Schmidtove odluke – nova politička razdjelnica u BiH

Problem svih politika na svijetu je njihova povezanost s interesima građana. Demokratski sistemi su izborima omogućili usaglašavanje tih interesa i to se obavlja periodično, od izbora do izbora.

Nedemokratski sistemi se nakon kulminacije neusaglašenosti i suprotnosti ruše na ulicama, pobunama i revolucijama. Politička mudrost je ostati u tijesnoj vezi s građanima i državu usmjeriti prema ostvarivanju njihovih interesa.

U kojoj mjeri je u BiH politika odvojena od građana i njihovih interesa najbolje pokazuju izborni rezultati.

Nakon 2. oktobra i utvrđenih izbornih rezultata (iako još nisu konačni) pokazuje se da su građani zadovoljni s postojećom vlašću i ponovno su u najvećoj mjeri dali svoje glasove etnonacionalističkim strankama.

Da apsurd bude veći, ove stranke godinama imaju vlast u kontinuitetu, a što se tiče Federacije BiH vladajući nisu proveli rezultate ni prošlih izbora tako da se neustavno i nezakonito stanje produljilo cijeli izborni ciklus.

Građani su s vremena na vrijeme javno ispoljavali svoje nezadovoljstvo tim stanjem, demonstrirali na ulicama, pred vladinim i drugim državnim institucijama. Sve je bilo uzalud, vlast je bila uporna u održavanju postojećeg stanja i svojih pozicija.

Država je stagnirala na reformskom putu prema Europskoj uniji i NATO-u, privreda je kaskala na mjestu, građani su siromašili, mladi i sposobni ljudi su napuštali zemlju. Vlast je sebi osiguravala sigurne i velike prihode preko poreza, carina, akciza i raznih drugih nefiskalnih nameta.

Oholost vlasti je išla tako daleko da je pokušala, u strahu za svoju poziciju, spriječiti održavanje redovnih izbora jer je blokadama onemogućila financijsko osiguranje izbornog procesa. Najviši državni funkcioneri, bez izuzetka, najavljivali su mogućnost odlaganja izbora za još jedan mandatni period što bi značilo da bismo punih osam godina u Federaciji imali vladu u tehničkom mandatu.

Onda je došla smjena na čelu OHR-a i na dužnost visokog predstavnika imenovan je novi čovjek, Christian Schmidt, Nijemac, čovjek s velikim političkim iskustvom i s jakom podrškom i stare i nove njemačke vlade, a to znači i podrškom EU-a.

Došao je u vrijeme kada su lideri etnonacionalističkih stranaka pregovarali u Neumu i kada su zamajavali cijeli svijet kako će riješiti političke kontroverze naših ustava i izbornih sistema. U stvari kupovali su vrijeme da bi se ušlo u cajtnot s izborima i da bi se izbori odgodili.

Schmidt je čekao dogovor kao i cijela naša i svjetska javnost. Na kraju se morao umiješati, poručio im je da će izbori biti održani dogovorili se oni ili ne. Stvar je preuzeo u svoje ruke i natjerao izvršnu vlast nakon dugog natezanja da osigura sredstva za izbore. Bez toga imali bismo još četiri godine u tehničkom mandatu korumpiranu vlast i blokade na svim nivoima.

Osim toga, Schmidt je u granicama mogućnosti i u predizbornom cajtnotu učinio izborni proces transparentnijim nego je bio i dao veće ovlasti Centralnoj izbornoj komisiji da na njega utiče.

Slijedeći ispoljeno nezadovoljstvo građana stanjem u državi, posebno u Federaciji BiH, on je najavio promjene Izbornog zakona Federacije BiH i adekvatne izmjene Ustava Federacije. To je bilo neophodno kako bi se prekinula četverogodišnja blokada u funkcioniranju Federacije i kako bi se takve blokade spriječile u budućnosti.

