Sa italijanskog preveo Erman Jakupi
XXV
Ulazim u šumu i vijetar mi priča, ima slabašan glas, kao da je malo dijete, šapće mi da ne pokleknem, da se ne plašim, da će biti sa mnom do kraja igre. Krećem se tapkajući u mraku, oštro grmlje reže me po nogama; hodam po gustišu, suho granje i drača bodu moja stopala. Treba da se plašim životinja, zmija i divljih svinja. Ne čuje se ništa, samo opsesivno cvrčanje cvrčaka, kao da udaraju čekićem, među panjevima vidim jedno bijelo svijetlo, beznačajnu vatru. Hladno mi je, moja stopala napreduju nepovezano zbog visokih biljaka koje me šibaju.
Pada mi na pamet Mauro kad je bio mlad, bili smo dva pametna dječaka, možda i previše pametna, ljeti smo odlazili na more tamo gdje nas je vodila moja mama, u Salento. Prije nego što je Mauro ukinuo imena gradova ljudi na vlasti tendenciozno su naginjali ka redu, gradovi su uprkos tome što su zadržavali imena bili rekvalifikovani, bio im je dodjeljen jedan rigorizan centar moći, Palača, dok je istorijski centar bio sveden na ruševine, arheološke ili muzejske vrijednosti. Mauro nije bio mnogo drugačiji od mene, učili smo kao ludi iz knjiga filozofije, teologije, umjetnosti, on iz onih koji su se ticali emocionalnog inžinjerstva; najednom je prestao čitati i otpoćeo uzimati pilule. Podržavao je teze za ono vrijeme revolucionarne, neke od njih su bile predmet naših dugih poslijepodnevnih diskusija u ostacima utvrđenja sveti Andrija. Sjedili smo na školju, sa nogama koje su visile povrh mora i bacali kamenčiće u vodu pričajući o velikim sistemima.
“Zamisli jedan svijet u kojemu bi svi nedostaci bili ukinuti”, govorio je. ”Zamisli kako bi bilo kad bi starci, siromašn ljudi, bijednici, kriminalci, invalidi, emigranti, ludaci …kad bi svi oni našli smještaj na jednom velikom mjestu koje bi ih moglo prihvatiti. Zamisli smisao života bez tragedija, jedan zdrav svijet”.
Imao je đavolji zanos u pogledu dok je bacao kamenje u more fiksirajući horizont. ”Jedan takav svijet neće postojati nikada jer ne postoji jedno toliko veliko mjesto koje bi moglo prihvatiti sve ljude sa nedostacima,” rekao sam. ”Jedno takvo mjesto već postoji”, rekao je on,”ono je pred tvojim očima ali ti ga ne vidiš”.
Nisam nikada shvatio smisao tih riječi, samo sam se pitao zašto dijeliti svijet na nestale i nezaprljane, zašto se užasavao nemoćnih. ”Shvataš li? Sad smo svi kontaminirani, kad bismo zagradili bol progres ne bi više imao granica. Ono što nas spriječava da idemo naprijed to su slojevi nemoćnog stanovništva, kad bismo izolovali ovaj sloj ne bi nas više kontaminirali njihovim problemima, njihovim bolestima i patnjom; dosegli bismo jedan nivo zavidnog blagostanja. Moramo poćeti od Rima dragi Diogene, Rim će biti model jedne nove, neiskorjenjive civilizacije”.
Sad možda razumijem značenje njegovog proročanskog govora. Jednom je Mauro imao neku vrstu sloma živaca, mislim da se radilo o njegovom ocu. Djeci bogataša događa se često da se ne osjećaju na visini zadatka kojeg od njih očekuju njihovi roditelji, samo što je on mislio da se radi o kontaminaciji: sa njim na fakultetu bila je jedna depresivna djevojka i on je tvrdio da je bol prelazan, tako je obećao samome sebi da će ga iskorijeniti. Eto tako smo trampili život sa pozorišnim inscenacijama. Ne samo da mislim, misao me iskorjenjuje iz realnosti, šuma je jazbina antičkhi čudovišta i sad se svi oni vračaju.
