Ibrahim Kajan
“Pred silnom osmanskom vojnom rušile su se balkanske kneževine i banovine poput poslaganih domina: prvih decenija 16. stoljeća, netom iza Cetinskog sabora 1527. na kojem se spominju ostaci starodrevne kraljevine Hrvatske, bit će izubljene Lika i Krbava, a 1537. i ravna Slavonija”.
Tako piše na uvodnim stranicama široj publici danas malo poznato djelo Dva hrvatska junaka (Marko Mesić i Luka Ibrišimović) temeljiti Radoslav Lopašić. Knjiga je izašla u nakladi Matice hrvatske 1888. na „uspomenu dvjestagodišnjice odkako je turska vlast u Hrvatskoj prestala“.
Onima koji su se raspitivali za sudbine islamiziranih Hrvata Slavonije, Like, Krbave, najčešće je odgovarano da su se, oslobađanjem hrvatskog teritorija od Turaka, i ti, domaći muslimani, povlačili u Bosnu. I sam Ante Starčević u jednom tekstu govori o žalosnoj i pustoj (Slavonskoj) Požegi nakon dobrovoljnog i prisilnog iseljavanja muslimana u Bosnu.
Vidjeli smo da su u svim vremenima, zgusnutim ratom među vojnama, stradavali ne samo vojnici kao oružani branitelji neke državne ideje (porobljivači i osloboditelji), nego u najdoslovnijem smislu: masovno stradanje, genocindno, svih onih koji su pripada i islamskom kulturnom krugu. Zatirao se ubijanjem kao čovjek, i pokrštavanjem – kao musliman, Njegove su kultne građevine uništavane – do posljednje i do temelja. Sve se prekrivalo travom i zaboravom.
Uz junačka djela oslobađanja svoje domovine, pop Mesić, kako pise Lopašić, najviše je brige posvetio, nakon potiskivanja turskog okupatora, pokrštavanju hrvatskih muslimana.
„Veći dio Like i Krbave – piše Lopašić – bio je mnogo godina pust, samo u Podgorju držale su kraljevske strraže još kojih desetak godina Starigrad i Jablanac. Turci učvrstiše Udbinju, Bunić i Mrzingrad, a nešto kasnije (1553), posjedne Malkoč-beg, Perušić. (…)
Osobitom romantikom opisuje narodna pjesma događaje, koji su se tada u Lici zbivali. Središtem tih događaja bio im je što pokretnik, što ravnatelj ili barem svjedok čuveni Mustaj-beg od roda Lipovače, oženivši se Marulom, kćerkom Alaj-bega Ličkoga.
“On si sagradi na Udbinji kulu te posta poglavicom Like, pa kao takav bio je pouzdanik sultanov i vezirom, duša svemu što se u tih krajevih daleko od cara i vezira događalo, pravedan i strog ujedno, dijeleći dobro i zlo sa svojimi Ličam i Udbinjani”. (…)
“Savjetnici i glavniji službenici i pomoćnici Mustaj-begovi bijahu: sijedi, 130 godina stari, Ćejvan-aga, Udbinjski dizdar, Glumac Mustaf-aga, Hurem-aga Kozlica, sa Krbave Glumac Osman- aga (…). Pjesma je malo obiteljskih imena turskih aga sačuvala, zapisuje Lopašić, pa navodi sljedeća („otmenijih Turaka poznatih iz kršćanskih izještaja“, a koji su pred kraj turskog upravljanja „bila glavna i bogatija vlastela“):
- u Gospiću age Senkovići,
- u Širokoj kuli begovi Kozlice ili Kozličići,
- na Udbinji Nazup-aga Grizić i Ahmed-aga Lipovac,
- te napokon u Bužimu, Brušanih, Rizvanuši
- i u Oštarijah Rizvan-aga Lenković, bez sumnje srodnik glasovita generala Ivana i Jurja Lenkovića.
Od ostalih aga i spahija u Lici spominjemo:
- Uzunliće, Kulenoviće i Filipoviće, kojih potomci još i sada u Bosni žive; zatim Izmajloviće, Imbrišiće u Grebenaru, Gjuliće, Nurkiće, Opardiće, Nemčiće, Saniće, Kurtagiće, Bosniće, Pervaniće, Krivašiće, Brdariće, Delaliće, Farkašiće i Kurtiće, a ovi potekoše koje od starog bosanskog, koje pak od hrvatskog koljena.“ Itd, itd.