Lista njegovih prioriteta je bila velika:

• poštovati volju građana kako bi se svaki njihov glas jednako vrednovao i kako bi otišao onima za koje se glasalo
• ukloniti svaku mogućnost blokade formiranja i funkcioniranja izvršne vlasti u Federaciji BiH
• popuniti Ustavni sud Federacije kako bi se mogao štititi Ustav Federacije BiH
• provesti Odluku Ustavnog suda BiH u ”predmetu Ljubić” s kojim HDZ BiH i zvanična vlast Hrvatske godinama manipulira
• izbjeći zloupotrebu nacionalnog izjašnjavanja izabranih zvaničnika (promjena nacionalnosti radi političke funkcije)
• osigurati da kategorija ”ostalih” dobije adekvatno mjesto u Domu naroda Federacije BiH
• spriječiti formiranje teritorijalnih etničkih izbornih jedinica, a to znači spriječiti daljnju entitetsku i etničku podjelu BiH, na čemu je insistirao HDZ
• ukloniti disproporcionalnost u ustavom garantiranom proporcionalnom zastupanju konstitutivnih naroda
• ograničiti mogućnost uticaja bošnjačke većine na izbor hrvatskih zastupnika u nacionalnim institucijama Federacije BiH i istovremeno smanjiti mogućnost stavljanja veta od strane hrvatske manjine
• sačuvati zaštitni mehanizam konstitutivnih naroda za zaštitu vitalnih nacionalnih interesa i spriječiti njegovo korištenje za paralizu sistema
• ustavne garancije za zaštitu vitalnih nacionalnih interesa konstitutivnih naroda svesti na ograničen broj i isključiti ”svako drugo pitanje” koje proglasi ⅔ jednog nacionalnog kluba u Domu naroda, što je bio najčešći oblik blokade donošenja zakona u Federaciji BiH
• uvesti rokove za usvajanje zakona i promijeniti poslovnike o formiranju kvoruma u slučaju blokada.

Ova dugačka lista prioriteta imala je za cilj izvesti Federaciju BiH iz blokade i omogućiti da država BiH napreduje prema EU i NATO-u.

O ovim prioritetima visoki predstavnik je otvorio široku raspravu s političkim strankama koje imaju svoje zastupnike u organima države na svim nivoima, s opozicionim strankama, nevladinim organizacijama, nacionalnim kulturnim institucijama, vjerskim organizacijama, neovisnim intelektualcima, predstavnicima akademskih zajednica, javnim djelatnicima i predstavnicima medija.

Uz to, konsultacije je proširio na zvaničnike susjednih država koje imaju još odlučujući uticaj na političke odnose i stanje u BiH, zatim na institucije EU-a i pojedinih zemalja, posebno njegove matične države Njemačke.

Nezaobilazan faktor u tim konsultacijama su institucije UN-a, američke i britanske administracije koje su stvarni izvor njegovog legitimiteta. Sa svima je razgovarao na istu temu, pred sve je stavljao iste probleme i od svih tražio rješenja. Nije teško zaključiti kako su ta rješenja bila heterogena i vođena različitim interesima.

Najteže je bilo uskladiti ona unutarnja jer su dolazila iz različitih, čak suprotstavljenih interesa. Interesi građana su međutim bili jednostavni i jasni – treba ukloniti blokade u funkcioniranju vlasti i spriječiti daljnju etničku i entitetsku podjelu države. U tim mjerama građani su vidjeli i mogućnost sprečavanja državnog kriminala i korupcije što je glavni uzrok iseljavanja iz države.

Sa strepnjom da bi Christian Schmidt mogao podleći pritiscima i svojim odlukama produbiti postojeće etničke podjele, uvesti izborni prag za izbor delegata u Dom naroda Federacije i tako indirektno omogućiti etničke izborne jedinice, građani su demonstrirali pred OHR-om.

Političke stranke koje su u tim demonstracijama vidjele priliku za svoju predizbornu kampanju, zloupotrijebile su građansko nezadovoljstvo i pretvorile ga u otkazivanje gostoprimstva OHR-u kao ključnom izvršnom organu Dejtonskog sporazuma.