Osjećam nešto hladno među nogama. Ne želim da vidim šta je, nastavljam da gledam naprijed, vučem pravo sve dok ne primjetim jednu užasnu stvar. Zavezan za granu jedan crni kanap, omča, jedno tijelo koje visi, plava kosa na licu, crno odijelo razbucano tako da se vidi golo tijelo, oko dojki i stomaka savila se dva ogromna pitona. Zmije stišću Dijanino tijelo ali ne tako jako da bi je ubili, omča nije preuska tako da Dijana klizi i pada u žbunje dok joj se zmije i dalje savijaju oko tijela. Podiže glavu i kosa joj otkivajući lice pada na ramena.
“Znala sam da ćeš doći”.
Približavam se osvjetljujući fenjerom, pitoni me gledaju njihovim prijetećim trouglastim i crnim očima.
“A ove zmije?”
Dijana ih otrgne sa tijela i zavitla na jedan javor.
“Vratila sam se kući “, kaže. ”Sve se promjenilo, nije više tako brižan prema meni kao nekada. Jutros me je vidio na hodniku i jedva me pozdravio. Otišao je u devet rekavši da ide u park da trči, nije me pitao da idem sa njim. Moja mama se ustala iz kreveta, bila je utvara njene depresije. Dugo smo se gledale i nismo izgovorile niti jedan slog. Otišla je da skuha kafu i gledajući u zemlju pitala koliko ostajem. Rekla sam joj da idem odmah, sad kad imam posao. Izašla sam. Nisam otišla kod Maura, došla sam ovdje u šumu i našla ovaj kanap, bio je već ovdje, shvataš li? Za mene”.
“Opet hoćeš da se ubiješ?”
“Nema mjesta za mene na svijetu, ja sam đubre. Ova očajnićka potreba za ljubavlju me degradira, nisam dostojna da budem dio jedne civilizacije”.
“Griješiš”.
“Ne, Diogene. Ne radi se o volji, nego činjenici. Bilo šta da dodirnem ja to uništim. Niko ne može da promjeni tu stvar”.
“Da li ti vidiš samu sebe? Lijepa si, ljupka, mlada, zbog tebe bi poludio i jedan svetac”.
“Umorna sam, vjeruj mi, umorna da zavodim i pukušavam da se ubijem da na kraju ne bih niti umrla . Nisam dostojna ljubavi”.
Približavam se ali Dijana smrdi na blato, melmu, rane na rukama i vratu su prljave od crne i viskozne zemlje, zna da je postala odvratna i zato se udaljuje. Njene svijetle oči svijetlucaju u mraku i izgledaju kao oči jednog pitona.
“Ne diraj me, Diogene. Ne treba da me diraš”.
“Idemo, dosta je ovih djetinjarija, Sibilla te je dovela ovdje da bi mi pomogla. Zbog tebe sam u ovoj situaciji i sad mi pomozi da izađem iz nje”.
“Ko je Sibilla?”
Dođe mi da se smijem, sad je nemoguće da joj objasnim sve ali Dijana se smiruje i uspjevam da je uzmem za ruku, ne gade mi se ni zemlja ni krv.
“To je drugi plan”, kažem. ”U stvarnosti moja prijateljica Sibilla je zatvorenik”.
“Ne stavljaj mi pred oči taj fenjer, zaboga, oslijepiću”.
“Nisam više psihovodič, sad sam nestali, znaš i sama”.
Iza nas gmižu pitoni, čujemo ih kako sikću, Dijana ih zagrabi jedno po jedno i zavije oko vrata. Ja sam impresioniran ali ona neće da se razdvoji od njih.
“One su moji jedini prijatelji,”kaže. ”Šta bih radila bez svijesti da u svakom momentu mogu biti zadavljena?”
“Da, napustili su te, iskoristili te, načinili ti loše stvari, Dijana, ti si još uvijek dijete”.
“Ne razumiješ, ja nisam od ovog svijeta, u stvari ne pripadam niti jednom svijetu. Ogledalo je oružje koje deformiše, ja se vidim kako trunem, kad dugo gledam u moje lice ono se razgrađuje. Moje tilelo je trulo. Ja puzim na lešu svemira”.
“Volio bih ti pomoći, naćiniti di ti progledaš mojm očima”.
“Mene ne interesuju tvoje oči, samo moje nešto vrijede. Imam zamagljena čula, nisam imala niti jedan momenat u životu u kojem sam bila sigurna da postojim na ovom svijetu. Svi padaju, svi će uvijek pasti a ja ne uspijevam da osjetim život u meni. Zavođenje je slabo oružje, skliznula sam na jedno mjesto gdje je misao nož. Režem se tijelima drugih. Ali šta je tijelo?”
