Sa italijanskog preveo Erman Jakupi
XXVII
Deset osoba nas čeka. Jedan mladi mulat, sa bradom i dugom smeđom kosom, u bijeloj tunici, diže čašu vina, svi ga zovu Isus.
“U Sibillino zdravlje”, kaže.
“U Sibillino zdravlje”, ponavljaju drugi.
Sjednemo se sa njima. Sunce ne zalazi, more je kao bijela traka koje se svjetluca tamo gdje ga zrake pozlaćuju , fiksiramo horizont. Ovi ljudi su možda njena familija ili njeno prekinuto pamćenje.
“Gdje je ona?”, kažem.
Isus me sa centra velikog stola gleda namršteno, ima tamnu put, glatku kožu, velike oči zagledane u ponor, lomi jedan komad hljeba iz kojeg nastaje drugi iste veličine i tako više puta, isto radi sa ribom sve dok ne proizvede toliko hrane da ne znamo šta da radimo sa njom.
“Ona ne može ići nigdje”, kaže ,“pošto je posrednik, ona je uvijek svugdje”.
“Ti si Čovjek? Tražim Čovjeka, ali upornije tražim, Sibillu”.
Žene pobožno dijele hljeb i ribu , gledaju u tanjire i misle da je umnožavanje iluzija, gledamo šta se dešava ,da bi iznova poćeli pričati o Sibilli.
“Ona nas ne može napustiti, ona zna sve”, kaže Isus. ”Ovdje nećeš naći Čovjeka jer smo mi samo ostaci”.
“Šta je u suštini čovjek?”, pita Dijana.
“Tvoja zmije nije dobro došla ovdje, udalji je od ovog stola. Čovjek je mrtav i vi ste ga ubili”.
“Mi ?”, kaže Dijana.
“Da, vi: vaši algoritmi, vaši psihofarmaci, vaše banke i vaše tehnologije. Nećete jesti naš hljeb i našu ribu. Jedite zmiju ako imate hrabrosti”.
“Oprosti mi, ali šta znači da ste ostaci?”
“Zemlja se tresla”, kaže on,”more je prekrilo cement, mi smo sjećanje na onog ko je pregažen”.
Razmišljam o mojim morama zbog smrti i zemljotresu, obrušavanju i kao da klizim u provaliju; jedan ujed za stomak, s onu stranu gladi i slabosti je sjećanje na svijet razbijen u paramparčad.
“Da li ti znaš šta se desilo mojoj mami ?”, pitam.
Gosti se okreću prema meni, svi mi pružaju komad hljeba, komad cipola, sardine ili brancina.
“Oprosti nam Diogene”,kaže Isus. ”Tvoja mama je bila mističar, mrtva je da bi se preporodila negdje drugdje”.
Njegov odgovor čini me tjeskobnim toliko da zapadam u jedno stanje duševnog pokajanja, ne uspijevam više da vidim sunce na horizontu i jedna crna mrlja uzdiže sa iz mora i preplavljuje moj pogled, osjećam sol u ustima, more u očima, u nosnicama u grlu. Dijana mi pomaže, svud unaokolo metež.
“Moraš nešto jesti”, kaže.
Položim jedan prst na bradu, nastojim da ostanem smiren. Probam ribu, ima ukus koji me vraća unazad, u Salento, mojoj mami, u vremena u kojima ništa nije bilo sintetičko i ukusi su bili živi. Isus dopušta Dijani da jede zauzvrat probada pitona pilastim nožem sa crvenom ručkom, odrezuje glavu zmiji i svi prisutni se zbijaju u grupu oko umiruće zmije koja se savija. U daljini vidi se Odisej sa lavorom. Isus mu ide u susret i ljubi ga u usta.
“Idemo odavde”, kaže Dijana. ”Ovi su divlji, nemaju poštovanja prema mudrosti”.
