Sa italijanskog preveo Erman Jakupi
XXXI
Prepješačimo tamno predvorje i stignemo do žutih vrata na istom spratu, Dijana ih otvara a ja osvjetljavam fenjerom. Sunce nas zasljepljuje, nisko je narančasto , kao jedno ogromno žumance, kaldrma je strma, tumaramo držeći se jedno za drugo. Počinjem da mislim da je svijet u kojemu se nalazim defintivno odvojen od onog u kojemu je Sibilla, ne znam kojim je mučenjima podložna i da li je još uvijek živa. Džepovi moje tunike su prazni ali nije me strah od posljedica ovog pada, ne vjerujem da mi je Adrenoplus još uvijek potreban, možda mi nikada nije ni bio potreban, separacija od realnosti mi izgleda samorazumljiva i lišena vrijednosti, i pošto svaka stvar ovdje prestaje da ima značenje i ja takođe prestajem da vidim smisao u egzistenciji principa realnosti.
“Zamisli”, kažem Dijani ,“koja je nevolja za Maura ne poznavati ovo mjesto”.
“Ko ti kaže da ga Mauro ne poznaje?”
“Da ga poznaje došao bi da nas traži ovdje”.
“I ne sumnjaš koje kvalitete ima Mauro”.
“Koju vrstu kvaliteta ima?”
“Na primjer uzeo je u svoje ruke jednu naciju u rasulu, sem toga dobar je u krevetu”.
Zaustavljam se i ošamućen fiksiram djevojku sa zmijskom kožom. Izgleda da je njeno tijelo prekriveno jednom futrolom od pitonske kože, nema skoro više ništa ljudsko, i u medjuvremenu moram konstatirati da su zaraženi prištevi i rane koje su nam napravile ribe-kese posve nestali i na njoj i na meni.
“Pojebala si se sa Maurom?”
Spušta pogled i gleda drugdje, mada je teško gledati bilo šta sa suncem koje nam zalazi u očima.
“Zašto nisi ostala sa njim u Palači? Šta hoćeš od mene?”
“Nije teško zamisliti dan u kojemu će se ljudi klati zbog prezira prema samima sebi, u kojemu će dosada biti razlog njihovih predrasuda , u kojemu će izaći na ulicu da ugase svoju žeđ za krvlju i u kojemu će san o dostrukciji, prenošen sa generacije na generaciju, postati san svih”.
“Koju si kulturološku tabletu popila?”
“Diogene osuđeni smo da preživimo”.
“Odlično, lijepo izlaganje, ali sad hoću da mi objasniš zašto hoćeš da se pojebeš sa bilo kim?”
“Ne znam, desi se i gotovo, ako jedan čovjek želi moje tijelo ne mogu a da mu ne dozvolim da uživa u njemu, na kraju krajeva radi se samo o jednom tijelu”.
“Šta je tijelo?”
“Prazan omot u mom slučaju, duša ga je progutala, imao je ukus cijanida”.
Moja mama mi je govorila da ćemo morati kad tad svesti račune sa vremenima bez duše u kojima će sve biti gola fiziologija. Stiglo je vrijeme ubica, u kojemu povraćamo suštinu nas samih i vucaramo se beskrvni prema jednom sumraku bez kraja. Mi smo oni koji zalaze, bez dubine, istrošićemo tijelo sve do iskorjenjenja svake moguće želje ali za razliku od hinduista i budista nestanak želje neće koincidirati sa nekom novom iluminacijom, nikakav novi početak neće se pojaviti na horizontu, bićemo samo ispražnjena bića, šuplji, baš kao prepolovljeni; ako je njima amputirana funta mesa nama je amputirana duša i nema lijeka tom nedostatku, nema lijeka koji koincidira sa preuzimanjem nepovratne odgovornosti, za to da je od čovjeka načinjen elektronski ogranak, jedan bit bez sluha u jednoj kibernetskoj harmoniji čiji nije više poslanik.
Ostavljam Dijanu iza mene i trčim prema suncu, poluztvorenih očiju da me ne bi oslijepilo, trčim po kaldrmi, zapnem o jedan kamen i padnem. Na zemlji široko korjenje drveća čupa se vani iz tla i raste ispod ovog lošeg pokušaja popločavanja. Rana na nozi malo me peće, u suštini je jedno olakšanje u odnosu na povrijedu koju nosim unutra, radi se o jednoj prljavoj rani koja koincidira sa nepostojanjem realnosti i sa poništavanjem moje psihe. Dijana me stiže dok nepokretno klečim na zemlji.
“Hej, jesi li dobro?”
“Ne, bez duše se umire ili se živi mrtvi”.
“Zadovoljna sam što ti možeš da suosjećaš sa mnom, sad ćeš možda uspjeti shvatiti zašto želim umrijeti. Diži se”.
