULA sudara se sa nama, pokriva nas gust, pećinski dim. Ja i Dijana počinjemo da kašljemo. Dok brojevi prelaze preko nas naša mišićna masa opada, operacija koja je počela još u sobi sumraka. Redukcija je tolika da nas kanapi ne stežu više, uspjevam da se oslobodim čvorova i da se izmigoljim vani, isto tako Dijana. Gmižemo na drvenom podu broda sve više i više raspadnuti, nemam više noge ni stomak, Dijana ima kožu pitona ali joj nedostaju lice i ruke, uspjeva hodati bolje od mene; još uvijek imam funkciju hvatanja. Ona se saginje, penjem se na nju i rukama zgrabim za ramena. Uzmem dvije puške obješene o ćamac za spasavanje, ona ih stavi u jednu vreču od konoplje koju pokupim sa zemlje i trči do krme. Stižemo do ruba, spremni da se bacimo u zelene oblake kad mi dječak sa kapuljačom stavlja ruke ispod pazuha a onaj drugi sa fantomkom vuče Dijanu po zemlji. Zabodem prsti u oči dječaka sa kapuljačom i iskopam mu ih. Njegove jabučice padaju na zemlju i odskakuju kao kuhana jaja. Dječak se ruši na zemlju. Kotrljam se dolje.
U tučnjavi ne vidimo ništa, zeleni oblaci pritišću očne kapke; i ona derišta su okružena brojevima, zapleteni u lance šifrovanog dima, ne uspijevam da dođem do oružja, moramo se boriti golim rukama oslijepljeni dimom koji izaziva svrab, kašljemo i peku nas oči, ne vidim Dijanu.
Sjećam se kad sam sa mojom mamom išao u Porto Badisco da gađam strijelom, ona me je ostavljala nekoliko minuta sa razapetim lukom u rukama, umirao sam od vručine i znojio se i muhe su letjele oko mene i komarci me ujedali ali ona je govorila: ”Stoj tu, moraš biti miran. Diši i potom odapni. Ne pokreći se. Ne gledaj ništa osim mete. Pružaj otpor porivu da se počešeš, da osušiš znoj ili ubiješ insekte. Odupri se. Prihvati udarce prirode. Odapni”. I ja sam odapinjao luk. Ponekad sam pogađao u centar.
Sad stojim nepokretan, prihvatam udarce kapice i fantomke. Pusti ih, Diogene, kažem samome sebi, pusti ih da se isprazne. Umoriće se.
Ja sam Dijanine ruke, ona je moje noge. Jedinstveno biće slijepo i prepolovljeno, prizivamo snage, energiju zmije.
Još jedno sjećanje iz Grotte dei Cervi, moja mama koja meditira. ”Znaš li šta su ovi?”, dira mi pubis, stomak grudi, grlo, čelo i središte glave. ”To su čakre. Kad se zmija probudi čakre se otvore i ti si sličan Bogu”.
“Zar ti ne vjeruješ u samo jednog Boga?”
“Vjerujem u mnoge manifestacije Boga. Sve religije mogu da nas nauče velikom skoku”.
“Šta je veliki skok?”
“Skok iza logike. Ne možeš se boriti protiv tehnike logikom, logika je na strani tehnike. Možeš je pobjediti ako ideš preko. A preko logike je mitologija”.
Kad smo ujedinjeno biće, ja i Dijana, smo energija zmije, preko-logike koje izaziva granice materije. Jedno biće, muško i žensko, ljudsko i životinjsko, jedno i dvojno. Osim logoke mi imamo i pištolje i pucamo, djeca padaju na zemlju paralizirana od metildiossidocarboketozepama.
Penjemo se na brod, na krmu, penjemo se na ogledalo i lansiramo u tminu.
XXXVI
Na dnu crnog plešemo u krug među mrvama zelene prašine, kao da smo slijepi u sumrak, preskačemo tmine i dok padamo nalazimo jedan oslon, ogledala, fragmente ogledala, sijeku ali sprječavaju da se strmoglavimo. Stišćem jedno u rukama i osjećam krv kako curi iz dlana, ako otvorim oči vidim bića od dima, dok padam vazduh kao da mi reže tijelo, izgubio sam Dijaninu ruku. Bića od dima duvaju protiv mene hadski zrak cijepajući mi tuniku. Oni se drže u koloni jedan iza drugoga, imaju široke mantile sa kapuljačom, oni su fosforoscentne supstancije od plazme, nekada su bili brojevi sada su duhovi. Zaustavljaju brzinu mog propadanja, u jednom komadiću ogledala vidim Dijanu, zmijsku kožu i bolno lice, zatvorene oči, krv na usnama, tijelo joj je cijelo, niti jedan njegov dio je izbrisan. Nastojim da vrištim njeno ime ali u ovom stanju materije glas ne nalazi put bijega.
Bića od dima prelaze preko mene u povorci, među nogama lebdi im ista zelena para od koje su načinjene njihove figure. Dio mog tijela je još uvijek od mesa i kostiju, ostali dijelovi su bez konsistencije, kao da su od magle.
“Ne propadam više nego sjedim u vazduhu ispred jednog ogledala kojeg čine fragmenti, odraz je kristalan, mnoštvo dijelića dijeli lice. Gledajući sebe i ne prepoznavajući se pitam se šta je identitet.
Jedno biće od plazme iza mojih leđa podiže jedan kamen, okrećem se i on u rukama nema ništa, mogu da ga vidim samo u odrazu.
“Ti misliš da je jedan kamen”, kaže. ”Ali ovo je budućnost”.
Crni kamen postaje ružičast i u ružičastom pojavljuju se nemilosrdni procjepi slični onima na napuklom ogledalu, iz njih curi neka crna tekučina i fosforoscentne ruke bića od dima razbijaju kamen, površina koja reflektira prlja se u crno, crni liker istiće zajedno sa krvlju na moj dlan.
“Ko si ti? Pusti me da izađem odavde”, kažem bez glasa.
“Mi smo ispovjednici”, kažu u horu. Imaju metalan glas, izgleda kao pogrebni lelek jedne legije monaha. Ispovjednici u povorci prelaze preko mene i nestaju u ogledalu, ponovo postaju brojevi, zelene cifre na jednom ekranu, ekran nije više cjelovit.
Pod iznutricama reflektirajućeg zida jedna žena, mulatkinja, grči se plešući ali bez muzike, čuju se samo udarci stopala o stakleni pod. Ako se okrenem Sibille neme, ima je samo na ogledalu i pleše. Ima krvava stopala. Dalazi mi u susret i približava se fragmentima sve dok mi ne pokaže moj odraz u njenim zjenicama.
“Napreduješ, ne plaši se, dobro ti ide, tvoja svijest se širi”.
“Ali moje tijelo nestaje”.
Sibilla se smije. ”Tijelo nestaje kad sumnjamo. Nisi prepolovljen, odvajaš materiju i duh. Meni se to ne bi moglo desiti”.
“Razdvojeni smo, ti i ja, ja i Dijana, gdje smo? Gdje si ti sada?”
Ima osmjeh moje mame, gleda me sa ekrana, u njenim očima moje lice se izdužuje.
“Nisam tako daleko od tebe, imamo dva različita stanja svijesti ali smo blizu. Ne uzdaj se u Dijanu, ona se neće probuditi”.
Okrećem se, tražim Dijanu ali vidim samo ispovjednike u koloni kako hodaju prema ogledalu, ulaze u njega i ponovo postaju brojevi.
“Gdje je Dijana? Šta znači da se neće probuditi?”
Sibilla se udaljuje vijugajući zdjelicama, pokriva lice rukama, udaljuje se klizeći u prazno.
“Probodi sebi grudi, ne plaši se krvi”, kaže ispovjednik koji mi je pričao malo prije. Izlazi iz povorke i steže mi ramena. Ispod kapuljače nema nikakvog lica niti maske, samo beskrajna tmina. U rukama stišće jedan ekser ali ako pogledam bolje radi se o nožu.
“Moje sječivo je precizno: u jednom trenutku možeš pobijediti bol, ljutnju i očaj”.
Ispovjednik mi pokazuje u mraku jedno zeleno svijetlo, jednu prozorsku dasku i otvorena okna.
“Možeš se probuditi iz svakog košmara, poznajem tvoju agoniju; baci se, moj prozor je tvoj spas: u mikro sekundi razbićeš se o zemlju zajedno sa apsurdom”.
Kraj prozora jedna zelena omča koja visi u zraku.
“Čekam te oduvijek, poznajem tvoje muke, tvoju srdžbu, tvoje nesanice, strah, igrala sam se kockica sa slikama iz tvojih snova. Znam da hoćeš da vičeš, suosjećam sa tobom i hoću da ti pomognem. Rodjen si da se objesiš, zašto prezireš svaki odgovor i soluciju”.
Napuštam ogledalo, sa ovim nogama od zelene pare hodam prema omči. Jedan virtualni život može biti ugašen od jedne virtualne omče? Stvari koje zamišljam materijalizuju se, pojavljuje se tronožac da se popnem na gubilište, i dok stavljam omču oko vrata vidim slomljeno ogledalo i u njegovim fragmentima Dijanu. Dijana otvara oči.
“Zbogom Diogene”, kaže.
Skidam omču i trčim prema njoj, leži na podu od slomljenih ogledala pokrivena fosforscentnom maglom. Vičem Dijanino ime ali između mene i nje pojavljuje se jedan ispovjednik sa leđa, vidim samo njegov dugi mantil.“Ona te ne može voljeti, voli svog krvnika, i ti se ne možeš natjecati sa moći jednog krvnika. Ako si nestajao to je zato što se tvoja vrijednost razmjene svela na nulu, nemaš više vrijednosti koja se može izraziti sa borom. Nestaješ jer na tamnoj strani mreže ne značiš više ništa. Ovdje materija ne znači ništa”. Ispovjednik širi ruke da bi mi spriječio da vidim Dijanu, da je spasim i uzmem sa sobom. I moje ruke su fosforoscentne. Čitavo moje fizičko biće gubi se u pari. Nemam više glasa.
Biografija
📓
Ilaria Palomba je mlada italijanska spisateljica čiji je opus raznovrstan i bogat. Napisala je romane “Načini sebi loše” (izdavačka kuća Goffi, roman je preveden na njemački jezik za Aufbau-verlag) ‘, “Čovjek je čovjeku virus (izdavač Meridiano zero, roman je 2015-te osvojio nagradu Carver),” Jednom je ljeto” (izdavač Meridiano zero), “Smetnje osvjetljenosti” (izdavač Goffi) i “Žudnja” (izdavač Perrone). Ništa manje uspješne su i zbirke pjesama: “Nedostajanje” (izdavač Augh), “Pustinja” (izdavač Fusibilia, knjiga je osvojila nagradu antico pygros 2019-te) i “Metafizički gradovi” (izdavač Ensemble). Napisala je i esej “Ja sam umjetničko dijelo (izdavač Dal sud). Ilaria piše za mnoge časopise i surađuje sa uglednim kulturnim udruženjem escamontage. Diplomirani je filozof na putu da postane magistar.
Prethodni nastavci:
Ilaria Palomba: “Sretna zemlja”, poglavlje XVI, XVII i XVIII