Opravdana bojazan građana je preusmjerena protiv međunarodne zajednice i njenih novih nastojanja da se BiH pomakne s mrtve tačke. Njen angažman u BiH je pojačan novom geopolitičkom strategijom formiranom pod pritiskom ruske agresije na Ukrajinu.

U pozadini tih demonstracija provuklo se nešto što se nije očekivalo, a što se očito više nije moglo ni skrivati – demonstracije nisu bile samo novi obrat prema ulozi OHR-a u BiH nego su najavile i antihrvatsku histeriju.

Ta histerija se nije završila na zahtjevu da se Hrvati potrpaju u dva vagona i protjeraju iz BiH, što je mogao biti i trenutak nezadovoljstva prema ukupnoj hrvatskoj politici prema BiH, nego je dobila nove suptilnije i jasnije političke okvire.

Ne radi se više o opravdanom nezadovoljstvu prema politici HDZ-a i hrvatskih zvaničnika iz susjedne države nego o antihrvatskoj histeriji, o otvorenoj prijetnji hrvatskom narodu u cjelini. Sada se već javno nastupa s idejom da Hrvate treba pretvoriti u nacionalnu manjinu i dati im vlast manjine, oni koji se ne slažu predodredili su se za vagone.

Ove stavove ne zastupaju samo bošnjački nacionalisti nego i politički ideolozi i agitatori tzv. građanskih stranaka. Konačno je postignuto jednoglasje i postalo jasno što je u pozadini zahtjeva da se ukine ustavna odredba o konstitutivnosti naroda.

Pod plaštom ”građanstva” i izgradnje ”građanske države”, želi se suspendirati ustavno pravo naroda na jednakost i ravnopravnost, želi se institucionalizirati proporcionalnost u sudjelovanju u državnoj vlasti.

Istovremeno se osporava proporcionalnost na regionalnoj ravni, na nivou kantona kao izbornih jedinica iz kojih se biraju nacionalni predstavnici vlasti. Ta nedosljednost ne smeta ”građanima” i na toj nedosljednosti sručili su lavinu nezadovoljstva na visokog predstavnika jer su u njegovim odlukama deblokade vlasti pronašli ”favoriziranje” jedne političke stranke.

(Zašto je proširivanje delegata u Domu naroda favoriziranje jedne stranke kada su paritetno proširena sva tri nacionalna kluba?)

To što je primjena principa proporcionalnosti na državnoj razini dekonstituiranje jednog naroda to im nije problem, po onoj latinskoj: Quod licet iovi, non licet bovi (što je dopušteno bogovima nije volovima).

Cijela ta antihrvatska kampanja prekriva se Schmidtovim odlukama i histeričnim napadima na njega. Ustvari, Schmidt je samo platforma za antihrvatsku kampanju. Njegovim kritičarima nije problem što je on obavljao široke konsultacije unutar i izvan BiH nego što ih je obavljao s hrvatskim zvaničnicima.

Ovdje je već utvrđen aksiom: sve što ima suglasnost iz Hrvatske, to je neprijateljsko. Kao da BiH može preskočiti Hrvatsku na svom putu prema EU. Umjesto da se visoki predstavnik uzme kao posrednik u tome jer su nam državni odnosi na najnižoj razini, želi ga se unaprijed isključiti iz toga.

U javni diskurs su puštene sve moguće nacionalističke floskule, opet zaogrnute patriotizmom i građanskom državom.

Stranke i ljudi koji godinama vladaju ovom zemljom, posebno Federacijom BiH, optužuju Schmidta:

Prvo, da je doveo na vlast ”one koji ruše BiH”.

Po njihovom mišljenju, on je trebao svoje odluke donijeti prije izbora, a ne poslije jer je ovim ”kašnjenjem” uticao direktno na izborne rezultate. Nepoznata je logika po kojoj neka kasnija odluka može uticati na ono što se već desilo. To je neko novo otkriće u poretku vremena; ili se radi o težem poremećaju svijesti.

Drugo, Schmidt ima ”diletantski i konkvistadorski pristup BiH”.

