(Image courtesy of ArtLords website)
Nihad Filipović
Ne vjerujem u arogantnu tezu što kaže: Narod je glup. Tako jedan – daj da se ne lažemo, pokojni Sead Fetahagić, zvani Čvarak, napisa onomad: “Stalno kuka (biva narod): Ne može se više ovako, a biraju iste”.
Ovakve teze su rodno mjesto svakog totalitarizma i opresije jer se onda javljaju oni koji uzmu stvari u svoje ruke, a znamo kako to završava. Nije li i Hitler, uz narodnu pomoć, dočepao se vlasti!
Gornja ilustracija je plakat iz vremena uspona Hitlerove Nacional-socijalističke radničke partije na vlast; naslov ovog članka je prevod teksta sa plakata; i naravno, metafora, da se koji ne zaleti pa pomisli šta neumjesno.
A ne vjerujem ni onima sto se stalno pozivaju na narod: narod pa narod, a ispadne – papaaaa narooode; jer se sve svede na ovu prvu tezu: Narod jeste glup, ali je dobar. Pa se onda javi “poštena inteligencija” i narodni vođa, formiraju birokratsku vrhušku, koja, kokano, misli u ime naroda. Koji je dobar, ali je glup, jel'te? Eto gore veli pametni pokojni Fetahagić.
Narod ne voli kada ga političari (i “poštena inteligencija”) zaglupljuju i prave budalom. A ovi to opet konstantno čine, (što je biće u prirodi zanata kojim se bave); sve dok narod ne skonta pa ih poskida sa vlasti.
Narod voli direktan govor i prezasićen je nemuštim govorom političara koji puno govore, a kažu malo, nimalo ili pak mede, a pokaže se spletkare i lažu. Istina, na tu narodnu sklonost za prosto mišljenje i još prostije kazivanje, lijepe se političari ko muhe na izmet; a onda je rezultat opet isti: pojavi se kakav demagog u kojem narod vidi sebe, pa glasa – za idiota(te).
Međutim, narod i kada je kriv, pa na svoju sliku i priliku izglasao narodnog katila, nije kriv.
Da bi se na ovu rudu mišljenja došlo valja se našoj inteligenciji emancipirati, pa ne vidjeti u narodu sirovinu, što ne pere zube, ali kopa nos, nepotizira, podmićuje i prima mito na koja god vrata pokucate i koja god vrata otvorite, gura se ući u autobus gradskog saobraćaja kao da je posljednji i poslije njega potop, itd.
Jer narod i kada griješi, griješi na njegov račun. Pogrešno izabrali – na leđima i životima im se prelomilo.
Nego, izabrani, narodne dike, đavolovi advokati i kojekakvi očevi narodni – takvi su odgovorni.
A narodna reakcija je spora, poput pravde, ali kad’-tad’ stigne. Tzv. narodne (Marjanovo, narodne) stranke s početka vremena političkih sloboda u Bosni, suvereno su osvajali srca i duše svojih naroda, jer je narod mislio: Ovi su isti kao i ja, vjeruju u mog Boga, govore mojim jezikom i navijaju za moju reprezentaciju.
Ali, dolazi (došlo li je?) onda vrijeme gdje su se te iste stranke, u međuvremenu nakrcane ratnim profiterima, kriminalcima i bijelim okovratnicima što su “do juče sjekirama palili svjetlo”, upustile u mudre politikantske igrice pravljenja dilova i svakojakog muljanja. Pa počinju gubiti izbore. A kohorte đavolovih advokata regrutiranih iz redova poštena inteligencije se počinju prestrojavati. Pa sada ko koji narodni voz za vozanje i vlak za navlačenje, uhvati.