Sa italijanskog preveo Erman Jakupi
XXXIII
Otvorim oči i dišem, mišići su mi obamrli, trup i ruke vezane jednim kanapom, mrak je, noć, nema horizonta, čujem korake ali ne vidim nikoga.
“Diogene”, čujem Dijanu, vezana ja za moja leđa.
“Da li smo živi?”
“Sudeći po bolovima kičme još uvijek smo živi”.
“Možeš li da se krećeš?”
“Ne.A ti?
“Ni ja”.
Koraci se množe, postaju intenzivniji, neki lagani, a drugi duboki kao udarci, otvaram oči prepoznajem nekog koga sam već vidio: radi se o dječaku koji mi je prodao Adrenoplus, ima jednu kapuljaću i odjeven je u crno, jedan čelićni držač viri mu iz futrole koju je zakačio za pantalone.
“Gospodine vi ste prešli nepovratnu granicu. Nije dozvoljeno poigravati se horizontom, preteći ga i ostati živi”.
“Dozvoljeno od koga?”, pitam.
“Od Boga”, kaže.
“Još uvijek je živ?”
Dječak mi prilazi i šapuće: “Niko ne smije znati, jeste živ jei drži u zatvoreništvu Sibillu”.
“Ali ko je Bog?”
“Pitanje je loše postavljeno, moraš ga korektnije formuli sati”.
“Ne mogu, plivajući sam izgubio fenjer”.
Jedna majmunska grimasa mu širom otvara usta i koža kao da mu se uvija oko same sebe.
“Niste ga izgubili gospodine, moji ljudi su ga našli u ambisu. Izvinite mi”.
Udaljuje se i vrača sa jednom djevojčicom od šest godina, ima crvenu kapicu na glavi i crne naočale, i sa jednim nešto večim dječakom skroz pokrivenim crnom fantomkom i koji drži u ruci moj fenjer.
“Sad možete iznova formulisati vaše pitanje”.
“Morate ga odvezati”, kaže Dijana, “kako će držati fenjer u ruci?”.
Djeca se gledaju međusobno i koračaju prema nama.
“Držaće mu ga on”, kaže prvi dječak pokazujući na onoga sa fantomkom. On mi se približava i osvjetljava dječaka sa kapuljačom tako da mogu da ga pitam: ”Ko je Čovjek?”
“On je Bog, Čovjek je Bog”.
“Šalite se sa mnom? Malo prije, to jest dan prije, ne, možda je prošlo više, Arakne mi je rekla da je Čovjek mrtav i da smo ga ubili mi”.
“Arakne vječno živi ovdje, ima problema da prepozna vremenske linije”, kaže dječak sa kapuljačom.
“Niste ga još ubili”, kaže djevojčica sa kapicom. ”Da biste to učinili trebali bi ste kupiti oružje”.
“Mi imamo oružje”, kaže dječak sa kapuljačom.
Dječak sa fantomkom šuti.
“Ako hoćete da kupimo oružje od vas zašto nas ne odvežete?”, kaže Dijana.
“Jer nemate para, niti imate dinare, niti imate bor. Vaša egzistencija vrijedi manje od nule i dakle niste u stanju da ih kupite”.
“I onda šta da radmoi? Ostajemo zavezani čitav život”.
Kapuljača se smije, smiju se i drugi kao da su njegov eko.
“Znate li gdje ide ovaj teretni brod?”
“Teretni brod”, razmišljam, sječajući se moje komandne kabine, mog studija.
“Odgovorite!”, kaže dječak sa kapuljačom.
Dječak sa fantomkom udari me nogom u lice.
“Ne, kako možemo znati to”, kažem.
“Znao sam, vi odrasli nemati mrvicu mašte u sebi”.
“U jedanaestu dimenziju”, usuđuje se reči Dijana. Troje djece se smiju i nastavljaju da nas udaraju nogama i rukama.
“U redu, ja ću vam reči: ovaj brod ide za više beskonačno, to znaći da nećete susresti ni Čovjeka ni Sibillu”, kaže dječak sa kapuljačom.
“Šta ima tamo u tom više beskonačnom?”, kaže Dijana.
“Kakvo idiotsko pitanje! Vječno vračanje svega”, odgovara djevojčica sa kapom.
XXXIV
“A na manje beskonačnom?”, pitam.
Kapica se smije, ne znam kakve su joj oči, ima crne sunčane naočale, plašim se da njene oči nisu utješne.
“Svi tvoji strahovi”, kaže.
“Čemu vam služi to što nas držite zarobljene ovdje?”, pita Dijana.
Kapuljača iz futrole vadi pištolj kalibar 38 i približava se Dijani, ne mogu da vidim ali zamišljam da joj ga prislanja na sljepoočnice.
“Pitaš mnogo”.
Pokrećem trup da bih ispitao otpornost kanapa , ali ne uspijevam učiniti ništa, teško dišem i pokrećem prste na rukama.
“Da bismo ubili Čovjeka porebna nam je vaša pomoć”, kažem.
