Loading...
Na današnji dan

Tačka ključanja

I tako se pogubismo – Lijevo, desno, niđe moga stana.

5. 9. 2015.

Andrić Ivo je u samom epicentru iskrivljene srpske slike Bosne. Što je slika iskrivljena, srpski problem. Ali, ta kriva srpska dioptrija, skupo košta ne samo srpski narod, nego još i više, narode u okruženju, a Bošnjake ponajviše, jer im negira pravo da budu svoji i na svojoj zemlji.

Zato Andrić i njegovo viđenje Bošnjaka, mora bošnjačkim intelektualcima postati mjera odrednica, ne da bi se negiralo, ono što se negirati ne da, dakle Andrić umjetnik pisane riječi, nego da se narodu, konzumentu historijskog laganja, otvaraju oči, da mu se kazuje i ukazuje, koje su to kuhinje u kojima se zakuhavala njegova sudbina.

To i jeste zadatak inteligencije: da vidi i ono što narod ne vidi; (možda osjeća, ali nema jasan uvid, jer ga kultura koja ga poklopila – laže).

Ta nije Mladić slučajno oslobađao Srebrenicu od Turaka. Nije on to usisao sa majčinim mlijekom. Neko ga je tome naučio.

5. 9. 2015.

Na ovaj datum, objavim na nihbih-meta psihijatriji, ovako:

Podvukao crtu, sveo račune i riješio se čira na guzici! Toliki mazohista ipak nisam pa da u sopstvenoj kući tripim onog filosofskog šupčića, provokatora, spletkaroša i masturbatora.

A pet godina poslije, 5. 9. 2020, na svečanu obljetnicu zvanu godišnjica, napišem i ovo:

KAKO SAM UPOKOJIO PERU UDBAŠA

Danas je pet godina kako se riješih čira na guzici. Javio se kao naka Nađa Kiš, kokano dama iz Vojvodine, Mađarica. Dobro, rekoh, neka i Nade. Šta bi od dunjajluka bilo bez nade. Ali, nakon nekog vremena, provalim je. Skinem joj pregaču, dignem sukman, kontam, namiguje, garant prepržila i Nada; kad, vidi vraga, ispod se skupio, Pero Udbaš.

Rekoh spasiba tovarišćice Perice, ne fukamo Udbaše. Njih kokamo.

I tako, tu ga čvokom upokojim i upišem u Otpisane.

5. 9. 2018.
SATIRE BUKOVE

SVAKA TICA U SVOJE JATO

Dakle, tvrdim da je najugroženiji narod u BiH kakva jeste – ženski narod. Žene su naši crnci. Temeljito sjeban narod naš ženski još nije dočekao ukidanje robovlasništva. A i neće, dok ne zategnu ručnu i kažu: Stani baja, nejma više. Imam i ja neka jebena prava.

Druga temeljito sjebana kategorija su mladi. Dobro ganjaju se i fataju mladi kako i treba, ali kada se nafataju, nejma posla, nejma plaće, nejma stana, a valja ga ljuljati. I odoše, neki prije, neki kasnije, vani u Švabiju i koje-kuda u tamo nake nanny states

I treća, do balčaka sjebana kategorija naroda, jesu penzioneri. Oni zapravo dijele drugo mjesto sa mladim, a tek su u prednosti utoliko što će prije njih poumirati, pa tako i vlast i sebe same riješiti belaja.

Helem, budući je tako, predlažem ‘vako:

I žene i mladi i penzioneri, na svakim predstojećim izborima, da glasaju svako za svoje, žene za žene, mladi za mlade, a penzići za penziće. Što retje uvaženi reis:

Nije pošteno da jedan narod bira drugom narodu predstavnike u vlast.

Saglasan, i do kraja razvijam tezu: Nije pošteno, pokvareno je to i kriminalno je, i da prednjim, totalno sjebanim i definitivno najugroženijim kategorijama našeg društva, svi od klipa biramo predstavnike u vlast. Nego žene ženske, mladci mlade, a penzići penziće.

Je li tako narode? Dašta radi neg’ je tako.

5.9. 2021.

TAČKA KLJUČANJA

Novina Srbsko Oslobođenje iz Sarajeva, pojavila se s naslovom: – Neviđena sramota; biva u centru BG prikupljaju poTpise za oslobađanje Zvezdana Jovanovića, atentatora na predsjednika Zorana Đinđića. Sramota je, da organizatorima akcije, Fondacija kapetan Dragan (da onaj Dragan), ne smeta to što je Zvezdan atentator, znači ubica, javlja Srbsko Oslobođenje iz Sarajeva.

Ali, s oprošćenjem Srbskom Oslobođenju iz Sarajeva, ni njima ne smeta što je Gavrilo atentator; ta zar ga i nakon srbskog “humanizma i renesanse” u posljednje dvije decenije XX. stoljeća, i dalje ne veličaju i u nake Aleje dženetske smješćaju. A onog Tutu Bugarina, što ubi kralja Aleksandra, u Aleju džehenemsku meću.

Znači Garvilo je pozitivan ubica, a Zvezdan i Tuta Bugarin nisu.

Dočim u životu, pozitivno je ubijen Hajdrih u atentatu čeških patriota u Drugom svjetskom ratu, a ovo ostalo, od ustaških i Udbinih atentata do onih po Republici Bukovoj (bilo ih je ihajjj), u Rvatskoj (eto rećemo slučaj Josip Reihl Kir), Sarajevlju (eto rećemo slučaj Leutar) i Beogradu, (nabrojati je teško koliko ih je bilo) – svi ti atentati su manje-više, politička motivirana ubistva.

A kada se izprevrću kriteriji, pa racinalno pokrije emotivno i ideološko, onda činjenice više nisu istina, nego je istina doživljaj činjenica.
Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *