Planeta Zemlja, viđeno sa Mjeseca, 1972, misija Apolo 16.
Nihad Filipović
(Iz knjige Traktat o Novom vremenu i političkoj moći brojeva)
Sve ljudsko, u relacijama je mišljenja; sav čovjekov svijet, počinje mišljenjem, a ono izvan mišljenja je ništa. Ono o čemu nismo u stanju misliti za čovjeka i ne postoji. To je ništa. Ali, čim je čovjek u stanju misliti o nečemu, čim je u stanju formulirati pitanje o nečemu, to nešto je dio njegovog svijeta i ono za čovjeka postoji, makar u njegovoj imaginaciji, kao ideja. A sve što postoji ili je u čovjekovoj imaginaciji kao takvo, predmet je čovjekovog interesa, pa makar i ne bili u stanju formulirati odgovore na neka pitanja s tim u vezi. Jer, na neka pitanja doista, nemamo ni početnog, a kamo li konačnog odgovora, budući već u mišljenju imamo problem formulacije, uobličenja i racionalnog iskaza; a sa druge strane, krajnje je upitno da li je konačan odgovor na neka pitanja uopće moguć. Međutim, činjenica da smo uopće u stanju formulirati pitanje, znak je da smo o tom pitanju u stanju misliti.
A misao je vaseljenski beskrajna; ona transferira, prelazi u novo stanje, ona aberira i poput svjetla u zjenici oka, nestaje u crnim rupama imaginacije, raste i neprestano se širi ili umnožava. Veliki bljesak početka je dio tog procesa tvorbe novog stanja koje se uvijek iznova ponavlja – u beskraj. Ili, moguće ima kraj? Ako ima početak, nije li, u relacijama ljudskog mišljenja očekivano, da ima i kraj? I šta je bilo prije Velikog bljeska?
Neodrživa je konstatacija da je stanje prije Velikog bljeska ništa, prazno i nepostojeće. Iz čega je onda proizveden Veliki bljesak? I da li je Veliki bljesak uopće početak?
“Nema nikakvog razloga za pretpostavku da je svijet imao početak. Shvatanje da stvari moraju imati početak je rezultat je siromaštva naše mašte”. (Bertrand Rasel – Bertrand Russell, iz eseja “Zašto nisam kršćanin”).
Možda je ta ljudska nesposobnost zamislivog ništa kao praznog iz kojeg sve nastaje, poput nekakvog kognitivnog default programa u moždanoj masi ljudi. Možda je nešto drugo ili treće, ali šta god da jeste, činjenica je da ljudi imaju taj “problem” nad tim ključnim pitanjem kosmologije:
Ako je Veliki bljesak početak, šta je bilo prije, iz čega je krenuo Veliki bljesak?
TEZA
Moguće je, ili jeste ekstravagantno, u razmatranju ljudskih i društvenih fenomena nade i vjerovanja, historijskog trajanja, sile, nasilja, osvete itd. sve fenomeni što su predmet našeg interesa ovdje, kretati od Velikog bljeska i kosmosa.
Ali, nije li u svakoj ekstravaganciji zrno logičnog; pa tako i u našem pokušaju misaonog eksperimentiranja nad uzročno-posljedičnom vezom kosmičkih mega-silnica i hemijskih-bio-energetskih i zemaljskih sadržaja, što tvore čovjeka i njegov humanistički kosmos – društva i društvene fenomene – ratove, socijalna gibanja, civilizacije, i u tom ramu – historijsko vrijeme i fenomene duha – mišljenje, nauka, umjetnost, vjerovanje, religija, nada i tsl.
Ideja je i teozofijska i metafizička i transcendentalna je i kao takva empirijski nedokaziva ili uglavnom nedokaziva – jer neki fenomeni, npr. ratovi i socijalna gibanja su istraživani u komparaciji sa pojavom sunčanih pjega; međutim, i dalje je to ideja, izvan empirijski dokazivog. A sve što je empirijski nedokazivo, nekima se svodi na “praznu priču”; što je moguće istina, a da li jeste istina, to i dalje ne znamo. I zato što ne znamo, i dalje traje ta upitanost i naša potreba da razvijamo mišljenje nad pitanjem svih pitanja.
U svakom sistemu mišljenja, da se ne bi pervertirao u “magiju prazne priče”, potrebno je ponuditi i razviti dovoljno propozicija povezanih sa iskustvom, e da bi sistem bivao logički održiv. Izvan toga je slobodan i čak poželjan, svaki induktivno-deduktivni konstrukt postavki, teza, ideja, van čulnog iskustva.
Paradoks je to krajnje apstraktnog: jer sem jasne ideje, da prostorni beskraj kojega zovemo univerzum (vaseljena, kosmos, svemir) oblikuje naše iskustvo, šta su sve i kako se ti kosmički sadržaji – evo, radijacija, magnetsko polje, gravitacija, svjetlo i energija zvijezda itd., transferiraju u biohemijsku supstancu i iz neorganskog u organsko i duh, utičući na socijalna gibanja i tvorbe duha – mišljenje, umjetnost, nauka i u krajnjem, naš svijet – to ostaje tajna.