Dijana me uzima za ruku, vuče me vani protiv struje naprežući nožne mišiće, polugola je. Tražim u džepovima Adrenoplus ali ga nemam više.
“Kad će prestati more?”, kaže Dijana.
“Površina, htjela si reči”, odgovaram joj.
“Ne postoji drugo do površina”.
“Nedostaje ti Bernard?”
“Nedostaju mi moje zmije”.
“Mislim da si ti završila u jednoj metafizičkoj prevari”.
“Ja ne tražim Čovjeka, samo mir”.
“Pretjerano si mlada”.
“Nije dobra ideja zaljubiti se u mene”.
“Ne bih se mogao zaljubiti u tebe čak i kad bi me molila na koljenima”.
“Ti si jedan lažljivac”, kaže.
“Studirao sam dovoljno mnogo da bih uspio prepoznati jednu zamku”.
“Upasti ćeš i ovaj put”.
“Ne tjeraj me da nastavim sam”.
“Ne vjerujem da bi bio sposoban”.
“Hoćeš li se opkladiti?”
“Dubina ne ovisi od znanja, ti si studirao mnogo ali ne poznaješ emocije, teme i dozvoljavaš da te progutaju. Ja imam osamnaest godina i sposobna sam načiniti da se osjetiš bespomoćan”.
“Ti si se odrekla života”.
“Ne plašim se ničega”.
“Bez radosti si”.
“I ti takođe”.
U daljini desetine, stotine ribakesa iskaću iz vode, zbog njihovog prisustva more ima sedefnu boju. Dijana trči prema njima, uzima jednu, ukorujem je ali ona drži ribu čvrsto u rukama, odmah potom ribljim repom trlja svoj stomak. Ribakesa udara repom po trbuhu moje neustrašive prijateljice, i ostavlja joj plavkaste pruge na koži. Dijana steže ribukesu sa takvom žestinom da uspjeva da je uguši, rep ribe prestaje da se pokreće, i Dijana pušta da joj riba isklizne iz ruku mrtva.
“Daj uradi isto”,kaže.
“TI si idiot! Nemaš ni mimalne ideje o tome šta bi to moglo prouzrokovati”.
“Ne razumiješ”,kaže praveći grimase.”Nije me strah umrijeti, zbog toga ne rizikujem ništa. Nikada”.
Udaljeni smo, ona među ribamakesama, ja nepokretan dvadeset metara od nje. Na ogromnoj morskoj površini ne postoji ovdje i tamo, sad i poslije, jedna kontigencija i jedna transcendencija, sve je istovremeno nepokretno. Nastajuće je potvrda zastoja, rekonstruišem suprotnosti mojih studija, priznajem da je praznina unatrnji dio postojećeg, studija koji nisu koristili ničemu u jednom vremenu u kojem misao ne vrijedi više ništa. Ponekad slika moje majke se nameće bezrezervno, ovo fragmentarno pamćenje me proganja, kao da je ogledalo sastavljeno od hijadu komadića. Moja mama bi nestajala u vodi, svaki put sam vjerova da se neće vratiti, gledao bih njeno tijelo kako se gubi među talasima, kako stiže horizont.
Lutajući obalama Salenta pokadkad bi naišla na svetišta gdje bi se ona zaustavljala da se moli.
“Šta radiš?”, govorio sam.
“Prepuštam se”,odgovorila bi.
“Čemu?”
“Samo sjećanje na vjeru može nas izvesti na put razuma”.
Govorio sam da mi njen zanos smeta i da je ankroničan a ona mi je odgovarala: ”Dobro, ali ja te nisam nikada pitala da vjeruješ u Boga”, ali nije htjela da tradicije budu zaboravljene. Stajali smo satima u katedrali i gledali freske, u bazilikati u galatini, sjećam se, u Nardou. Moja mama je ulazila u crkve sa jednom crnom maramom na glavi, prekrstila bi se i kleknula sa zatvorenim očima. Slušala je nepostojeće glasove i ja sam vjerovao da je luda.