Po tome, on je došao u BiH kao osvajač i kolonizator samo nije navedeno koje zemlje i kojih institucija. Od agresije na BiH jeste prošlo dosta vremena, ali ne bi trebalo zaboraviti tko ju je izvršio i s kojim ciljevima. Također, od Dejtonskog sporazuma je prošlo dosta vremena, ali on je dostupan, može se pročitati koja je uloga visokog predstavnika.

Treće, Schmidt ”urušava” građansku BiH.

Upravo je on omogućio da se obave građanski izbori jer su svi organi države birani po građanskom principu jedan građanin jedan glas. Svi izabrani imaju građanski legitimitet, od kantona do članova Predsjedništva. Njegove odluke ništa u tom procesu nisu promijenile niti su koga favorizirale.

Četvrto, odluke Visokog predstavnika ”cementiraju” učešće u vlasti HDZ-a.

Po ovome ispada da je Schmidt išao na izbore i izabrao HDZ u vlast, a ne građani od kojih su neki i hrvatski nacionalnosti. Što je to trebao ugraditi visoki predstavnik u svoje odluke? Je li trebao isključiti HDZ iz vlasti, poništiti rezultate izbora?

Kritičari Schmidta se ne pitaju kako to da postoji tolika homogenizacija Hrvata oko HDZ-a, kako to da Hrvatima nisu privlačne ”građanske stranke”. Zašto nemaju svoje ogranke u hrvatskim i multietničkim sredinama, zašto u njima nisu vodili kampanju, zašto su sve te krajeve prepustili HDZ-u, zašto nemaju prihvatljiv pristup tim glasačima, zašto su im izborne liste uglavnom bošnjačke sa nisko rangiranim Hrvatima? Misle li oni da sve te njihove propuste i nedosljednosti može ispraviti visoki predstavnik?

Nije Schmidt ”izjednačio” sve Hrvate s HDZ-om, kako govore, nego oni sa svojom pasivnom politikom.

Prikrivajući svoju odgovornost napadaju Schmidta da je ”anti-bošnjački rasista”, a antihvatskom propagandom guraju i najveće političke protivnike HDZ-a u njihovo naručje.

Peto, Schmidta se napada da je uveo prvi geto u Evropi nakon 1945. godine, kao da je on legalizirao Republiku Srpsku u septembru 1995. godine u Ženevi, a ne Alija Izetbegović.

Ne želi se vidjeti da je taj geto formiran tada, a da je dodatno utvrđen Mostarskim sporazumom Čovića i Bakira Izetbegovića i njihovim neformalnim neumskim sporazumom o formiranju drugog entiteta na području srednje Bosne.

Nisu računali da će Bakir izgubiti izbore i da će visoki predstavnik donijeti odluke kojima se deblokira Federacija BiH koju zajedno drže u blokadi četiri godine. Schmidta treba prikovati na stub srama jer je dao do znanja da se ne mogu formirati etničke izborne jedinice, da se mora poštivati ustavna odredba o proporcionalnom predstavljanju naroda iz kanton u nacionalnim institucijama Federacije BiH.

Visoki predstavnik je najavo daljnje reforme izbornog zakonodavstva u skladu s presudama Evropskog suda za ljudska prava (u predmetima Zornić, Sejdić-Funci i ostali). U tom kontekstu najavio je raditi na pomirenju dvaju principa – etničkog koji favorizira nacionalne stranke i građanskog koji podrazumijeva jednaka prava svih građana.

Pri tome je napomenuo da njegov mandat nije promjena Dejtonskog sporazuma nego njegovo tumačenje i dosljedno provođenje.

Za ove krupne reforme potrebna je pomoć svih političkih aktera u BiH, a isključiva je nadležnost Parlamenta BiH.

Međutim, te najave nisu bitne, visokog predstavnika treba opozvati prije nego počne djelovati. U to su se upregli svi bošnjački nacionalisti, čak i oni koji to nisu, ali su ugledali neku priliku za sebe.