Ali da jesu, da mora postojati veza između zakona fizike i bio-hemijskih procesa kojima se kreira život, pa tako i čovjek, i slijedstveno, ono što nazivamo ljudskim duhom – čini se logičnom konsekvencom misaonog toka koji nas upućuje na uzajamnu uvezanost, kako pojava i fenomena u kosmosu, tako i pojave života i živućih fenomena na planeti Zemlji.
Konačno, ta zar čovjek nije sazdan od istog atomskog materijala od kojega su zvijezde i sav svemir sazdani, te nam se stoga čini, sukladno zakonima mišljenja, zaključiti da mora postojati veza izmeđe univerzalnog ili zakona svemira, tj. svijeta fizike – masa, energija, inercija, radijacija – i nas, naših tvorbi i svega živućeg.
I kao što u beskraju kosmosa, (za kojega vrijedi naša vladajuća predstava prema kojoj non-stop raste tj. širi se), vrijedi mustra – pojave, trajanja i umiranja kosmičkih fenomena, tako i za humanitet vrijedi mustra rađanja i rasta, razumjevanog ne kao pusti demografski rast i umnožavanje (koje umnožavanje uostalom logično mora imati neki kraj, obzirom na ograničene resurse planete Zemlje), nego razumijevano kao težnje ka novom vremenu, odnosno novim formama organizacije odnosa među ljudima i zajednicama ljudi.
Novo vrijeme u fenomenologiji humaniteta je novo stanje odgovarajuće aberaciji vaseljene, historijska je to obnova društvene energije i pojavnih formi društvene organizacije. Novo vrijeme je sama historija, odnosno historijsko vrijeme koje producira čovjek.
Ono elementarno u duhu ideje novog vremena je nada. Nada kao stanje duha je poput one elementarne atomske čestice, sa njom kreće svako novo vrijeme. Kao takva ona je kompatibilni dio historijskog toka ili još bliže, upravo samo projecirano novo vrijeme. Svako novo vrijeme počinje nadom. U tom smislu nada je zahvat u nepoznato, ono što želimo, čemu težimo.
Nada kao društveni fenomen je prema tome uvijek okrenuta ka budućnosti; ona je očekivano buduće vrijeme odnosno projekcija onoga što želimo u vremenu koje je pred nama.
Energetska sila, djelujući suprotnim silnicama, drži stvari, pojave, kosmičke fenomene na okupu i podložnim mijenjanju i povratno djeluju na čovjeka i njegov svijet. Tako, sve što znamo i znamo da ne znamo o kosmičkim i društvenim fenomenima, od zvijezda i planeta do kosmičkih crnih rupa, crne materije, crne energije itd. i sve što znamo i ne znamo o čovjeku i fenomenima koji prate čovjeka i ljudsko društvo, sve to biće da je interakcija kosmičkih, geoplanetarnih, energetskih i biohemijskih sadržaja ili silnica.
Jin i jang su dokazano kompatibilni, uzajamno ovisni i uvezani oni povratno djeluju suprotnim silnicama i tako održavaju, daju zamah, polet, utiču na rast, razvoj, održanje materije i antimaterije i konačno rastvaranje i trulež iz koje se iznova javlja, organsko i neorgansko, centrifugalno i centripetalno, jako i slabo, toplo i hladno, vatra i voda, svjetlo i tamno, muško i žensko itd. Bez interakcije suprotnih silnica sve se rasipa, vraća u ništa, u stanje prije svakog početka.
Elementarnim atomskim česticama odgovaraju simetrične antičestice, iste mase samo suprotne energije; npr. anitičestica negativno energetski punjenog elektrona je njegov opozit, tj. pozitivno punjena čestica elektrona ili pozitron. Sa našim ljudskim svijetom je isto: sve što je ljudsko, sve što ljudi tvore kao njihov svijet, pod dejstvom je kosmičkih, biohemijskih i geoloških tvorbenih silnica.
Znači, naša težnja odnosno socijalne silnice koje nas duhovno pokreću ka novom vremenu, poput odnosa atomski čestice i antičestice ili, jasnije kazano, poput centripetalne i centrifugalne sile, u srazu je sa kontra silnicama, koje nas duhovno motiviraju na zalaganje za zadržavanje postojećih odnosa.
Društvena težnja ka novom vremenu i odnosima u vremenu, u srazu je sa težnjom ka zadržavanju postojećeg stanja odnosa. Ako su sučeljene silnice iste snage, društvo je i dalje u “mirovanju” prethodnog vremena. Ali, čim silnice istog predznaka prevagnu, društvo upada u tok – bilo tranzicije k novom vremenu, bilo dodatnog “zaleđavanja” u odnosima već potrošene historije.