“Da, šta je tijelo? Ti nisi samo tijelo”.
“Moja tijela su pepeo. Sad sam ova stvar, tijelo žene i lice dijeteta, ova prljava stvar koja živi u željama muškaraca. Nemam nikakve sigurnost o samoj sebi, mrtva sam, živim priljepljena za smrt, samo kad bih uspjela ubiti se sve bi bilo riješeno”.
Hodamo dugo šumom prepunoj drače, Dijana zna kako da se odbrani od zmija, uspjeva da ih zgrabi a da ne bude ujedena ili zadavljena, ona dominira nad životinjama. U dnu šume jedna bijela svijetlost. Zapletena među drvećem, kao da je neko zalijepio baš tu, ručka od vrata. Otvorimo ih i nađemo se opet u kasarni. Siđemo na drugi sprat ispod zemlje, i ovdje osam vrata sa osam različitih boja. Otvorimo ona plava.
XXVI
Iza vrata, more, vjetrić i slano kamenje od soli, na obali smo, hodamo gurajući naprijed ali voda nam je maksimalno do koljena. “Ovo je jedna metafora”, kaže Dijana. ”Da li si shvatio? Svaka stvar na ovom mjestu je jedna metafora.”.
“Metafora čega?”
“Jedno more čiji se kraj ne vidi, bez ikakvih ograničenja ali lišeno dubine”.
“Reci mi jednu stvar: gdje si sad u realnom svijetu?”
“Ne postoji realno”.
“Znam da si nihilista, htio sam reči u materijalnom smislu, tvoje pravo tijelo gdje je sada ono?”
Smije se. ”Rekla sam ti, došla sam u ovu šumu da se ubijem”.
“Ti sama koja nosiš naočale, po bogu gdje si?”
“Nemam naočale Diogene. Ja sam ovdje čitava”.
Pokušavam da skinem naočale ali iza mojih ušiju nema više ništa. Počinje da mi lupa srce, osjećam žestoku vručinu u sljepoočnicama. Tražim u džepovima Adrenoplus i progutam ih četri.
“Šta radiš?”, kaže Dijana.
“Nastojim da budem miran”.
“Strah te je?”
“Samo samoubicu ne bi bilo strah”.
Smije se opet. ”Da li su ti rekli da imaš crni humor?”
Pod fenjerom skoro bijelo more iskri se, u daljini jedan splav, stižemo do njega. Na njemu jedan čovjek tamne puti sa slamnatim šeširom i lavorom kojeg neprekidno puni vodom. Ne gleda nas u oči.
“Hoćete da mi pomognete?”, kaže.
“Šta ti trebamo pomoći?”
“Ja moram staviti čitavo more ovdje unutra”.
“Vi ste Čovjek?”
“Ovo je greška”, kaže Dijana.
On je gleda, ima iskrivljen osmjeh, oko usana sve same bore.
“Ja sam Odisej”, kaže.
Pruža joj lavor i kaže da nastavi, izgleda umoran. Gledajući ga pažljivo jasno je da je bolestan, ima dvije noge tanke kao štange i pune grebotina iz kojih se nazire krvavo meso. Ima plavo odijelo koje ne pokriva čitavo tijelo.
“Zašto hoćeš da staviš mare u taj lavor?”, kažem.
“Kad završim shvatiću šta je beskonačnost”.
“Prešao si Herkulove stupove zar ti to nije dovoljno?”, kaže Dijana.
“Nisam prestao da patim. Vidite, more je sada mirno ali kad počnu bure nije tako lijepo živjeti u ambisima”.
“Zar se nisi vratio na Itaku?”
“Da, ali smo je napustili, Itaka je bombardo vana, od dvorca su ostale samo ruševine. Penelopa je mrtva, prošle godine izgubili su svi život u moru za vrijeme jedne oluje”.
“I ti si ostao ovdje?”
“Nemam drugi cilj”.
Dijana mu vrača lavor, pitoni gledaju unutra.
“Odiseju, lavor je šupalj, možda nisi primjetio”.
“Naravno, znam da je šupalj, u suprotnom ne bih mogao da nastavljam da ga punim”.
“Kako je moguće?”, kažem. ”Ovdje si već godinu dana? Ne jedeš? Ne spavaš?”