Udata za “Turčina”, ostaje kršćankom
O obiteljskom životu ličkih muslimana, piše Lopašić, „znademo da je bio čist i uzoran“. Kaže:
“Žene i kćeri ljube i štuju svoje muževe, odnosno roditelje i braću; požrtvovane su do kraja, pa i prave junakinje. Mnoga djevojka, o čemu pjevaju njihove pjesme, ide za brata na mejdan, ili nosi bajrak pred četom, dakako preobučena na mužku. Mnoga majka pregara sinove kao prava spartanka. Malo je koji lički Turčin imao više od jedne žene. Spominju se u pjesmi junaci, koji su imali Turkinju i Vlahinju (tj. muslimanku ili kršćanku) za ženu, ali se potonja nije poturčila. Malo kada je otac udao kćer proti volji njezinoj, već je ona uzela vjerenika kojega je voljela. Po svemu se vidi, da su bili lički Turci zdrava i jedra čeljad, u obiteljskom i društvenom životu moralni i uzorni, te samo zbog vjerskog fanatizma goropadni i kadšto okrutni u borbi s obližnjim kršćanimi”.
Po onome kako opisuje junaštvo kršćanskih junaka čudno je da Lopašić ne uviđa istovjetna obilježja tih junaka i isti žar „vjerskog fanatizma“ i u kršćana, Doduše, s tom razlikom da nigdje nije mogao navesti nijedno prisilno prevođenja na islam.
Obrnuto, što i sam citira u gornjem pasusu: taj je lički „Turčin“ dopuštao, mada je dakle islamski fanatik (!) – i vlastitoj supruzi da ostane ono što jest: Vlahinja.
Čudno shvaćanje fanatizma. Ono se proteže sve do današnjeg dana.
Pokrštavanje muslimana
Prije nešto više od 300 godina (1689), a nakon 160. godina ropstva pod Osmanskom imperijom, Lika je, skinula sa sebe tuđinski jaram. Pod zapovjedništvom Herbersteina, viteza sv. Ivana Jeruzalemskog, pala je ta krajina „za kakovih deset dana“. Lopašić bilježi:
“Herberstein razgleda Perušić još na isti dan predaje, a pop Marko Mesić zahvalan na tolikoj milosti svečanom službom božjom. Ostavši u svojih kućah, Turci Perušićani položiše svečanu zakletvu vjernosti kralju i Krstu, moleći uputu u vjeri Isusovoj… 17. srpnja 1689. predali su se i Udbinjani, nakon dugotrajnog i snažnog otpora hrvatskim osbobodlteljima”.
Crkva, pa džamija, pa ponovo crkva sv. Vida (Klis), Hrvatska.
Potom Lopašić opisuje predaju:
“Po dogovoru imali su Turci ostaviti ratnu spremu, topove, zastave i velike puške, a mogi su ponijeti malo oružje i nešto prtljage. Naša vojska imala ih je ispratiti, ali ne u Bihać, kako Turci željahu, već preko planine Plišivičke. Turci ostaviše deset talaca, kapetana i ostale age, a naših desetorica posjednuše veliku kuću u gradu. Po pogodbi ostaviše Turci na 21. srpnja Udbinje. Bilo ih je zajedno sa ženama i djecom do hiljadu. Kad su bili na putu već tri sata daleko od Udbinje, posvade se Turci sa pratnjom, a jedan Turčin ubije nekog Plaščanina. To je bilo povod krvavom boju, iz kojega samo trideset Turaka na dobrih konjih pobježe”…; naravno, Lopašić ne mora ni kazatl da su pobijeni, u ogromnoj većini, žene i djeca, civili, rođeni Ličani, „Hrvati islamske vjeroispovijesti“.
Na očinskih zemljah
Koliko je bilo brojno domaće islamizirano stanovnistvo, Lopašić i nehotice potvrđuje ispražnjenom, ‘pustom pokrajinom’:
“Već je Herberstein držao, da je najpreči uvjet za osiguranje novih pokrajina, ako se one narodom napuče u toliko, da se budu mogle same branitl. posljednjih godina turske vlasti, a osobito za vojne g. 1685, bile su te pokrajine jako opustošene; brojilo se do 50 pustih gradova, i naroda je bilo taka malo, da nije bilo u nekih predjelah vidjeti na čitave milje ni žive duše. Bilo je za osvojenje pokrajine korisno i potrebno da ne ostave svi Muhamedanci Liku i Krbavu, već da se pokrste i ostanu u zemlji, pa da.se nasele u što skorije vrijeme novi stanovmci u puste krajeve.
Ovaj važan i mučni zadatak riješio je Marko Mesić s takvim uspjehom, da ga je i to isto tako podičilo kao što i njegovo junačtvo na na bojom polju. Šteta što ne imamo u cijelosti izviješća, što ga je general Herberstein 27. lipnja g. 1689, dakle nekoliko dana poslije vojne, podnio kralju Leopoldu. Iz njega bi, bez sumnje koješta doznali o tadanjem stanju Like i nešto potonjega o smjeru, kako je htio general zemlju urediti i naseliti.
