Nihad Filipović
U mene mi kumina Ramo, “humano preseljen” u USA, oDtuda mi piše:
Ehejjj, generacijski se to kuvalo!
Ustvari igra je to koke i jajeta, gdje se ne zna šta je prvo i šta je starije – narod ili njegova kultura, kultura ili njeni derivati koji je proizvode. Al’ je znano: svaki homo poetikus je i homo politikus. Nema ga koji nije, samo ih ima koji se drže art i zanatskih uzusa i mjere i onih koji i izvan metaforičkog, (što se uvijek čita multipolarno), demonstriraju skretanje u rukavce, dnevne, političke i interesne. Kao pjesnik, pop, političar i vladar Petar Petrović Njegoš, kao pjesnik i četnik Jovan Dučić, kao pisac – Nobelovac, diplomata, kameleon i mizantrop Ivan Andrić, kao pjesnik ćeranja i ućeravanja Matija Bećković.
Pa ide adorirajuća kritika i hvalospjevi, idu superlativi i ode. A za njima ide narod. Jer, ku'će narod neg’ za perjanicama njegove kolektivne pameti. Pa je tu Crkva, hristoslavizam i mitologija, politika u Crkvi i Crkva u politici. A u konačnici, kada narodu “krvca provre”, ide – Ljuta travka, na ljutu ranu; pa idu Šahovići, ide Kalabić i Draža i crvena od krvi Drina, idu jame hercegovačke i ide Kulen Vakuf, Kozara i krvava haljina Kraiška, ide Crna legija i ide Handžar divizija, ide onaj četnik i partizan brkonja Dubajić Simo iz Blajburga 1945. i “Kninskog Kosova 1991,” idu Jure i Boban 1941, ide psihopata Rašo dr Dabić 1991, ide njegov pacijent Mladić, đeneral Sotana i idu Korićanske stijene, jame Tomašice 1992. i oslođađanje Srebrenice od “Turaka” 1995.
Pa rat stao ‘95, a podmladak narodni nastavio ćerati po zidovima banjalučkih stanbenih zgrada turke i balije:
“Mlad balija bježi poljem, ja ga stižem, pa ga koljem”;
Izpisano u Boriku u Banja Luci. I stoji. I danas. Vremenom ublijedilo, ali i dalje čitljivo. Stoji. Kao pornografski sublimat iztrgnut iz šovinističkih čitanki hajdučke književnosti.
Jer, pjeva Dučić – Vrbas reko srbska; čuj, reka srbska; u po Bosne! Napisana u oktobru 1941. Poruka jasna, jel'de? I pjeva Bosni – O zemljo stvorena za svijetle megdane; čuj bosanski turcizam mejdan privrno u megdan! Pa mu i to malo i još bi da zameće fesata. U Bosni, razumije se. Ne u Srbiji. Nema tamo šuma i planina za mejdana, a ni bistrih voda za izpirat rane u junaka. Nije ih bilo ni 1941. za Velikog rata i bezbeli, nije ih bilo ni 1992, kada je u Bosnici ponavljana historija. … I pjeva Njegoš … znaš kako. I tako dalje. Redaj.
Pa kažu, sve su to samo opća mjesta, metafore, nema to veze sa piscem, to je lijepa književnost, znate, tu je metrika, estetika, a ne dnevna pragma i plitka politika.
Ma neka se oni malo handre o svom trošku sa njihovim metaforama. Neka im metafora. Umjetnost trpi sve. A na konzumentima je da se spašavaju. Znači, njima pravo na metafore, ali meni konzumentu, noge za bježanje i konačno, jezik, da se i moja istina čuje.
U ime njihovog prava na metaforu, imam i ja pravo da se ritnem i oslobađam, lafo metaforičkih stega, da se čuje i glas moga roga.
I bi rat. Odkud izbi, Bože moj, kod onako lijepe Jugoslavie? I bi “humano preseljenje” i presuđeni genocid, kazao Svjetski sud prava i pravde, ne onaj u Teheranu, nego Svjetski sud OUN; eno presudiše i đenerala Sotonu za “humano preseljavanje”, ama džaba. Jer evo i danas, sluđen Bošnjo, lošiji doduše materijal, bofl i mentalne posrbice i kojekakvi, vođeni emocijama, a znanjem i inteligencijom podkapacitirani, kukumaču za komunističkom Jugoslavijom i Titom.
- Tek će buduće vrijeme pokazati kakav genijalan um je bio maršal Tito; bulazni faca u Bošnjaka.