“Nema veze, uskoro ću se pridružiti drugim stanovnicima mora”.
“Gdje?”
“Tamo dolje održava se jedna večera”, pokazuje prstom prema suncu. ”Ostavite me sad jer moram nastaviti moj posao”.
“Čekaj, ima jedna stvar koju želim znati”, obasjam njegovo mršavo izborano lice.
“Gdje je Sibilla?”
Odisej diže ramena i nastavlja puniti lavor, voda ulazi i curi iz njega lagano.
“Čeka vas”, kaže ne gledajući me.
Spušta opet lavor i jedno bizarno stvorenje, bijelo i sivo, sa ribljim repom i tijelom prekrivenim jednom plastičnom kesom, zaglavljuje se unutra. Jedan piton izdužuje glavu do njega i proždire ga, potom pokušava da se vrati na Dijanin vrat ali čitavom težinom pada u vodu, pliva nekoliko metara, zaustavlja se i plovi ne krečući se više. Druge bijelkaste kreature plivaju tamo i ovamo.
“To su ribekese” kaže Odisej. ”Nisu za jelo, skoro čitava morska fauna je mrtva zbog njih”.
Dijana ide za mrtvim tijelom pitona, skoro da mu zavidi.
“Rekao si da nas Sibilla čeka, ali gdje?”, kažem.
Približim fenjer Odisejevom licu ali on me niti gleda niti sluša. Silazi sa splava i tumara beskrajnom obalom puneći lavor. Dijana se vrača sa preostalim pitonom koji joj gmiže po stomaku.
“Mogla bih pojesti jednu ribukesu”, kaže.
Ošamarim joj potiok, piton palaca račvastim jezikom i ona mu stavi ruku na glavu da mi ne bi skočio na vrat. Kad bih samo mogao skinuti naočale i vratiti se u realnost, ne ja sam ovdje sa jednom ukrotiteljicom zmija i tražim odgovore od jednog siromaha sa probušenim lavorom. Hodamo kilometre i kilometre u vodi sve do sumraka i tamo gdje zalazi sunce vidimo jedan veliki stol, stižemo mrtvi umorni; ljudi za stolom su tamne puti ili su mulati kao Sibilla, stolnjak je crven i jedna stara žena sa cvijetnom haljinom dijeli tanjire od keramike.
Biografija
📓
Ilaria Palomba je mlada italijanska spisateljica čiji je opus raznovrstan i bogat. Napisala je romane “Načini sebi loše” (izdavačka kuća Goffi, roman je preveden na njemački jezik za Aufbau-verlag) ‘, “Čovjek je čovjeku virus (izdavač Meridiano zero, roman je 2015-te osvojio nagradu Carver),” Jednom je ljeto” (izdavač Meridiano zero), “Smetnje osvjetljenosti” (izdavač Goffi) i “Žudnja” (izdavač Perrone). Ništa manje uspješne su i zbirke pjesama: “Nedostajanje” (izdavač Augh), “Pustinja” (izdavač Fusibilia, knjiga je osvojila nagradu antico pygros 2019-te) i “Metafizički gradovi” (izdavač Ensemble). Napisala je i esej “Ja sam umjetničko dijelo (izdavač Dal sud). Ilaria piše za mnoge časopise i surađuje sa uglednim kulturnim udruženjem escamontage. Diplomirani je filozof na putu da postane magistar.
Prethodni nastavci:
Ilaria Palomba: “Sretna zemlja”, poglavlje XXIII i XXIV
Ilaria Palomba: “Sretna zemlja”, poglavlje XXI i XXII
Ilaria Palomba: “Sretna zemlja”, poglavlje XIX i XX
Ilaria Palomba: “Sretna zemlja”, poglavlje XVI, XVII i XVIII
Ilaria Palomba: “Sretna zemlja”, poglavlje XIII, XIV i XV
Ilaria Palomba: “Sretna zemlja”, poglavlje XI i XII
Ilaria Palomba: “Sretna zemlja”, poglavlje IX i X
Ilaria Palomba: “Sretna zemlja”, poglavlje VII i VIII
Ilaria Palomba: “Sretna zemlja”, poglavlje V i VI
Ilaria Palomba: “Sretna zemlja”, poglavlje III i IV
Ilaria Palomba: “Sretna zemlja”, poglavlje I i II