Mapa, u obličju jajeta, detektirane radijacije drevnog kosmičkog tzv. mikrovalnog svjetla, “utisnuta” u kosmički beskraj, ilustrira stanje u vrijeme kada je kosmos, navodno, bio star 370.000 godina. Pokazuje temperaturne fluktuacije koje odgovaraju regijama neznatno različite optičke gustine, kao zametak “sjemena” iz kojeg nastaje cjelokupna struktura univerzuma kakvog poznajemo danas – galaksije, zvijezde, planetarni sistemi itd.
Nihad Filipović
(Iz knjige Traktat o Novom vremenu i političkoj moći brojeva)
A Bog, to je tek pitanje? Majka svih pitanja? Postoji li ili ne postoji? Odakle je. Da li je otkriven ili je izmišljen? Neki se pouzdavaju u kraljicu matematiku i u noj vide božansku moć i traže odgovore. Pa kažu – Bog je matematika, dakle nauka.
Da, kraljica matematika! Matematičar Alan Turning (Tjurning), prvi je došao na ideju da je sam život, njegov začetak i razvoj, moguće bio-matematski izraziti. Smjela, „prevratnička“ misao, ali moguće, na tragu istine. Tim prije jer je istu, Tjurning dijelom i argumentirao u njegovom znanstvenom prilogu Hemijska osnova morfogeneze, publiciranom, 1951. U tom zahvatu Tjurning operira mišljenjem, normalno očekivanim i podrazumijevajućim u matematici i kosmološkim istraživanjima, e da bi argumentirao predvidljivu, (u skladu sa odgovarajućim zakonima fizike i matematike predvidljivu), pojavu stanovitih fenomena živih organizama, gdje se hemijskim procesima iz, takorekuć bezlične „hemijske supe“, tvore najprije jednostavne, a onda sve složenije biološke forme iz kojih se u konačnici javlja život. Doista, proboj u mišljenju; jer, niko prije njega, nije došao na ideju da se matematskim proračunom može argumentirati pojava života.
Tjurningova ideja, prenesena u folosofsko polje, kazivala bi – Bog je matematika. Ali, šta je, odakle je, matematika? Da li je otkrivena ili je izmišljena? I, na kraju krajeva, ta prosta biohemijska mustra koja se ponavlja i u ponavljanju ostaje ista i istovremeno, usložnjava se – odakle ona; to je, na prvom mjestu pitanje?
Kako u univerzumu, tako i u odnosu na život, čovjeka i njegov humanistički univerzum, postoje pitanja, iznad svega pitanje porijekla svega i u tom okviru porijekla života – na koje je nauka nemoćna ponuditi konačan odgovor. Ono što znamo danas o tome, zahvaljujući progresu ljudskog mišljenja, gigantsko je u odnosu na ono što, koliko juče, nismo znali, niti smo uopće imali predstavu o tome.
Ipak, i danas postoje misteriozna pitanja vezana uz fenomen života na koje nauka, ne samo da nema odgovora, nego nema ni najtanušniju predstavu, šta je i kakav bi taj odgovor mogao biti; npr., nama je poznato svojstvo živih da rastu, razvijaju se i u smrti nestaju. Sav odgovor koji racionalna svijest može ponuditi o objašnjenju tog fenomena, sadržan je u relaciji materija-vrijeme-energija, kao etablitranoj formuli racionalne svijesti kojom definiramo prostor i trajanje.
Ali, kako onda objasniti da nakon smrti, materija, molekuli, atomi i elementarne atomske čestice su tu, pa ipak tijelo gubi sposobnost kretanja u prostoru. Ono čemu živi svjedoče nakon smrti jeste organsko mijenjanje materije u neorganske tvari.
Tu se onda opet otvara pitanje, ako je za života, tijelo imalo sposobnost kretanja i mišljenja, a u smrti tu sposobnost gubi, nema je, nego naprotiv, to isto tijelo, od kretanja u vremenu (koje je apstrakcija) i prostoru, upada u proces kretanja samo u, uvjetno rečeno, vremenu, tj. nađe se u procesu rastvaranja na elementarne čestice – šta je to onda što nedostaje ili je, radije, i dalje prisutno, samo što sada djeluje silnicama ili energijom suprotnog predznaka?