“Ne, govorila je. Nije ludilo nego duh. Prošlost nam govori posredstvom umjetnosti a budućnost posredstvom proročanstva”. ”Ali ti s kim pričaš?”
“Sa budućnošću, Diogene. Dolaze teška vremena. Pobožnost nije ludilo, ideja progresa je pravo ludilo. Tvoja generacija bit će sravnjena sa zemljom”.
“Zašto?”
“Zamjenićete istinu sjenkama stvari, bićete ljudi Platonove pećine”.
“Ja šta mogu da učinim?”
“Svjedoči o prevari”.
“Žrtvujući se?”
“Biće to savejedno jedno žrtvovanje”.
Na dan zemljotresa moja mama je izašla na ulicu, uzela auto ne plašeći se ničega, ubrzla je koliko je mogla i otišla pod jedan kamion koji je bio pun municije. Eksplodirala je. Ne znam zašto je to učinila, sve bi moglo izgledati kao samoubistvo, kao teroristički atentat. Najvjerovatnijeje poznavala sadržaj proročanstva, znala je da će stići kobna vremena. Objasnila mi je iluzornost svog posla, držala je da je parlament igračka u rukama banki, ustvari nakon potresa je ukinut i zamjenjen Palačom, realna valuta izgubila je vrijednost i samo onaj ko je imao pristup valuti “bor” moga je dostojanstveno živiti. Šta činiti sa onima koji nisu više mogli živiti dostojanstveno? Maurov odgovor bio je jednostavan, jasan, prihvaćen sa oduševljenjem od strane nekontaminiranih: internacija.
Dijana se udaljuje u mliječnoj izmaglici, nemam načina da je pronadjem jer se moram približiti ribamakesama.
XXVIII
Da svako ima slobodu izbora je najiluzornija stvar u koju nas želi uvjeriti modernizam, nema izbora u nepromišljenosti, nikakva mogućnost izbora ako je alternativa između otrovati se i priznati pad. Baciti se u mećavu je jedan od načina samoubistva, jedan od načina da se kaže: postojao sam i suočio sam se sa užasom. U zoni uprljanoj ribamakesama na koži koja postaje tvrda kao lišće grmlja iskaču prištevi, počinje da te svrbi, ne možeš a da se ne ćešeš.
Oseka je takva da ne dozvoljava da otrovi propadnu na dno, zato moram preći preko, zgrabiti ih kad nastoje da me ujedu i ugušiti ih. U tučnjavi bacam fenjer i more kao da biva pokriveno nekim crnim ćebetom, čak i nebo potamnjuje. Ne vidim više ni Dijanu ni ribekese; u sjećanje mojoj mami krstim se i čekam da umrem ili da se probudim u zatvoru.
More se diže, plivam u mraku, progutan od talasa od plastike zovem Dijanu ali nje kao da nema ovdje. U oluji živim iznova stara sjećanja, kao dijete skopćavao sam suknju mojoj mami, puštala je da sam naučim da definišem stvari. Jednom smo bili ušli u jedan kafić sa crvenim stolicama i gazdarica je počastila kafom mamu, rekla je da će glasati na izborima; moja mama je bila hladna, gorda. Kad bi me uzimala u naručje osjećao bih se kao zaštićen nekom nadprirodnom snagom. Sa dvanaest godina sam je pitao za mog oca i ona mi reče: ”Izabrao je drugu familiju, ta familija nas dominira. Moramo vjerovati u naše ideale, nema ništa više od tog”.
Plivam u tamnom I gustom moru izbjegavajući ribekese uprkos svrabu, komadi plastike gutaju druge ribe, alge, korale. Talasi se slijede, dižu se i lome o stijenu. Jedan val me baca na stijenu, moje poprsje i desna noga gore i krvave ali sa nadljudskim naporom hvatajući se za izbočine stijene uspjevam se popeti na školj. Stijena je mračna, siva i puna oštrica. Jedna slaba svijetlost osvjetljava mi stopala, ruka koja drži fenjer je Dijanina.