Fantomka me obasjava fenjerom. Kapuljača se premješta ka meni i upire mi oružje na grlo.
“Zašto?”, kaže.
“Jer ste vi”, pomjeram se uplašen pritiska željeza na grlu,”mnogo jači od nas”.
“Mi ne radimo ništa besplatno”, kaže kapica i potom se savija oko fantomke. Oboje skidaju sunčane naočale, mogu da ih vidim, njihove bijele oči kao meduse. Uhvati me jeza, gade mi se.
“Da li ste slijepi?”
“Mi smo vidoviti”, kaže ona.
Dječak sa kapuljačom poteže okidač, oslobađa psa i jedan metak mi se zabija u grlo.
Dijana viče.
Malo pomalo sve oko mene gubi se u magli, išćezava, postaje staklasto, ne osjećam bol u arterijama i ne krvarim, samo je moja lobanja trostruko teža nego obično i djeca se udupljavaju u jednoj moćnoj diplopiji.
“Šta je?”, dere se Dijana.”Šta ste mu upucali?”
“Metildiossidocarboketozepam” kaže kapica.”Jedan moćan narkoleptik koji će ga držati u orbiti poprilično dugo”.
Zatvaram i otvaram oči. Zatvaram i otvaram. zatvaram i otvaram. Nalazim se u jednom ljekarskom studiju, u jednom krevetu potopljenom u vodi i vidim jedan monitor. Sibilla me gleda sa jednog ekrana.
“Diogene je li sve u redu, i ja sam sa tobom”, kaže.
“Sibilla, gdje smo?”
“Ne treba da se plašiš. Ubrzo se vraćaš i ti”.
“Ko su ona djeca? Zašto su me upucali neuroleptikom?”
“Treba da shvatiš jednu stvar, ovo je samo jedno preobraženje”.
Soba se okreće i Sibilla je izmagljena, okolo vidim milijarde tačkica, sunčevih mrlja, kvanta, ne znam kako da ih definišem, svaka stvar je istovremeno živa i mrtva.
“Da li si dobro? Nisi božji zatvorenik?”
Sibilla se smije.
“To što je u tebi monstruozno na drugoj strani je minimalno”.
Tačkice i mrlje obasipaju njen lik, još malo pa će joj crte lica biti izbrisane i fizionomija će joj se promjenuti u kišu svijetlećih čestica. Jedan sladak miris kardamoma širi se vazduhom. Sad je stara, sa nosom prema gore i spuštenim očnim kapcima, tankim usnama i izduženom bradom kao u moje mame.
“Diogene ovo je jedan čudan rat u kojemu niko niti gubi niti pobjeđuje, svi idemo ka uništenju jer smo sklonili suštinu”.
Ti si, sad razumijem, bila je to jedna metafora, mama ti si zarobljenik Boga”.
Moja mama se smije.
“Bog nema zarobljenike, nema lance, ja sam po mom izboru sluškinja Boga”.
“Šta znači sluškinja Boga?”.
“Postoje dva načina da bi se živila savremenost, ili si sluga tehnike, ili si sluga Boga”.
“I sloboda? Šta je za tebe sloboda?”
“Nepromišljeno sam djelovala u ime slobode. Zvali su me terorista jer sam vjerovala u slobodu ali sada, Diogene, sada sam se vratila počecima. Samo Bog može oprostiti”.
“Ali to je jedna iluzija, zar ne shvaćaš? Tvoj Bog je iluzoran, besmisleni anahronizam, sad je Čovjek jedini Bog”.
Moja mama se puni crvenim mrljama koje postaju čestice, mjenjaju joj lik i njenoj slici nadređuju se druge.
“Čovjek nema nikakvu moć, ne onu za koje mislite da je ima. I on je rob Ispovjednika. Čovjek je samo jedan izaslanik”.
Biografija
📓
Ilaria Palomba je mlada italijanska spisateljica čiji je opus raznovrstan i bogat. Napisala je romane “Načini sebi loše” (izdavačka kuća Goffi, roman je preveden na njemački jezik za Aufbau-verlag) ‘, “Čovjek je čovjeku virus (izdavač Meridiano zero, roman je 2015-te osvojio nagradu Carver),” Jednom je ljeto” (izdavač Meridiano zero), “Smetnje osvjetljenosti” (izdavač Goffi) i “Žudnja” (izdavač Perrone). Ništa manje uspješne su i zbirke pjesama: “Nedostajanje” (izdavač Augh), “Pustinja” (izdavač Fusibilia, knjiga je osvojila nagradu antico pygros 2019-te) i “Metafizički gradovi” (izdavač Ensemble). Napisala je i esej “Ja sam umjetničko dijelo (izdavač Dal sud). Ilaria piše za mnoge časopise i surađuje sa uglednim kulturnim udruženjem escamontage. Diplomirani je filozof na putu da postane magistar.
Prethodni nastavci:
Ilaria Palomba: “Sretna zemlja”, poglavlje XVI, XVII i XVIII