Loading...
KulturaProza

Ilaria Palomba: “Sretna zemlja”, poglavlje XXVIIII i XXX

Sa italijanskog preveo Erman Jakupi

XXVIIII

Jedan hodnik u polusjenci vodi ka jednoj dvorani sa freskama iz šesnaestog vijeka : na plafonu je nacrtana Blagovijest u Ticijanovom stilu. Zidovi imaju miris drveta. Četri kockasta stola od mahagonija oko kojih sijede četri mala čovjeka, ne baš patuljci ali osobe ćelave i niskog rasta. Šapuću nešto i njhov se šapat sjedinjuje u jedan jedinstven glas slićan molitvi. Sa obje strane dvorane visoke stalaže sa svim mogućim kulturološkim pilulama, kapljicama i čepićima. Dijana se približava prvom malom čovjeku, pokazuje mi rukom da dođem i ja.
“Aalenianac”, kaže čovjek gledajući u prazno : ”pridjev, jednina , muški rod od imena njemačkog grada Aalen u baden-Wurttembergu. Geološki sloj iz perioda niske jure(Lias), tipično prezentovan laporcem i krečnjakom bogatim željezom u pariškom bazenu; Njima pripadaju i rudnici željeza u Loreni i, u Italiji, krečnjak brda Baldo(između jezera Garda i doline Adige)”.

“Šta kaže?”, pitam Dijanu.
Ona odmahuje glavom i ide naprijed, naginje se da čuje monolog drugog čovječuljka.
“babà : imenica u jednini, muški rod, vrsta slatkiša sa mekanim tijestom, u obliku malog cilindra (zadebljan na jednom kraju kao čep za šampanj), ili u obliku krofne, pravi se od bijelog brašna, kvasca, jaja, šečera, prelijeva se nakon pećenja u rerni dok je još vruč sa sirupom od ruma i konjaka. Babakoto; jednina, muški rod, riječ madagaskarskog porijekla, urođenici tako zovu jednog majmuna iz porodice indrida “.

Neko se približava iz dna dvorane, hoda brzo i sav je iskrivljen, kao da šepa, nije viši od jednog metra i dvadeset centimetra, glava mu je posve gola, nema obrva i ima oči boje čumura, nagizdan je kao za neku galantnu priliku.
“Vidite, gospodo, ovo su ljudi-riječnici, muškarci ili žene, nije važno, ono što je značajno to je da precizno reprodukuju riječi. Ima ih dvadeset i šest, svaki od njih je progutao jednu tabletu koja odgovara jednom slovu u riječniku i poznaje na pamet svaku riječ koji počinje sa tim slovom”.

Dijana ide naprijed dva tri stola i postavlja pitanje jednom od njih: ”Nelumbo” viče mu na uho. I on ne gledajući je, mršav i ukočen kao sef odgovara :”Nelumbo : imenica muškog roda, na latinskom Nelumbo o Nelumbius, riječ srilanskog porijekla. Vrsta vodenih biljaka iz familije ninfacee, sa dvije podvrste u tropikalnim i umjereno vručim regijama, uzgajaju se i u Evropi kao ukrasne biljke: nelumbo lutea iz Sjeverne Amerike ima žute cvijetove i Nelumbo nucifera (poznata kao loto, indijanski loto ili nelumbio) raste u Aziji , ima ružičaste cvijetove sa dijametrom od 25cm; obje imaju tipične plodove koji liče na grlo kante za zaljivnje cvijeća jer imaju velike rupe koje sadrže jestive sjemenke, amilifere, sa ukusom anisa”.

“Zigantro”, kaže Dijana.
Čovječuljak šuti i neumorno se ljlulja na stolici.
“Ne zna”, kaže pretpostavljeni. ” Uzeo je pilulu N, za Z morate ići u posljednju sobu”.
“Čemu sve ovo služi?”, kažem.
“Neko mora raditi i ovo”.

“Razumijem, ali radi se o jednom parcijalnom znanju, zasnovanom na pamćenju, neplodnom, lišenom realne upotrebljivosti mada izgleda grandiozno”.
“Gospodo, ovdje u svakom momentu bilo ko može konsultirati naše ljude-riječnike, oni se žrtvuju za sve nas, vidite, oni nemaju drugi život sem ovoga, ustaju se samo da bi jeli i izvršili fiziološke nužde, svo ostalo vrijeme su ovdje, nepokretni kao statue da bi ponovili napamet neizmjernost jezika. Ima mnogo varijanti , bilo ko od njih poznaje mnoge jezike i svaku lemu svakog slova u svakom jeziku. Ko kaže da sve to mora biti korisno? U Sretnoj zemlji ništa nije uistinu potrebno, čak i italijanski nema više značenja van ovog mjesta ali mi smo odlučili da se sjećamo, jer živimo u prošlosti”.

