Peter Jackson. The Black Death, 1969.
Nihad Filipović
* Naslov je početni stih iz pjesme A. B. Šimića, “Smrt”.
Sa godinama, dođe vrijeme, pa se čovjek budi sa pomišlju na smrt. Probudiš se, a ono prva ti misao smrt, jer je tu s tobom, u krevetu, zagrljena spavala. U toku dana, stariji ljudi se otimaju smrti, jer treba živjeti, a sa stalno prisutnom smrću u mislima, život je nepodnošljiv. Ko se još za života preda smrti, umro je, samo mu smrt još nije pisala. Zato, vitalniji stari ljudi, žive svjesni blizine smrti, ali joj ne žure u zagrljaj; sve se kao nešto radi, dan provodi kao u nekim aktivnostima, smrt kao nije sa nama i sve je kao privid življenja. I tako do u noć, kada umorni od rutine tabanjana u onome šta život jeste, idemo na počinak, obično i ne pomišljajući da smo, možda, živjeli zadnji dan. … I onda se probudimo, a ono prva misao nam – smrt.
Doista, smrt nas prati od začeća i sve je samo odbrojavanje vremena na čekanju koje nam je suđeno. Ipak, život bi bio i bez onog zrna smisla za kojim tragamo dok živimo, kada bi se živjelo sa stalno prisutnom smrću u mislima.
U prirodi mladost je, živijeti i ne pomišljajti na smrt. Mladost, i kada misli na smrt i o smrti, misli hirovito, jer je na to natjerana okolnostima i čim se okolnosti izmjene, smrt je opet tamo negdje daleko od mladosti; toliko daleko da o njoj i ne vrijedi misliti.
Starost naprotiv, živi sa sveprisutnom smrću, kao što se živi sa nekim neželjenim partnerom: želimo istupiti iz te veze, pa se sve kao nešto otimamo, ali se uvijek njoj vraćamo u krevet; liježemo sa njom kao sa neželjenom ženom ili neželjenim mužem što se liježe, jer tako mora biti. I budimo se zagrljeni sa tim neželjenim partnerom, jer tako mora biti.