Šarenka

Skender Kulenović

(Iz zbirke proze – Gromovo đule)

Tiho je otvorila vrata da me ne probudi, misleći da još spavam. Mehinica, sluškinja naša, a mogao bih reći: dadilja moja, druga moja mati. Rekla je:

– Eno ti se Šarenka otelila!

Smaknuh jorgan pa onako bos i u gaćama pojurih u štalu. Bila je glasovita zima, snijeg do iznad glave, iz kuće se tako reći nije izlazilo. Šarenka! Svima miljenica među svim našim kravama.

Pretrčah prtinom, bijelim zapravo hendekom do štale.

Jest, bogami, nema joj onih jučerašnjih, do tuge nabuhlih, trbuha! A tele, gdje joj je tele? Kad sam pitao majku od čega su Šarenki toliki trbusi, odgovorila mi je da je to od dje­teline, najela se djeteline; ali Mehinica mi rekla istinu: u njoj je tele, i uskoro će se oteliti. Pitao sam se koliko li mora da je to tele kad su joj toliki trbusi, jedva se miče. I kako li će joj siroti biti kad joj budu rezali trbuh! Ja to neću gledati! Jest, bogami, eno ga! Pritrčah joj. Leži joj ispod glave. Maleno, skutreno. Otkud tako maleno? Majka ga liže, umiva majka dijete jezikom, nema čim drugim. Šareno kao i ona.

Ono poče da se diže; podigne se do pola pa padne. Ja htjedoh da mu pomognem, ali mi Mehinica ne dade: neka, pu­sti, ustaće ono samo! Tako zbilja i bi. Teturajući, pođe – pa pravo na vime! Ko mu kaza gdje je vime! Nagladovalo se valj­da u majci? Poče da vrti repićem i da se zagickuje, sladak mu prvi doručak, grušalina, – to je ono mlijeko istom kad se krava oteli, gusto i žuto.

Tek u neko doba osjetih da mi bride noge od studeni. Da se malo zagrijem, stavih taban na čelo našem psu Baraku, koji je ležao svezan kraj vrata. Valjda zbog nagle studeni koju osjeti od moje noge, Barak me ujede za petu, ujede pošteno. Počeh da ga bijem, ali on stade da me liže: nije, znači, htio, ali, eto, desilo se, govori mi očima i slikom. Otac me još udari otraga, da li stoga što sam razdražio psa, da li što sam izišao bos, ali udari pošteno.

Ručak je bio u slavu Šarenke, bogat i gotovo svečan, mati je napravila i pitu od grušaline.

Poslije dođe do naše porodične selidbe u majčin zavičaj. Završili smo bili sestra i ja osnovnu školu, otac je htio da nas dalje školuje, a u našem rodnom mjestu nije bilo gimnazije. S nama se preselila i Šarenka. Osiromašili smo strašno, Šarenka je nama djeci bila glav­na hraniteljka. Jednog popodneva, kad se vratih iz škole, saznadoh strašnu vijest. Otac je prodao i Šarenku; morao, nije više bilo ni hljeba. Novcem od Šarenke moglo se živjeti još koje vrijeme, ali kuću i dušu dugo nije napuštala tuga. U maloj štalici bilo je još tužnije: prazno, u polumraku su tinjali u mom sjećanju snijeg i crveni baršun Šarenkinih šara. Sve se na ovom svijetu zaboravi, pa smo tako svi zabora­vili, i ja, i Šarenku.

Vraćam se jednom iz ribolova, penjem se kući strmom kaldrmom, koja ide kroz staro muslimansko groblje. Kad – preda me krava. Stala nasred kaldrme i gleda me. Kao da mi ne da proći. Zbilja mi ne da proći, i baš me gleda! Šarenka! Jest, Šarenka! Malo podigla glavu, gleda u mene rosnim oči­ma. Očevidno me poznala. Jesi li to ti, Šarenka, pitam ja u se­bi. Gdje si sad? Kako ti je? Kud si to krenula?

Bi mi kao da traži od mene da je povedem kući. Kako ću te povesti kad ti više nisi naša?

Htjedoh da je pomilujem, ali se u istom trenutku, ne znam zašto, osjetih kao krivac.

Ti si se prevarila, rekoh joj u sebi. – To nisam ja.

I zaobiđoh je. Pričao sam to poslije materi. Mati je samo ćutala.