Naslovnica: Robert McNail, Remembering Srebrenica.
Nihad Filipović
Kažu, jezik i vokabular “političke korektnost” (tj. način na koji se saopćavaju službene istine i laži u politici), jeste nužna pretpostavka respektabilnog političkog dijaloga. I zaista, uglavnim i jeste tako; nije slučajna ona narodna: Lijepa riječ gvozdena vrata otvara. Ali, dešava se, pa se taj nužan instrument svake civilizirane političke artikulacije, zna transferirati u instrument kojim se, poput skalperom, neprijatne istine odstranjuju iz politike.
I kažu, nije umjesno u dveno-političkoj i historijskoj argumentaciji pozivati se na literarne izvore. Vele, to je polje književnosti, polje fikcije, metafora i nema to dodira sa profanim, dnevnim, i posebno nikako nema dodira sa političkim. A ima ih opet koji kažu da je književnost sve, ne samo vrline javne, no i poroci tajni, i ćaćine poderane gaće i majčina kletva, i svijetlo istine i pomrčina laganja.
Kako bilo da bilo, vjerujem da su književne istine refleksije života i istina i laži; kako onih kojim transparentno svjedočimo u životu i tako i onih koje se maskiraju jezikom tzv. političke korektnosti. Mnoštvo je takvih istina i laži lijepo upakovanih u književnost; ali ovdje nas zanima samo istina, ne i laž. Evo jedne takve istine jezikom političke korektnosti transferirane u kameleonsko laganje, pa stoga preselila u književnost.
Ako informativno slijedite samo liniju službenog političkog očitanja, lako vam se može desiti da zalutate, pa pomislite – ta i nije to nešto tako jako strašno, to tamo što se desilo na istoku Bosne tih ratnih 1990. Dobro, bio rat, pucalio se, ginuli ljudi, ali u ratu se gine, jel'de? Jeste bila nesretna Srebrenica, ne ponovilo se, ali, čovječe – svi su ubijali; itd. itsl.
I tako, u tom politički korektnom kazivanju što svjesno, što nesvijesno, što planski, a što mahnitom pameću što bi da lafo nepotrebno ne talasa, zamagle se, zature i prevrnu činjenice i kako je počeo rat u tvom selu i mojoj avliji, i ko to tamo zapuca, a ko zacvili i zaleleka. Pa se zaturi i da se Srebrenica dogodila i prije Srebrenice.
Vratim se jutros Abdulahu Sidranu i njegovoj knjizi “Otkupu sirove kože”. A tamo na str. 234. piše Sidran:
“U Zvorniku je 1992. pod tadašnjim službenim imenom Muslimani, živjelo 48. 102 Bošnjaka. Iste godine Srba je bilo 30. 863, Hrvata 122, onih koji su se izjašnjavali kao Jugoslaveni 1. 248 i “Ostalih” 960. Danas … u brojku 960 stalo bi sve što nije srpsko.
U Zvorniku se prije Srebrenice dogodila Srebrenica. Ubijeno je ili nestalo, oko 3. 500 Bošnjaka. Zapanjujući je podatak Istraživačko-dokumentacionog centra o stradalim civilima, za područje Zvornika; od njih ukupno 2. 250, čak 2. 195 su Bošnjaci (97, 56%), 41 Srbi (1. 82%), 4 Hrvata (0, 18%) i ostalih 10 (0, 44%). Takav nacionalni omjer civilnih žrtava demantuje sve konstrukcije o tobožnjem građanskom ratu u BiH. Brojevi dokazuju agresiju i genocid”.
Svoju kratku refleksiju na zvornički genocid Sidran završava ovako:
“Zvornik ne postoji. Preselio se u pjesme u stihove i knjige. Tamo će dulje živjeti. Tamo će mu biti bolje”.
Kako Zvornik na istoku Bosne, tako Prijedor na zapadu. I tamo je bila Srebrenica prije Srebrenice.
A jezikom “političke korektnosti” poručuje službena politika, puta tri – Čuvajmo Republiku Srpsku, i poručuje – Držimo se Dejtona; (kojim je oktroirana Rapublika Srpska, nastala politički korektno kazano “čišćenjem terena” što je tepanje i kamuflaža u jeziku za masovno ubijanje i protjerivanje nepoćudnih tj. genocid).
I kako stvari stoje, u vremenu koje teče, a ljudi bivaju, stariji odlaze, a mlađi dolaze, laž će se, znamo to iz iskustva proživljenog vremena, postupno etablirati kao nekakva istina s kojom će se mahati u učionicama, na kojekaklvim seminarima, konferencijama…
I šta onda ostaje do umjetnost; ostaju stihovi, knjige, umjetničke slike; tamo preseli istina i živi tamo kao sramota, dok je (ne)ljudi.