- Taman da je bio i zločinac, bio je dobar; kliče akademik u Bošnjana.
Ma krasno; drugi Njutnov zakon transfereiran u socijalnu sferu: Sila puta masa, jednako strmoglavo srljanje u potonuće!
Ehejjj, generacijama se to kuvalo!
Zato, meni bar, nije neko iznenađenje, posebno sada, nakon svega, kada se sa distance to može odmotavati i analizirati kako i zašto, ta inertnosti bh. muslimana uoči rata. Sekularna inteligencija je bila, možda i većim dijelom, ne znam, govorim paušalno, jer niko taj fenomen nije iztraživao, ali da je bila posrbljena, sluganska, poltronska i pokazaće se u odsudnom momentu – kukavička – jeste; (pa sad ću ti nabrojati s pika deset visokih komunističkih faca koji su djeci nadjevala bajagi internacionalna, a u biti, kamuflažna imena van tradicije u bosanskih muslimana. Nisam protiv, da se razumijemo, jer i to je u domeni ljudskih prava – tvoje dijete, tvoje pravo da ga imenuješ, a svako svrijeme ima svoje adete; ali to me ne spriječava da zapažam i da u tom fenomenu ne vidim slučaj, no jasnu demonstraciju socijalne mimikrije). Istina Bog, svaki je slučaj za sebe, ali generalno, šta od takvih, ideološki zavedenih plemenitom idejom bratstva i jedinstva do mjeri pervertiranja, prevrjednovanja, dokinuća i nadilaženja sobstvenog identiteta – šta od takvih očekivati kada nastupi prevratničko vrijeme skidanja maski, doli smetenost u duši i neodlučnost u praksi.
A vjerska inteligencija, bila poglavito bez nacionalne svijesti, omeđena kulturološkim Islamom i takođe sluganska, poltronska i na koncu – izdajnička.
U toj situaciji, kada nebi ko da ga vodi, dobro je narod i obstao. Može sada taj, u babe mali, u nebese dizat ćaću, biva sam ga Allah dragi poslao da nas spašava. A ko zna – zna, da ne bi “sotone” USA i njihove deblokade Igmana i Bjelašnice, čast Armiji RBiH i svakom borcu Armije, al’ pade Bosna… Jer kada uguše Sarajevo – šta od Bosne ostaje?
Hrvati su narod daleko razvijenije narodne i nacionalne svijesti. Iz tih razloga, Hrvati su bili prvi u Bosni koji su se digli na odpor komunističkoj četničadiji. Ona gesta s početka, kada Lištičani 1991. blokiraju kolonu vozila i tenkova Jugoslavenske narodne armije, na put od Mostara prema Kupresu, pa da se onda, kako je planirao đeneralštab u Beogradu, cijevi okrenu na Zadar, Šibenik i Split, ostaje u memoriji kao transparentna ilustracije visoke narodne svijesti tih ljudi.
Bošnjaci su tada bili još odmaknuti od Zida, pa su mimikrijski jugosrbovali, a oni hrabriji ili luđi, (hajde znadni, ali svakako, jedno od drugog nije daleko, jer svaka hrabrost je ludost, a ludost je pokadšto samo maskirana hrabrost); ti desparadosi i idealisti, junaci, sanjari i obsjenari, oni su priključivali hrvatskim postrojbama. Znam neke svoje prijatelje koji su išli u Hrvatsku ratovati. Pa poginuli tamo. A većina pak, držala se po strani, nadajući se da će nas to zlo mimoići i kako-tako, proći mimo nas.
Al ne lezi vraže. Srbsko-hrvatski ratovi, odkad se vode, vode se najprije u Bosni. Pa se narod u Bosnici trijebi i uvijek iznova i on i kolektivna mu pamet, vraćaju na neki novi početak. Srbi i Hrvati tu imaju Zagreb i Beograd za leđima i tamo te njiove akademije i umove za oslobađanje i ograde, za iztrage, za ćeranje i naćeravanje.
A Bošnjo za leđima ima samo zid.
Na svoju ruku, kakav već jeste, kada mu je zid za leđima, tada Bošnjo nadođe tobe. Jer, nema se više kuda povlačiti, nema više te mimikrije socijalne koja će ga zaštititi. Nego, il’ obstanak il’ džehenem.
I to je sva moja istina. A šta će prevladati kao narativ tvoja, moja, dedina, Titina, naša ili njiova istina, to je i do nas i do ljudi.
Za istinu se treba boriti dok se diše. Inače svaka laž, na kraju prevrne na istinu.