Ustajem se. Ispred nas dvoje kolica koje su izašla iz utrobe sunca, približavamo se ali nestaju kao da su noćne pareidolije. Nakon kolica pet tamnih orjentalnih žena, obasjane posljednjim zrakama sumraka, plešu njišući kukovima koji kao da nisu vezani za ostatak tijela.
“Slušaj muziku?”, kaže Dijana.
U stvari čuje se neka muzika, iz daleka donosi je vijetar. Opsesivno udaranje koje se prevodi u vijugavu igru sitara i flaute. Među trbušnim plesačicama pleše i Sibilla, približavam joj se.
“Našao sam te”, derem se.”Gdje si bila? Šta su ti uradili?”
Dog pokušavam da je zgrabim za jednu ruku žena se pretvara u dim. Iza slika koje lete, sagnuta i prekrivena jednom mrežem tako da joj se vide intimni dijelovi tijela, stoji jedna žena ca crnom kosom i tamnim očima. Pokreće ruke kao da svira nevidljivu harpu, ali njeni prsti ne proizvode nikakvu muziku, šta više muzika koja se čula malo prije gasi se odnešena vjetrom. Fenjerom obasjavam sagnutu ženu.
“Znam da si Diogen i znam za tvoju prijateljicu”, pokazuje na Dijanu. ”Ja sam Arakne. Osudili su me da pletem slike koje nestaju”.
“Ne radi se o jednom platnu?”, kaže Dijana.
Arakne se smije. Ima tanke usne i svijetlu kožu koja miriše na ribu.
“U antičko doba”, kaže. ”Sad pletem holograme, sva moja sjećanja. Ljubav me je zarobila”.
“Ljubav?”, kažem.
“Ljubav je ona utvara zakovana ekserima koji imaju ime Čovjeka, ljeto prolazi i tijela prestaju da osjećaju. Sad ne pletem platno jer je moje tijelo izgubilo osjećajnost, gubim se u daljini kao i moji hologrami”.
“A Čovjek ko je on?”, kaže.
“Nužno zlo sve dok žena ne prestane osjećati”.
“Ali gdje je? Da li si ga vidjela negdje na nekom mjestu’”
“Upoznala sam ga, da, ali sada me je napustio, baš kao što je napustio i svijet. Mi smo utvare, plešemo u magli jednog neiskorjenjivog sumraka”.
“Zašto je sunce uvijek na istom mjestu? Zašto ne stiže noć?”
“Ovdje je sve kristalizirano od onog dana kada su me odveli. Uzeli su mi sve stvari jer me on nije mogao štititi. Vječnost je trajanje jednog trena koji se ponavlja bezbroj put. Ja sam osuđena da uvijek iznova živim isti tren. On je imao već drugu i ja sam mu bila zabava, Žena me je osudila i Čovjek je izvršio njenu volju. Vi poznajete onog Čovjeka”.
“Poznajemo ga, kažeš?”
“Vrlo dobro”.
“Zašto ?”, kaže Dijana.
“On je otac civilizacije”.
Ja i Dijana se gledamo, naša tijela se mješaju sa intenzitetom svijetlosti i ne uspijevam da individualiziram početak njenog lica i gdje završavaju noge. Gledam moje ruke ali su pojedene od jednog vihorčića guste prašine.
“On je moćniji od svih. On je stvorio sve, on nas dijeli na nestale i nekontaminirane”.
“Radi se o Mauru Vialeu”, prekinem je.
Smije se.”Griješite, Mauro je samo izaslanik Čovjeka koji je donjeo dekret o kraju svijeta”.
“Reci mi da li ga možemo naći negdje ovdje?”
“Ovdje? Oh, ne, ovdje su samo odbjegli. Ovdje smo svi vizije”.
“Vizije? Hoćeš da kažeš da ti nisi realna? Ti si samo proizvod mog duha?”
“Ili si ti mog?”, kaže Arakne. ”Možda ste i vi samo dio mog olografskog pletiva i uskoro ćete biti sve jedno sa suncem”.
“Bilo bi lijepo”, kaže Dijana. ”Kad bi bilo tako lako umrijeti”.
Iza sunca primjećujem jednu liniju, radi se o horizontu, ispod je more; Ostavljamo Arakne njenom pletivu i idemo prema obali, hoću da gledam odraz sumraka u vodi.
XXII
Ja i Dijana se hvatamo za horizont, vučemo ga i ostavljamo da odskakuje. Jedan bijeli kanap dijeli oseku od plime. Gdje je more duboko uzdižu se ogromne vrbe. Voda guta sunce. Srebreni lanci, valovi.
“Umorna sam”, kaže Dijana. “Spava mi se i gladna sam”.