“Kraj dana “, kaže.
“Moja greška , ja sam ga izgubio”.
“Nisi ga izgubio nego u mojim rukama ne svijetli dovoljno”.
“Zašto?”
“Već sam ti rekla, ja sam negativni princip”.
Dijanina koža je prekrivena ribljim ljuskama.
“Vidiš li ga?”, kaže. “On je dio mene”.
Diram joj stomak , koža joj je hladna i ima konsistenciju zmijske kože.
“Nije valjda reakcija na otrov ribakesa?”
“To je samo korak prema dnu”,
“Šta je dno?”
“Nisam više podjeljena, ponovo sam cijela”.
“Zašto si tražila posao u Palači?”
“Znaš šta hoću, imam apsolutnu premoć sve dok me slijediš”.
“Pokušao sam ostaviti te ali bih se utopio”.
“Ipak se nisi utopio”.
“Htio sam da te nađem”.
“Moraš mi obećati da ćeš me na kraju puta ubiti”.
Stišćem ruke Dijani, hladne su ali pobjeđujem tu hladnoću kao što sam pobjedio ribekese i grlim moju malu prijateljicu mada ima kožu zmije. Hladne stomačne ljuske hlade moje rane i prišteve. Dijana me stišće i uvlači ruku ispod moje poderane tunike. Njen dodir je hladan ali ne zbog toga manje lascivan. Njen poljubac je željezan, ima tanak jezik i oči joj postaju sve uže i odvratnije, ali ne uspjevam da ih ne gledam. Puštam je da me dira. Fenjer na zemlji osvjetljava neke dijelove naših tijela. Dijana klekne i stavi moj kurac u usta, masira nježno glavić a onda mi ga puši sve jače i jače, kad hoću da svršim zaustavlja se i počinje iznova. Veliki je stručnjak vještica.
Penje se na mene, gubim glavu, mada su mi leđa sva izranjavana od stijene zatvaram oči i uživam do paroksizma. Kažem joj stvari za koje sam mislio da ih ne bih rekao nikada. Nju ne interesuje vulgarnost, za nju svaka stvar je sudbina.
Dijana uzima fenjer sa dna stijene i nastavljamo dugu u mraku, jedan tanki mjesec i osam zvijezda slabašno zrače u tmini. Na kraju školja nailazimo na jedno stepenište sa šest stepenica, jedan zid i jedna vrata iza kojih nalazimo opet kasarnu. Pod je sav izrovan, prepun dijelića keramike. Silazimo na treći sprat ispod zemlje i otvaramo crvena vrata.
Biografija
📓
Ilaria Palomba je mlada italijanska spisateljica čiji je opus raznovrstan i bogat. Napisala je romane “Načini sebi loše” (izdavačka kuća Goffi, roman je preveden na njemački jezik za Aufbau-verlag) ‘, “Čovjek je čovjeku virus (izdavač Meridiano zero, roman je 2015-te osvojio nagradu Carver),” Jednom je ljeto” (izdavač Meridiano zero), “Smetnje osvjetljenosti” (izdavač Goffi) i “Žudnja” (izdavač Perrone). Ništa manje uspješne su i zbirke pjesama: “Nedostajanje” (izdavač Augh), “Pustinja” (izdavač Fusibilia, knjiga je osvojila nagradu antico pygros 2019-te) i “Metafizički gradovi” (izdavač Ensemble). Napisala je i esej “Ja sam umjetničko dijelo (izdavač Dal sud). Ilaria piše za mnoge časopise i surađuje sa uglednim kulturnim udruženjem escamontage. Diplomirani je filozof na putu da postane magistar.
Prethodni nastavci:
Ilaria Palomba: “Sretna zemlja”, poglavlje XVI, XVII i XVIII