Pablo Pikaso, Dijete s lizalicom, sjedi ispod stolice, 1938.
Nihad Filipović
I Pualo Bukovu smatra neupitnom. Ne barkati to. Barne li se, ima bre bolan perje da leti. Niko to brez volje Srba ne smi barkati. Tako Baja i oružje u ajduka složili još 1995, a Bošnjo klepn'o ušima – i šta sada ‘oće? Nego ima tako da bidne. I fetig!
Nebojša, The Big Pretender, Vukan, smatra da su stranci naše prokletstvo, da su nas zavadili i da iz Austrija i Njemačke, s fašističkom prošlošu kakvu imaju ti narodi, ne treba slati kojekakve Visoke predstavnike k nama u bh. blentitete, jer nas samo zavađaju i huškaju na nastavak klanja.
Huuu. Genijalno! Čega se lik dosjetio.
Draško, mali od kučina, Stanivuk, konsocijacijski srbuje na kub, a onda ode u Gornji Šeher zvani Srbske Toplice pa dijeli baklave muslimanima, djeci lizalice i kojekakve šećerčlame, za Bajram.
Što kaza pjesnik: Krasno. Pa to je zaista krasno!
Prvu liga šovena – DoDrk, android Cvija i Stevandić zvani Kalašnjikov, plus The Rest of the Squad Srbistana, ne pominjem. Podrazumijevaju se.
In the meantime, dijete postratne Generacije x, treba lizalice, lijepe riječi i bijelog plišanog zeku. I tako, liže dijete uporno te šećerlame, iz dana u dana liže, jer drago dijete, pa mu Pualo i tatini i mamini poznanici, kada ga god vide u čaršiji, kupe lizalicu. A dijete voli šećerli.
Na kraju, šta od svih tih lizaliza djetu ostane? Karijas, bezbeli!
Pa je diskutabilno, (a i prijeporno, potvrđuju ‘ercegovački doglavnici DoDrk Baje iz Luke Banje), da li je baš 1. 600 djece ubijeno tokom obsade i davljenja šeher Teherana ispod Trebevića? Ili je to napumpano – pita Pualo? I haj’ što pita. Nek’ pita. Ko pita ne skita. Na kraju krajeva, rađe istina i mirna savjest, nego duša otrovana laganjem iz koje se kote, uvijek iznova, umnoženi Jasenovci.
No čekaj malo: otadžbina, volja naroda, 12 beba i blokiran koridor, antisrbska zavjera Vatikana, UN i islamistana… Lizalice su to, jel'de? Šećer s okusom krvi. A đe šećer, tu je i karijas, bezbeli!
A Fina raja sarajevljanska i šalabajzerski konsocijalizacijski The Rest of the Squad diljem Bosnice, impresionirani Velikim svijetom i njegovim bijelim plišanim visokim, niskim i tako to zekama, oduševljeni Pualom, očarani Vukanom, Stanivukom i lizalicama. Eno se Ceca Dizdarević upiškila od sreće, Muarem od Travnika, na doživotnoj robiji u Beogradu, podapro se i doživio vankoitalni orgazam, Senad od Face tv. priprema specijalni intervju sa ličnošću godine, kantonalna vlada grada Sarajevlja, u najboljoj tradiciji rahmetli Gargamela Sulejmana, Pualu od Luke Banje i Vukanu od Trebinja Ravnog, uručuje Povelju mira i najavljuju dolazak na zasjedanje Narodne Skupštine Bukove sa izjavom o priznanju kontinuiranog genocida nad Svetosavcima Bosne, od vremena prije začeća sv. Save, do vremena – Sveti Savo, sve i svuda.
A žurnalistička legenda u Bosanaca, Berić, od Vrbljana Donjih – Gojko, na sve to mudro zaključuje: Tako i treba. Karijasu, oh, oprostite, neće jezik nego pravo: Miru treba dati šansu!