Nihad Filipović
Klapa prva:
Scena je klasična socrealistička i naša – ono, krčma puna dima i pijanog relaksiranja radničke klase samoupravljača i “poštene inteligencije” alkoholičara. Sjedi se, loče se. Ide pjesma: Marširala, marširala druga Tita garda … boj se bije bije, junački se barjak vije, za slobodu naroda – radnoga. Svi pjevaju. Onda se jedan od gostiju, kockaste glave i krupan ko Dinara planina, digne i počne klepati okolo čvoke, svakom koji ga “krivo” pogleda. Priključe mu se pajdaši što su sa njim sjedili za istim stolom, pa sada svi kupa podđikavaju i klepaju poštenu radničku klasu samoupravljača pijanaca, što mirno sjedi i u lokanju obnavlja energiju kojom će sutra iznova nastaviti traganje za obećanim boljim vremenima. E al’, jedan-dva se pobune, pa izbije tuča. Dio pripitih i pijanih samoupravljača i poštene inteligencije alkoholičara bježi iz krčme, a dio se upusti u tuču.
Istom, eto i policije. Onda su je zvali milicija. Volio ih narod i sve im tepao. Šta ćemo kad nam je narod takav, merhametli-dobroćudan i milostiv.
Helem, dođe milicija i sve pohapsi.
Na sudu – svi krivi, oni što su započeli – bezbeli, đe neće biti krivi, a i ovi drugi što su se otimali i branili od siledžija.
– Pa kako i ja kriv, pita jedan? Kaže: – Pa mene su napali.
– Jesu, ali što se nisi napasnicima sklonio s puta, kaže sudija. – Tvoje je bilo pozvati policiju, a ne upuštati se u makljažu.
Klapa druga:
(Interludij na tradicionalnu popevku u nas i anamo njih: Pokušaj sagledavanja šta se sve dešavalo od AVNOJ-a do našijeh dana prateći medijska umovanja naših konstitutivnih naroda (bivša radnička klasa samoupravljača) i poštene, manje poštene i butum nepoštene inteligencije (oni su isti i juče i danas), gdje se na društvenim ćenifama i klasičnim medijskim nadripsihijatrijama, nadvikujemo, k'o što smo ono, samo generaciju-dvije unazad, stoku preko brda dozivali i u torove ugonili, i na svaki argument, potežemo bajagi kontraargument: – A vi, vi ste kao nešto bolji od nas, jel'de? Varijacija – agresija na Republiku BiH i rat 1992. na 1995.)
Helem nejse, scena je klasična, postsocrealistička i naša: Sjedi se, loče se u krčmi prepunoj pripadnika konstitutivnih naroda pijanaca i “poštene inteligencije” alkoholičara. Ide pjesma: Marširala, marširala kralja Petra garda … boj se bije bije, junački se barjak vije, za slobodu Srbije. Frtalj krčme pjeva, a dva frtalja šute. Potom frtalj od ona dva zapjeva: Stoji Hrvat do Hrvata, mi smo braća svi, nećete u Čavoglave, dok smo živi mi. Nasta tajac i potraja neko vrijeme, dok krčmar ne posluži novu rundu pića, a onda, onaj treći frtalj krenu s pjesmom: Bit će, bit će još behara, ljubavi i mog Mostara, bit će sunca i tekme prodane, bit će Karađoz-bega i duge, duge ljetne noći mostarske.
Onda jedan, kockaste glave i krupan ko Šiša i Velež planina spojeni u jedno, digne se i počne klepati čvoke okolo svakom koji ga “krivo” pogleda: s zstraga, s prida, đe stigne, al’ klepa li klepa. Priključe mu se pajdaši što su sa njim sjedili, pa sada skupa podđikavaju i klepaju poštene konstititivne pijance. E, al’ pobuni se jedan-dva. I nastane lom u krčmi. Dio pripitih i butum pijanih konstitutivnih bježi, a dio se upusti u makljažu.
Istom, eto i policije. Miješani sastav. U taj vakat su policiji zvali unproforovci i euforovci; nije narod imao pojma zašto, samo se znalo da su neđe od Europe i bijeloga svijeta, a tu onda priče nejma – unproforovci i euforovci i to ti je; čim nisu naši, bolji su od naših.
Uđe policija u krčmu i sve pohapsi. I svi na sud, da Visoki i časni sudija glavati presudi. Slijedi presuda Visokog i plaho glavatog sudije u kojoj piše – svi krivi.
Pa ako tako mora biti, (jer mi ne znamo drugačije), a Visoki je od bijelog svijeta, zna, glavat i učevan je – neka bude – svi smo krivi; što srećo-šalabajzer reče:
– Međusobno smo se ubijali, gospodine glavati sudijo Visoki od bijelog dunjajluka.
Ama, ne da šejtan, onaj samoupravni i postsocrealistički u meneka, rekoh:
– Gospon glavati sudijo Visoki, sudi bezbeli, to ti je pos'o, ama ni po babu, ni po stričevima, no po pravdi Boga jedinoga. Mojte mi ga malo to – svi ste krivi, svima isto odmjeravam. Pa odmjeriš meni 100%, a domeneka konstitutivnom alkoholičaru i siledžiji što je prvi krenuo klepati čvoke i zametnuo fesat u krčmi, 2/3 moje, one odmjerene!
Pukne film na to gospodinu časnom, glavatom i Visokom od bijelog dunjajluka i padne sa stolice ka'no Adolf što puče i pade u filmu Der Untergang; ali to je već klapa treća s kojom se nećemo baviti u ovoj satiričnoj kozeriji o tradicionalnom pjevanju i pucanju.