Historia Romana, printed in Venice 1477. by Erhard Dierker; (resized original work, https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Radolt.JPG
Nihad Filipović
Nema nikakve sumnje da je u Bosni u srednjem vijeku živio narod zvan Bošnjani. U odnosu na susjedne zemlje koje su dobile ime po slavenskim plemenima, pa tako Hrvatska po Hrvatima, a Srbija po Srbima, s Bosnom je bilo drugačije. Njen naziv je predslavenskog, ilirskog korijena.
Naučno je odavno utvrđeno da se Bosna u rimsko doba nazivala Bassania, kako se to može pročitati na epigrafskim spomenicima. Rimljani su taj naziv preuzeli od starosjedilačkih Ilira. Zahvaljujući grčkom historičaru Apijanu (rođen, ca. godine 95, umro, ca. 165. g. n. e) i njegovom kapitalnom djelu Historij Rima (što je prikaz povijesti raznih naroda i zemalja, od najranijeg doba do njihovog uključivanja u rimsku imperiju, izloženo u 24 knjige od kojih su fragmenti ili cjele knjige sačuvani do modernog doba), saznali smo da je u antičko doba u Bosni živjelo ilirsko pleme koje se zvalo Poseni (biće najprije iskvarena grafija od Boseni.
Taj naziv su naslijedili srednjovjekovni Bošnjani.
Ustvari, riječ je o ljudima i narodu istog imena koje se prenosi u kontinuitetu od preko 2. 000 godina. Naravno, za radikalnu nacionalističku srpsko-hrvatsku historiografiju, a moguće i dio bošnjačkih i bosanskih munafika, ovo je tabu, nedodirljivi kultur-politički zabran dogmatskih istina i tzv. viših nacionalnih interesa. A gdje dogma na vladi, zatamljeno je svjetlo istine. I gdje su interesi, sužen je prostor istini!
Pa onda ide, spinovanje, prevrtanje mitova i legendi u činjenice, ide beskrupulozno laganje, ide Crkva, ide škola, ide administrativno i kulturom okrtoiran vladajući narativ itd.; a rezultat su, kako se jednom izrazio pokojni profesor Branko Horvat, referirajući se na srbsku i hrvatsku historiju Bosne, parafraziram ga ovdje po sjećanju – generacije ljudi odgojenih, faktički na laganju.
Američki historičar Arthur Schlesinger reče, i pravo reče:
“Prvi korak ka uništenju jednog naroda je brisanje njegovog pamćenja. Uništiš mu knjige, kulturu i historiju i onda nađeš nekog da piše nove knjige, proizvede novu kulturu, izmisli novu historiju. Takav narod brzo počinje zaboravljati šta jeste i šta je bio. Iskrena (poštena) historija oslobađa”.
Da, stoga što je historijsko putovanje Bošnjaka zbilja bilo na putu brisanja njegovog kolektivnog pamćenja, ponekada se doista čini kako bi dobar dio naše svijeta, inteligencije najprije, trebalo poslati u neku imaginarnu školu etnogeneze i etnonacionalizma za početnike gdje bi imali prilike osvježiti znanje i pojmovno ovladati materijom, počevši od porodice, rodova, bratstava i plemena pa do naroda i nacija.
A jednom u školi, eto prilike da im neki od tih na daleko čuvenih eksperata za jezike, evo, možda vremešni profesor Riđanović Midhat, šteta bi bilo da čovjek preseli, a da nam ne objasni, kako je to od Dlamoča, jezik evoluirao do Glamoča, od Hlijevna i Hlivna do Livna, od Deliminijuma i Dumna do Duvna, a od ilirskih Bosena, preko Dobrih Bošnjana do Bošnjaka i lingua sinonimskih Bosanaca…