Lijevo, pop Marko Mesić, ilustracija preuzeta iz knjige Radoslava Lopašića – Dva hrvatska junaka (Marko Mesić i Luka Ibrišimović).
Predlog generalov, da pokršteni Turci mogu ostati na očinskih zemljah, odobrio je kralj Leopold 30. ožujka 1690. a za samo pokrštenje ličkih Turaka pobrinuo se Mesić odmah, čim je vojna g. 1689. svršila…
Po službenoj svjedočbi kaptola senjskog krštena su u Lici i Krbavi nastojanjem Mesićevim 882 odrasla Turčina, osim djece, koja nijesu brojena, a pretvorene su četiri džamije: u Perušiću, u Budaku, u Bilaju, i u Ribniku u kršćanske crkve. Ostale su nekrštene samo neke osobito starije žene koje se protiviše krstu. Pokrštenika je bilo dakako najviše u Perušiću. U njemu se brojilo nekoliko godina kasnije u svemu 55 turskih kuća sa 252 muške glave. Od turskih porodica u Perušiću su bile znamenitije:
- Jurišići (ujedno dizdari ili porkulabi),
- Krekovići, Murgići, Hećimovići, Domazetovići, Karići, Turići, Mirkovići, Milkovići, Kasumovići.
Ibrahim-pašina džamija u Slavoniji (Đakovo), Hrvatska, danas je katolička crkva.
Osim Turaka u Perušiću pokršteno je njih po nekoliko i u Budaku, u Novom, u Kaniži na Udbini, pa još i po drugih mjestih, kud je bilo raztreseno po nekoliko munamedanskih obitelji, tako da je svih pokrštenih Muhamedovaca bilo u popisu 1696. god. 1700 odraslih duša.
Pošto ne možemo navesti svekolike turske obitelji, koje ostadoše na očinskoj zemlji i krst primiše, spominjemo u Kaniži:
- Ahmeta poslije Ivana Čanića, car. poručnika, zatim Turića, Engića i Šabića;
- u Novom: Šabanovića, Miašića, Asića i Plišića;
- u Gospiću Alića,
- u Buniću Mustadina Rastica,
- a na Udbinji Bulića.
Dakako da je pokrštenika bilo razmjerno malo prema broju onih, što ostaviše pod silu Liku i Krbavu, te se nastaniše kojekuda po Bosni, najviše pak oko Bišća i na Unskoj Krajini oko Kladuše i Peći, Vranograda i Bužima, u kojih mjestah ima još i danas puno nekadanjih ličkih obitelji, koje čuvaju živu uspomenu na staru djedovinu, i o životu svojih pređa pričaju u pjesmi i priči. Takove stare ličke obitelji jesu u Kladuši: Milkovići, a u Podzvizdu: Šakenovići, Šidići, Haznadići i nekoje druge.
Što ima u Bosni i na Krajini ličkih porodica, te se još i danas ponose svojim koljenom. Posljednji dizdar (porkulab) Široke Kule Durak-aga Kozličić živio je iza odlaska iz Like još puna godina na bos. Krajini, a od njega imamo i izvornu svjedočbu radi međa između Kuljana, Perušićana i Otočana, kako ih ‘mećte didovina i očevina’ – istinoljubivo piše Lopašić.
Prošlost i graffiti
Nažalost, nigdje ni truni povjesne kritike, ni ljudske sućuti. Nigdje pouke o kobi onih kojl govore o ‘očevini i diaovini’. Tu je veliki povjesničar u sukladnosti s prošlošću koja je narodno biće promatrala isključivo kroz vjersku prizmu, tu je na razini svoga doba koje se prekrilo građanskom skramicom, miljama udaljenom od Ante Starčevića. Udaljeno i u perspektivi, iz pozicije tih događaja, u budućnosti koju ostvarujemo danas i svjedočimo kao muslimani.
U Lici i u Krbavi odavno nema ni jednog jedinog ‘autohtonog’ muslimana. Ni jedne jedine džamije. Grafiti po zagrebačkim zidovima, dugački i po pet metara postiđuju novovjeke muslimane, najbestidnijim uzvicima poput ove, najčuvenije: Časti nemaju guzoperci!
Ona, uz gromoglasnu i zapjenušanu anti-islamsku i anti-muslimansku kampanju priprema atmosferu tako pogodnu za skrivanje svoga bića, za promjenu imena, za neki novi tip ‘tihog’ pokrštavanja. A takvih, postiđenih muslimana već ima na stotine: pogledajte službene obavijesti u općinama – popise promijenjenih imena!
——————————
Izvor: Behar, Zagreb, god. II, br. 7, 1993. str. 10-11; http://kajankajan.blogspot.nl/…/istraga-poturica-u-lici