Ezoteričari bi kazali – u smrti elektromagnetsko polje se odvaja od atomsko-molekularne strukture i to je u stvari duša i sam mehanizam prelaza organskog u neorgansko; što se može, spektrofotometrijskim mjerenjima, navodno i egzaktno argumentirati. Ali je činjenica da i dalje, van tog tehnicističko-okultnog argumenta, nema odgovora na ključno pitanje bitka – pitanje zašto biće biva i umire, kako duša proizvodi mišljenje, šta taj mehanizam dosita jeste, itd.
I tu smo opet na onome “spasonosnom” odgovoru racionalne svijesti, tj. na onome ništa, budući ne znamo šta stvarno jeste to što nedostaje, pa je tijelo stalo i rastvara se u mirovanju. Ali, kazali smo, ništa, ne može biti odgovor ili preciznije, ne može biti zadovoljavajući odgovor, odgovor koji definitivno, uvjerljivim znanjem, smiruje našu ljudsku znatiželju.
Nešto samo po sebi, bar prema našem ljudskom razumijevanju, ne može se kretati, niti se može mijenjati iz ništa i samo od sebe. Potreban je duh, kreator, pokretačke silnice, šta god, ali potrebna je neka esencija, nešto iz čega sve potiče i nešto, što jednom stvoreno, sve pokreće, sve održava i sve vraća u početno ništa.
Prema našem najboljem racionalnom uvidu danas, to nešto je još uvijek nepoznato, znači ništa, znači crno, neki bi kazali – crna energija. A neki to zovu Bog.
Vaseljena i fenomen
života
Dakle, sve doskoro, za nauku su ništa i slučaj, bili odgovori na pitanja porijekla kosmosa. Veliki bljesak je, navodno, prema tom shvaćanju, uslijedio iz ničega i valjda slučajno. Danas, međutim, nauku osvaja misao, ne o može-bitnom, nego sasvim izvijesnom energetskom sadržaju ništa iz kojeg je nastao Veliki bljesak. Pojavila i tzv. Inflaciona terorija o nastanku univerzuma kojom se objašnjava, među ostalim, njegova jedno-obrazna, uniformna struktura. Prema tom razumijevanju, Veliki bljeska je transferiranje energije u materiju.
Ali, opet ostaje pitanje – otkud energija?
Navodno su otkriveni i primordijalni gravitacijski valovi, svojevrsni odjek Velikog bljeska kojim je, prije 13.8 ili 14 milijardi svjetlosnih godina, nastao svemir. Inflaciona teorija spekulira i sa mogućnošću postojanja ne samo jednog, ovog našeg univerzuma, nego mnoštva, moguće beskrajnog mnoštva univerzuma, što onda u novom svjetlu otvara mnoga pitanja, iznad svega nama posebno interesantnog pitanja – da li smo sami u vaseljeni?
Jer, ako na planeti Zemlji, postoji život kakav znamo, (čak i pod pretpostavkom da je ovaj naš svijet jedinstven u galaksij Mliječni put), nije li logična pretpostavka da diljem beskrajnog mnoštva galaksija, u toj fantastičnoj igri velikih, beskrajno velikih brojeva, gdje npr., samo u našoj galaksij, nauka spekulira, dvije do četiri stotine milijardi zvijezda, i gdje je stoga moguće sve, nije li dakle s toga, na tragu zakona velikih brojeva, logična pretpostavka da je jedna od tih mogućnosti, makar i kao rijetka pojava, dobitna kombinacija, tj. da u tom beskraju galaktičkih, zvijezdanih i planetarnih brojeva, kada već znamo da postoji na planeti Zemlji, još negdje biva život. Možda čak i u našoj galaksij?