“Rekli ste da se zaustavljau samo da bi otišli u klozet?”, kaže Dijana. ”Gdje je? Potreban mi je”.
“Odmah poslije posljednje sobe”, kaže čovječuljak.

Molitva od riječi diže se kao prašina, zapljuskuje nas i plovimo u oblaku riječi koje se međusobno poništavaju. Posljednji čovjek za posljednjim stolom predstavlja slovo Z ovog riječnika-ljudi: ”Zygion: jednina muški rod, riječ grčkog porijekla – jagodica. U antropometrici, dio lobanje najbliži jagodičnim lukovima”.
U dnu dvorane na desno jedna bijela vrata. Dijana ulazi, čekam da izađe ali prolazi deset minuta i nje nema, ulazim. Iza bijelih vrata nema nikakvog klozeta nego jedan novi sprat kasarne. Dijana čuči i piša se na zemlju.

“Okreni se”, kaže mi iritirana. Okrećem se i ona me ukoruje: ”Čekaj, idi odmah, moram uraditi i nešto drugo”.
I ja imam istu potrebu ali se suzdržavam dok mogu a onda silazim na slijedeći podzemni sprat ostavljam fenjer na zemlju, podižem tuniku i ispražnjujem se na pod.
Ona me stiže i oboje smo kao nevrotici zbog higijenskih uslova i smrada, preskaćemo jedan sprat, i stižemo na jedan drugi sa jednim jedinim vratima, crnim i kolosalnim sa bedemom od kamenja; da bi ušli moramo okrenuti tri puta jedan željezni ključ masteći ruke nekim tamnim katranskim uljem.

XXX

Dijana mi daje fenjer. Mrak je, uspjevam da obasjam samo dijeliće nekih tijela, jedno stopalo, jednu ruku, jedan penis. Njišem fenjer i primječujem da su ti dijelovi otkinuti. Okrećem se unazad, Dijana, hrabrija od mene, pravi slalom među iskidanim dijelovima tijela.

“Oni su još u životu”, kaže
“Ko su oni?”
“Prepolovljeni”.

Svijetlost fenjera obasjava jednu sobu koja izgleda kao čekaonica, osamnaest osoba čeka bez da se gleda, obasjam njihove oči ali su izvađene. Neke od ovih osoba nemaju jedno stopalo, ruku, prste, drugi se grče sa jednom krvavom ranom među nogama. Radi se večinom o starcima koji čekaju.

“Zašto su im uradili ovo?”, obasjavam lica bez očiju.
“Stigao je”, kaže jedan čovjek bez ruka.”Stigao je filozof”.
Izgleda da koristi tu riječ u podrugljivom smislu.
“Ovdje nećeš naći Čovjeka. Naći ćeš samo ostatke”.
“Zašto?”, pitam opet.
Stvorenje koje je pričalo pravi grimase, smije se glasom starca koji je poludio.
“Da li smo možda u kolijevki ambisa?”
“Šta to znači?”
“Naša egzistencija je istekla. Zlo nas je izobličilo. Svako od nas je žrtvovao dio sebe za nauku”.
Zaprepašćujem se. ”Kako za nauku? I o kojem zlu pričaš?”
“O gospodinu vremenu. Niko nema moć da čini drugom nešto što ovaj drugi ne želi ili na neki način ne dopušta, zlo je udarilo na one koji nisu poštovali život”.
“Vaša vizija je neprihvatljiva. Postoji neznaje, sa vaše strane, i manipulacija, od strane tehno-naučne moći”.
Opet se smije sa svojim hrapavim glasom.
“Šta je moć?”
“Moć je ono što odlučuje čija egzistencija treba isteći”.

“Ti si jedan naivni humanista Diogene. Nisi shvatio mnoge stvari. Egzistencija ističe sama od sebe, nije moguće zaustaviti je sve dok se ne može zaustaviti vrijeme. Mi imamo samo jednog vladara, zove se gospodin Vrijeme, on kao srp reže sve što se ne može više upotrebljavati”.
“Ko je? Predstavi mi ga, imao bih koje pitanje da mu postavim”.
Iza naših leđa diže se vijetar hladan i suh, pojavljuje sejedan čovjek sa mrežom punum ribe, grbav i slijep, još uvijek ima oči ali su bijele i ne gledaju ovaj svijet. Hoda vučući za sobom mrežu i svako malo kašlje, ima pećinski kašalj, iskonski koji dolazi iz daleka. Približim fenjer mreži i vidim nešto što bih htio zaboraviti zauvijek. Nisu ribe, neko oči, stotine, hiljade otvorenih i nepokretnih očiju.
“Ti si izvadio oči ovim ljudima?”, kažem.

Dijana me stišće za ruke, stavlja dlanove na moje lijevo uho, kaže mi nešto ali je ne razumijem. Grbavac se okreće kao da hoće da me pogleda ali iz bijeline njegovih zjenica probija samo led.

“Uzeo sam njihove oči jer nisu htjeli više gledati”.
“Šta? Ponovi , stari monstrumu”.
Grbavac okreće bijele zjenice prema nebu i spušta iz izboranih usana neke nerazumljive riječi.
“Nisu htjeli da vide budućnost jer je postala vidno zlokobna, vi to ne znate ali život je trulež. Oni su se prikrili čekajući. i ja sam pokupio ostatke. Nisam slijep, ne posve, ja vidim cijelinu”.
“Šta znači viditi cjelinu?”
“ Ja vidim u ovom momentu tebe i tvoju smrt”.
“E reci mi onda Gospodine-Vrijeme kako ću umrijeti?”
Grbavac nastavlja da vuče oči u mreži, vadi zatim jedno neobično malo oko, zelenih zjenica, gleda unutra i uzdiše kao da mu je dosadno.
“Umrijećeš u jednoj pustoj ulici jedanaeste dimenzije”.
“Šta lupetaš kog džavla? Koja je jedanaesta dimenzija?”

“Vidiš li Diogene, ti tražiš nešto što ne postoji, ti si ovdje jer ne vidiš kraj. Ja znam de je ljudsko preminulo i istu stvar znaju i ovi gospodini kojima sam povadio oči”.
“Nisu ti bile dovojlne samo oči amputirao si i druge dijelove tijela”.
“Jedan organ koji ne funkcioniše sintom je istekle egzistencije. Poneko studira načine da se to izbjegne. Nisu ljudska bića ta koja preživljavaju”.
“I šta? Cyborg? Ali cyborg imaju u sebi nešto ljudsko”.
“Cyborg je samo ljudsko ime za stvorenja provalije. Ne oduzimajući ništa tvojoj viziji, stvorenja provalije mogu istovremeno biti u jedanaestoj dimenziji. Ne pate, ne raduju se, njihova ugzistencija je čista, odjeljena od senzacija. Ako jedna kreatura provalije odlući da umre umire ne pateći se ili mijenja dimenziju. Niti jedna kreatura provalije priznaje ljude kao sebi slične. Ova gospoda je žrtvovala njihovu nefunkcionalnost provaliji”.
Grbavac hoda vučući mrežu i oči u njoj se cakle kad približim fenjer, uvijene u uske konce plave mreže. Čovjek nestaje u tami i vjetar prestaje da puše.

Biografija

📓

Ilaria Palomba je mlada italijanska spisateljica čiji je opus raznovrstan i bogat. Napisala je romane “Načini sebi loše” (izdavačka kuća Goffi, roman je preveden na njemački jezik za Aufbau-verlag) ‘, “Čovjek je čovjeku virus (izdavač Meridiano zero, roman je 2015-te osvojio nagradu Carver),” Jednom je ljeto” (izdavač Meridiano zero), “Smetnje osvjetljenosti” (izdavač Goffi) i “Žudnja” (izdavač Perrone). Ništa manje uspješne su i zbirke pjesama: “Nedostajanje” (izdavač Augh), “Pustinja” (izdavač Fusibilia, knjiga je osvojila nagradu antico pygros 2019-te) i “Metafizički gradovi” (izdavač Ensemble). Napisala je i esej “Ja sam umjetničko dijelo (izdavač Dal sud). Ilaria piše za mnoge časopise i surađuje sa uglednim kulturnim udruženjem escamontage. Diplomirani je filozof na putu da postane magistar.

Prethodni nastavci:

Ilaria Palomba: “Sretna zemlja”, poglavlje XXVII i XXVIII

Ilaria Palomba: “Sretna zemlja”, poglavlje XXV i XXVI

Ilaria Palomba: “Sretna zemlja”, poglavlje XXIII i XXIV

Ilaria Palomba: “Sretna zemlja”, poglavlje XXI i XXII

 

Ilaria Palomba: “Sretna zemlja”, poglavlje XIX i XX

Ilaria Palomba: “Sretna zemlja”, poglavlje XVI, XVII i XVIII

Ilaria Palomba: “Sretna zemlja”, poglavlje XIII, XIV i XV

Ilaria Palomba: “Sretna zemlja”, poglavlje XI i XII

Ilaria Palomba: “Sretna zemlja”, poglavlje IX i X

Ilaria Palomba: “Sretna zemlja”, poglavlje VII i VIII

Ilaria Palomba: “Sretna zemlja”, poglavlje V i VI

Ilaria Palomba: “Sretna zemlja”, poglavlje III i IV

Ilaria Palomba: “Sretna zemlja”, poglavlje I i II

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *