Nihad Filipović
Pa dobro, to je umjetnost, a umjetnici imaju pravo i na provokaciju. Nekada je provokacija i potrebna i poželjna jer upozorava, nekada pokrene ljude i zbivanja, nekada je ispred vremena, pa i ne nailazi na najbolji prijem itd. Ali kako god bivalo, umjetnost IMA pravo na provokaciju. a do publike je kao je “izčitavaju”.
Kada je naci simpatizer Hanc Johst u jednom propagandnom dramskom uradku iz 1933. napisao – Kada čujem riječ kultura, hvatam se Browninga (marka pištolja) – što odmah postataje kultni slogan nacista – bila je to provokacija, ali i javna deklaracija stanja duha koji je već osvajao javnu imaginaciju Njemaca. Ono što je uslijedilo, bila je tragedija i katastrofa i njemačka i evropska i svjetska.
Ako bi danas, poslije uspjeha AfD na lokalnim izborima, 90 i jače godina od tada, neko u Njemačkoj u sklopu nekog art performansa, plasirao citiranu Johstovu rečenicu, pitam, kakvo bi reagiranje javnosti – mediji, javne ličnosti od kalibra, umjetnici i obćenito publika – bilo? Njemačka ima rigoroznu legislativu kada je riječ o naci memorabiliji, to s jedne strane, ali s druge strane, činjenica je da jača i da je sve glasnija, pa eto pobjeđuje i na lokalnim izborima (sad’ za sad’) radikalno (ekstremno) desna politička inklinacija. Jasno, neće oni za sebe kazati da su nacisti, jer znamo šta je i Evropa i Njemačka nakon Drugog svjetskog rata, ali tako ih mnogi “čitaju”.
I onda kažem i pitam – kada Bijelo Dugme na koncertu, nakon historije koju smo s jugoslavenskom idejom i (naročito) praksom imali, u “Crvenom Splitu”, izvede skladbu Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo, uz koreografiju na ekranima bliještećih jugoslavenskih zastava, pod kojim je 1991. na 1992. izvršena agresija na Hrvatsku, granatiran Dubrovnik, razoren Vukovar i uništeno toliko života – nije li očekivano da će na takvu, pop-art upakovanu provokaciju, biti naglašeno emotivnog javnog reagiranja? Jasno da jeste, a ja mislim, onoliko koliko poznajem Bregovićev javni profil, da mu je to i bio cilj. Jer konačno – to je zlatna koka show businessa – neka se o meni i mojoj umjetnosti priča, pa kako-tako.
Svojevremeno sam objavio jedan satirični, obali, pa opali člančić, pod naslovom Srećan vam Dan grba i zastave, gdje sam se obrušio na sarajevljanske horove jugo-narikača. Nije to bio atentat na neke iz branše pop-art umjetnika i njihove retro-jugo performanse, nego najprije ciničan osvrt deprimiranog bivšeg Jugoslavena na nekritički mentalitet Muje od šehera i njegovog hora narikača za pokojnim Balanserom i njegovom diktaturom.
http://bosanskipogledi.com/2022/11/29/srecan-vam-dan-grba-i-zastave/
Jer, u mom viđenju, jedno je jugo-provokacija u ideološki emancipiranom i etno i nacionalno sofisticiranom Splitu, pa ako hoćete i u Hrvatskoj, (mada i u Hrvatskoj, to se doživljava različitim intenzitetom u Vukovaru ili, rećemo Istri, koji imaju historiju kakvu imaju), a drugo je u prijestolnici ideološkog retro-jugoslavenstva i nostalgičarskog titoizma (čitaj boljševizma), među etno i nacionalno i ovakvim i onakvim, ali pretežito smetenim (da ne upotrebljavam teže kvalifikacija) Sarajlijama i Sarajevljancima.
Znači, sloboda umjetnicima i njihovoj umjetnosti, ali i sloboda kritičkom javnom očitanju na svaki javni istup, pa i umjetnički performans.