Naravno i jedno i drugo je, svjesno ili podsvjesno svejedno, interesno motivirano: novo vrijeme je prilika za društveno redefiniranje pozicije kako onih koji u preraspodjeli društvene vrijednosti i moći imaju, odnosno nalaze se u poziciji da odlučuju, tako i onih koji su na suprotnoj strani te društvene imovinske odnosno političke klackalice moći. Kako društveno prikraćeni tj. hendikepirani u smislu posjedovanja i društvenog odlučivanja, u masi uvijek prevlađuju u odnosu na društveno privilegirane, one koji posjeduju stvari, dobra i de facto ljude, te kao takvi imaju moć društvenog odlučivanja, to u srazu težnje ka novom vremenu i težnje da se zadrži postojeći odnos, uvijek u konačnici prevladava ideja koja osvoji imaginaciju mase, dakle većine; što znači da, u krajnjem, odlučuju brojevi.
Ništa kao nula s kojom sve počinje
i u šta se sve vraća
U kosmologiji postoje pitanja koja, takorekuć do juče, i nisu postavljana kao pitanja, jednostavno jer nismo niti bili u stanju o njima misliti, pa tako ni formulirati ih kao pitanja. Takvo je npr. pitanje, i to je ključno tzv. singularističko pitanje kosmologije:
Ako ima Veliki bljesak i početak svega, šta je bilo prije početka?
Singularizam je pojam u kosmologiji kojim se označava stanje odnosno pitanje vezano uz to stanje ili fenomen, na koje nauka nema, ne samo odgovora, nego nema ni najtanušniju pretstavu šta bi to moglo bit, o čemu se tu radi i kakav je odgovor na pitanja koja nas s tim u vezi muče. Ništa je sve, što nam kao odgovor nauka, na pitanje šta je bilo prije Velikog bljeska, može ponuditi.
Danas smo u stanju misliti i formulirati pitanja o fenemenu crnih rupa, crne mase, crne energije itd., sve fenomeni koji su doskora bili izvan našeg mišljenja, ali u vezi kojih je nauka i dalje nemoćna ponuditi konačne odgovore. Evo, krupno singularističko pitanje kosmologije jeste i pitanje: Šta tvori centar crnih kosmičkih rupa?
Ni na ovo pitanje nauka nije u stanju ponuditi odgovor, sem – ništa: sve dakle što upadne u crnu rupu nestaje u neznano, tj. u ništa. Ništa međutim, teško da može biti zadovoljavajući odgovor, jer kako je onda iz ništa nastalo sve i ako iz nečeg nekim, našoj mašti nedokučivim čudom, sve nastaje, gdje odlazi kada nestaje? U ništa!?
Mi duhovno, izvan nule, nemamo razvijen koncept razumjevanja ništa. Prema našem najboljem shvaćanju, ono gdje smo najbliži konceptu razumijevanja ništa, jeste nula (lat. nulus, ništa, niti jedan). Ništa je dakle nula. Međutim, misterij time nije riješen; analogno najkrupnijim singularističkim pitanjima kosmologije, a to je pitanje stanja ili šta prethodi Velikom bljesku, i nula je jednako tako misteriozna.
U matematici i nula je broj, a brojevi su veličine; znači i nula je veličina i to ona od koje sve ostale veličine potiču i sa kojom završavaju i u koju se, valjda, sve vraća, te u tom smislu, veličina koja u sebi sadrži sve ostale veličine. Paradoks je pri tom da, nasuprot etabliranom matematskom redu, gdje svako umnožavanje vodi uvećavanju date veličine (broja), a svako dijeljenje vodi usitnjavanju date veličine odnosno broja: pomnožite ili podijelite bilo koji broj sa nulom i opet dobijete nulu. U tom smislu nulu bi zaista mogli poimati praznom, bez substance. Prema tome, nula ne bi trebala biti veličina, a ipak prema našem razumjevanju brojeva, nula jeste veličina – bilo kojem broju dodajte nulu i to više nije ona početna veličina: jedan postaje deset, deset postaje stotinu, stotinu postaje hiljada… itd. Ili, možda sve to sa ništa i nulom i nije tako? Možda je nula samo apstrakcija koja nam pomaže da bolje i preciznije razumjemo i koncept ničega tj. ništa i fenomen brojeva odnosno veličina.
Kako god, nula je poput ishodišta Velikog bljeska, duhovna kružnica iz koje nam nema izlaza: iz ništa, dakle od nule, sve potiče i u ništa, dakle opet u nulu, sve se vraća i sa nulom završava.
Ništa međutim, odgovor koji nam nauka nudi na krupna pitanja postanka, teško ikada može za čovjeka biti konačno riješenje i konačan odgovor. I dok je god tako, ima i biće prostora za nadu; čovjek se može nadati da će na parčićima krhkog znanja uvjek iznova osvajati nova znanja. A šta je, koja je to energija ništa, šta je to u ništa, što je izvan našeg razumijevanja, od čega sve potiče, što sve, pa i univerzum pokreće, iz čega sve potiče i čemu se, biće, sve vraća – to crno, ostaje čovjeku nedokučivo, kako juče, tako danas, tako sutra i vjerujem, zauvijek.
Jer, kada bi čovjek bio u stanju odgovoriti na to pitanje, sam bi bio Bog?