Ilustracija uz naslov – famozna Odluka Savezne skupštine SR Jugoslavije o pristupanju Savezu Rusije i Bjelorusije.
Nihad Filipović
Tokom NATO kampanje bombardovanja SR Jugoslavija, (tada konfederacija Srbije i Crne gore), Slobodan Milošević i vladajuća klika u Beogradu povlače očajnički potez: 12. aprila 1999, Savezne skupštine u Beogradu, donosi Odluku o pristupanju SR Jugoslavije Savezu Rusije i Bjelorusije. Odluku su podpisala dvojica predsjednika tadašnja dva parlamentarna doma – Vijeća građana i Vijeća republika, Srđe Božović i Milomir Minić. Odluka je istog dana objavljena u Službenom listu Savezne Republike Jugoslavije br. 25.
Iako ta Odluka nikada nije zaživjela u praksi, ostala nam je u maglovitom sećanju kao očajnički potez Slobodana Miloševića i njegove klike na vlasti, tada je već jasno bilo, gubitnika u krvavoj igri raspada Jugoslavije koju su pokrenuli početkom te posljednje decenije XX stoljeća; bila je to gesta utopljenika koji se hvata za slamku, pokušaj da usred bombardovanja privuče nekoga uz koga bi se mogao zakačiti i tako pokušati izbjeći neizbiježno – poraz u sukobu sa moćnom vojnom alijansom sa kojom je stupio u otvoreni rat.
Moskva, (ključni moment), a ni Minsk (logično, jer oni su tu svakako ikebana) nisu odreagirali na ovaj očajnički potez Miloševića i sve je zaboravljeno kao da se nije ni dogodilo. Bila je to jedna druga Rusija. Na vladi je bio Boris Jeljcin, a zemljaje bila u neizvijesnoj tranziciji, u vremenu punom otvorenih pitanja – šta i kako dalje? Tako da od te Miloševićeve inicijative, nije bilo ništa; osobno Jeljcin nije podnosio MIloševića jer se u ovaj u burnim vremenima pada komunizma u SSSR-u, očitovao protiv njega i njegovih ideja o transformaciji Rusije na tzržišnu ekonomiju i pluralno višepartijsko društvo. Tako da je ideja već u startu bila u biti blef. Kao takva je propala i bila i u Srbiji kao zaboravljena.
Ili nije zaboravljena? Makar u Srbiji.
Scena sa dočeka Vladimira Putina u Beogradu, januar 2019.
Jer, moguće pristupanje nekoj vrsti saveza, unije, odnosno vezanosti uz Rusku Federaciju i Bjelorusiju, u Srbiji je ponovo aktuelizirano početkom 2007. godine, kada zamjenik predsednika Srpske radikalne stranke, Tomislav Nikolić, javno izražava nadu da će Srbija učvrstiti veze sa Savezom i eventualno mu se pridružiti.
No otkuda ta ideja, dođavola, o rečenom Savezu, kojem eto i Srbija, makar za sada samo deklarativno, s vremena na vrijeme teži.
Ideja je rođena u glavi bjeloruskog diktatora Lukašenka. Koji su njegovi stvarni motivi bili (i jsu), osobni vlastodržalački, geostrategijski ili ekonomski manje je bitno. Važno je da su se slične ideje motale (i motaju se i danas), u glavama još nekih lidera bivših sovjetskih satelita, danas suverenih država, npr. Kazahstan, Kirgizija, Moldova, pa i Ukrajina; na predsjedničkim izborima 2004. godine u Ukrajini, 39,32% Ukrajinaca, podržalo je proruskog kandidata Viktora Janukoviča, a i sam njegov protivkandidat, Viktor Juščenko, kao i mnogu ukrajnski zastupnici u parlamentu, najavljivali su mogućnost priključenja Ukrajine rečenom Savezu.
Međutim, ideja po sebi postaje predmet ozbiljnih analiza i itekako moguće primjenjljiva u praksi, tek od kako je u glavama ruske elite, najprije naravno samog višedecenijskog ruskog lidera Vladimira Putina, sazrela misao o raspadu Sovjetskog Saveza kao najvećoj ruskoj katastrofi ikada u historiji i o potrebi spašavanja šta se spasiti da.
Od tog vremena, negdje tamo od 2007, Rusija izlazi iz vremena pomutnje, formira se jasna geostrateška vizija o potrebi obnove ruske sfere uticaja u bivšim sovjetskim republikama, sazrijeva ideja o Evroazijskoj uniji zemalja bivšeg SSSR-a (najprije njih), uz mogućnost priključenja i drugih zainteresiranih država.
Naravno, sve je to legitimno, ništa sporno u ruskoj težnji da se eksponira kao sila u svjetskim relacijama, kada bi ta težnja bila prirodna refleksija ekonomske i ukupne društvene moći Rusije, koja kao mamac privlači saveznike. Pošto ruska elita ne nalazi načina da se uključi u zdrave tokove evropske i svjetske ekonomije i da ustroji politički sistem i društvo u skladu sa najvišim standardima civilizacije modernog demokratskog svijeta političkog zapada, to stoga primjenjuju makijavelijsku politike – Ciljevi opravdavaju sredsta; a onda je sve dozvoljeno: ucjena, podkupljivanja, podmetanja, laganje, pa vidjeli smo i upotreba oružane sile u nametanju željenih riješenja, mimo suverenog prava svake države da odlučuje, u skladu sa Konvencijama OUN i normama internacionalnog prava, kako o pitanjima njihovog unutarnjeg uređenja tako i o spoiljnopolitičkim pitanjima, pa i pitanjima pristupa ovoj ili onoj alijanski, ekonomskoj ili vojnoj, svejedno.
Na primjerima Gruzije (Južna Osetija i Abhazija su otcjepljene od Gruzije uz direktni vojni angažman Rusije), pa poslije i danas na primjeru Ukrajine (od koje su već ilegalno uzete pokrajine na istoku zemlje i poluostvo Krim, a danas joj se prijeti i otvorenom agresijom na ostatak zemlje), vidjeli smo i gledamo i pratimo evo i danas, kako to izgleda u praksi: evropski red i mir etabliran nakon Drugog svjetskog rata, ozbiljno se ljulja ruskim piokušajem nasilnog discipliniranja nacija koje odstupaju od njihovih geostrateških projekcija i interesa.
Pa se s tim u vezi, a poznavajući šta se dešava u Bosni i Hercegovini i u Regionu, postavlja pitanje:
Da li je moguće očekivati neki novi “ustavotvorni” potez predsjednika Vučića i današnje srbijanske vlasti na ponovnom oživljavanju ideje i o formalnom pristupanju da ga tako nazovemo – Savezu ruskih satelita.
Realno, manje je vjerovatno, ali nije nemoguće.
Pogotovo ako je procjena i na jednoj (srpskoj) i na drugoj (ruskoj) strani, da su danas prilike za takav potez zrelije, nego su ikada bile u rasponu od raspada Jugoslavije do danas.
Što kažu, ko poživi – gledaće!