“Koliko dana ne spavamo?”
“Nisam brojala”.
“Ja sam bez apetita, i ne spava mi se, loš znak zar ne?”.
“Da, mislim da se suočavaš sa prelaznim stanjem”.
Noge su skoro nevidljive, zaturene u crvenom svijetlu koje se širi svud naokolo, čine jednu cjelinu sa nebom; vidim pola Dijaninog lica.
“Kažeš da ćemo biti izbrisani sa sunca?”
“Poastoji mogućnost ali me briga”.
“Strah me je”.
“Ne služi ničemu”.
“Ovo je jedna kazna”.
“Razmišljaš u religioznim terrminima”.
“Moja mama je bila religiozna, najvjerovatnije da mi je prenjela nešto”.
“Ne , strah te je da vidiš. Više voliš jednu teoriju, za tebe sve je teorija”.
Imamo dvije mogućnosti: vratiti se nazad ili plivati, ali ne znam da li se može plivati sa nevidljivim nogama, i ne znam da li je moguće vratiti se bez pola lica. Pretekla nas je vizija, progutala spirala apsurda. Mislio sam da je grad 207 apsurdan ali Sretna zemlja je apsurdnija. Ne znam da li ću biti sposoban da se odlučim i tako ćemo ostati mrtvi ovdje dok zalazi sunce i čekajući nepouzdano. U civilizacijama koje nazaduju sumrak je znak plemenite kazne. Ovo su sigurno morali iskusiti stari Rimljani u vrijeme rasula, jednu užasnu senzaciju nepokretnosti, u kojoj bilo koji izbor na kraju rezultira pogrešan. Bole me kosti, kosti će popustiti sumraku, pasti će kao što će pasti ovo sunce u more, progutano od ambisa. Ne da nije fascinantna, svaki oblik agonije je fascinantan, ali više bih volio gledati je na jednom ekranu nego živjeti je na sopstvenoj koži i kostima. Niti jedna istina ima život i ni o čemu sa pouzdanjem možemo znati da li je stvarno ili je vizija, budnost ili san, i sa time nestao je svaki oblik razlikovanja. Šta je Dijana? Jedna žena? Jedna životinja? Boginja? Naučnik? Jedno dijete? Jedna kapriciozna tinejdžerka? Žrtva muža njene mame?
U ovom trenutku je moj nestabilni saputnik i iz njene nestabilnosti trebam izvući ravnotežu. Baciti se u more ne košta ništa, u najgorem slučaju udušiti ćemo se. Udušiti ćemo se? Da li ćemo u tom slučaju biti mrtvi ili biti prevezeni u neko drugo mjesto nesvjesnoga? U jedno novo svetište želje? Panika hvata preostale udove, nismo trebali nikada popustiti laskanju tehnologije, nikada započeti ovu igru. Nisam više siguran da se radi o igri, plašim se da je mjesto u kojemu smo završili jedna ogromna rezonantna kutija za želje i strahove ljudi koji su još živi, ili onoga što je ostalo od njih. Nisam siguran da se radi samo o tome da se sklonimo daleko od palače, najvjerovatnija da ona nije nikada postojala. Bačeni smo sa jedne mnoge šire percepcije, jedan akt hybrisa dozvolio nam je da pređemo granice nedopustivog, i grati se sa horizontom je luksuz paganskih božanstava, meni je bilo dovoljno da ga gledam. Možda ne, možda nije tako, želja se supstancializira sa nadolaskom mogućeg, ako je jedna stvar moguća onda se želja pretvara u potrebu. Ne bih imao potrebu da diram horizont da nije bilo mogućnosti, eto svih odgovora koje možemo dati nauci: Horizont je jedan kanap zategnut između dvije vječnosti, koji dijeli plimu od oseke, moguće je zustaviti se i umrijeti u sredini ili izabrati da se sučimo sa provalijom.
“Dijana moramo plivati”.
Ona sliježe ramenima.
Bacamo se u vodu i ne diramo više dno, plivamo prema suncu, dio smo jednog paradoksa ili smo njegovo žarište. Dvije nevidljive noge i nisu tako loša stvar, lagane su ,mnogo lagane, i omogućuju mi prostranije zahvate.
“A ribe-kese?” ,kaže.
“Ne vidim ih”.
Plivamo i plivamo, nema riba, nema školja, niti jedne alge samo beskraj prozirnosti vode, i on nizak i nepokretan. Preplivali smo dužinu jednaku dužini sto bazena i ne vidimo zemlju, horizont je nestao, purpurno nebo je ogledalo mora. Ruke popuštaju, ostajemo bez daha.
“Mislim da ćemo umrijeti”, kaže Dijana nesvjesna težine sopestvenih riječi.
Ne protivim se, nemam načina da joj dokažem nešto suprotno. Dijana pliva kao mrtvac, pušta da je nose lagani valovi, njena koža zmije kao da je naježena, zatvorene oči trpe invaziju crvenila svijetlosti.
“Šta radiš?”, kažem.
“Čekam”.
“Da potoneš”.
“Baš to”.
Krećem se dok mi je trup u grčevima, vrtim rukama i nogama, ne postavljam sebi problem nevidljivosti nego trajanja. Koliko dugo mogu pružati otpor? A koliko Dijana? Možda sate i sate, možda ćemo za osam sati biti na dnu.
“Nisi primjetio nešto? Ribe-kese su nestale i vratila se dubina, koja je to metafora?”
“Ne znam Dijana ja hoću da živim”.
“Kao i uvijek malodušan si”.
“Malodušan? Radi se o volji”.
“Ja sam se predala noluntasu”.
Zamahnem još koji put, dvadeset, trideset puta, hladno mi je, drhtim, more je viskozno, nema ništa ovdje, nikakv oblik života, nikoga na koga se pozvati i pitati pomoć. Znam šta Dijana podrazumjeva kad kaže noluntas, samo, ne razumijem kako može u tolikoj mjeri prihvatiti smrt. Moj kraj ne koincidira sa krajem svijeta, to je istinito,bali je ipak uvijek kraj moga svijeta ili svijeta za mene. Ne intersuje me egzistencija u njenoj cjelovitosti, nisam u stanju da je shvatim. Meni je značajno ono što može ući u moju sferu djelovanja. Ako potonem za mene svijet sada prestaje. Šta će biti poslije? Drugi ja? Jedan ne-ja? Jedna svijest koja nema sjećanje o predhodnoj? Ili možda griješim, možda nema ništo drugo do ovo potamnjenje, i deja kraja je beskonaćna.
Nećemo umrijeti, ostaćemom ovdje, zauvijek, čekajući. Ali šta? Šta ćekamo ako smrt ne postoji? Šta je ovo more? A ovo ogromno sunce što dominira horizont? Ja ne znam da li mogu da otrpim beskonačno, ja ne znam da li me kontemplacija ovog neba može iskorijeniti? Ne znam da li van ove vode ponovo mogu imati moje tijelo. Uvijekm sam vjerovao da sam jedno tijelo, mi nemamo tijelo mi smo tijelo, da li jet o moguće? Ne, odkada postoje cyborg ova je opservacija neadekvatna. Mi smo sve emanacije mogućeg. Sad ovo tijelo me napušta, odvaja se od mene, i ja puštam da ono ide, da se ugasi, da potone ili da degradira, poslije će biti nešto drugo, ja ću biti neko drugi, živiću nešto što u ovom momentu ne mogu da zamislim, naviknuću se na novi oblik, živiću ponovo jednu granicu. Šta bih radio ako bih se morao sjećati svega? Kad ova egzistencija u koju sam upao kao u zamku ne bi trebala da se rastopi? Tjeskoba je princip osvješćavanja, ne mogu zaustaviti tok, krug se ponavlja ali se ne kupamo u uvijek istim vodama.
Dolje, dolje, u ambis, ma koliko da pokušavam da plivam nemam više snage, ruke ne idu, niti noge, nisam više od mesa, ne dišem, more je ispunilo sve, kožu, nos, usne. Klizim u plavo, dolje na dno. Pokušavam da dišem i zatim prestajem, dosežem mir za kojeg sam vjerovao da je nemoguć, privatam sudbinu.
Biografija
📓
Ilaria Palomba je mlada italijanska spisateljica čiji je opus raznovrstan i bogat. Napisala je romane “Načini sebi loše” (izdavačka kuća Goffi, roman je preveden na njemački jezik za Aufbau-verlag) ‘, “Čovjek je čovjeku virus (izdavač Meridiano zero, roman je 2015-te osvojio nagradu Carver),” Jednom je ljeto” (izdavač Meridiano zero), “Smetnje osvjetljenosti” (izdavač Goffi) i “Žudnja” (izdavač Perrone). Ništa manje uspješne su i zbirke pjesama: “Nedostajanje” (izdavač Augh), “Pustinja” (izdavač Fusibilia, knjiga je osvojila nagradu antico pygros 2019-te) i “Metafizički gradovi” (izdavač Ensemble). Napisala je i esej “Ja sam umjetničko dijelo (izdavač Dal sud). Ilaria piše za mnoge časopise i surađuje sa uglednim kulturnim udruženjem escamontage. Diplomirani je filozof na putu da postane magistar.
Prethodni nastavci:
Ilaria Palomba: “Sretna zemlja”, poglavlje XVI, XVII i XVIII