To što unatoč uznapredovanoj tehnologiji, gdje je humanitet u stanju poslati signal u vaseljenski beskraj o svom postojanju, još nije primljen povratni signal negog drugog svijeta o njihovom prisustvu, to može značiti da u tom beskraju, signal nema vremena dospijeti do receptora, jer dok stigne, civilizacija je ili već ugašena, nepostoji ili nije razvijena do te mjere da može registrirati signal. Na kraju krajeva, mi uopće ne znamo koji je to promjer naše galaksije – procjene idu od 100.000/120.000 hiljada svjetlosnih godina do milijardu milijardi svjetlosnih godina – niti znama koji je to rok trajanja zvijezda, pa prema tome i jednako tako, ne znamo ni koji je to rok trajanja života odnosno eventualnih civilizacija na nekom od planeta.
Ono što znamo jeste da zvijezde nastaju (rađaju se) i nestaju (umiru), a sa nestankom zvijezde nestaju i o njoj ovisni planetarni sistemi, pa tako i eventualan život na nekom ili nekoj od planeta.
Sa druge strane, sudeći po nama i životu kakav poznajemo u našem svijetu, život je rijedak fenomen. U svakom zemaljskom živućem stvoru, apsolutno je ista elementarna biohemijska supstanca, što upućuje na zaključak da nam je isti predak, isti prapočetak, gdje je jedan jednoćelijski organizam na neki, doista jedinstven način uspio penetrirati drugi, iz čega su se onda postupno razvijale sve složenije i složenije forme živućih organizama. To je ta, vaseljenski rijetka (?), ali moguća, dobitna kombinacija u igri velikih brojeva; rijetkost dobitne kombinacije, međutim, ne isključuje mogućnost njenog ponavljanja.
Znači život, sem ovoga našeg zemaljskog, makar i rijedak kosmički fenomen, (a da li jeste ili nije rijedak, to ne znamo), logički ne samo da je moguć, nego bi trebao bit i očekivan.
Međutim, pretpostavljena rijetkost života, njegova delikatna struktuiranost i uzajamna ovisnost svega živućeg, međuovisnost ekosistemima i sveukupna biosferalana ovisnost, upućuju nas na tako očit zaključak o dragocjenosti života i životnih potencijala koje ne bi trebalo obijesno rasipati, uništavati i uzaludno trošiti, nego bi nam valjalo, kao kap vode na dlanu, život njegovati, čuvati, štititi i razvijati u dobru, u nastojanju, u stalnoj društvenoj težnji ka boljem, pravednijem, istinitijem novom vremenu u kojemu ćemo razvijati, štititi, čuvati, njegovati, a ne uništavati život i životne potencijale.
Vječna pitanja i uniformnost
modela kreacije
Vratimo se ovdje na špekulaciju o brojnim pitanjima što muče čovjeka, a bez konačnog su odgovora. Takva su npr. pitanja:
- zašto smo na planeti Zemlji,
- koja je svrha naše egzistencije, ako na koncu svi nužno završavamo u smrti,
- jesmo li sami u vaseljeni, tj. da li je život na planeti Zemlji unikatno čudo ili je u beskrajnom svemiru i beskonačno velikim brojevima, u reciklaži i ponavljanju koje opažamo i spoznajemo kao univerzalnu zakonitost, život moguć i drugdje,
- je li moguće da isti ovakvi obrazci života kakve mi na planeti Zemlji poznajemo postoje i na nekom drugom mjestu u beskrajnom kosmosu,
- i šta je uopće život, trpljenje i podnošenje determinističkog stanja ili je smisao življenja u traganju za unaprjeđenjem kvaliteta života,
- šta je konačno kvalitetan život: težak rad i stalno gomilanje materijalnih vrijednosti, vještina koju je čovjek osvojio trajući u vremenu, ili je to hedonističko trajanje u vremenu, koje ionako završava smrću koja u konačnici obesmišljuje život te stoga treba nastojati od života izvući najviše moguće uz najmanji napor ili je pak kvalitetan život stvaranje na osobnu dobrobit i dobrobit zajednice?
Fascinantno je, kako sva ljudska znanja o krupnim pitanjima univerzuma, svijeta i života koji živimo, počinju sa upitanošću nad jednostavnim fenomenima koje uočavamo u svakodnevnom životu. Isak Njutn (Isaak Newton) je od jednostavne znatiželje i upitanosti zašto jabuka, kada otpadne sa grane, pada na zemlju, došao do formulacije univerzalnog gravitacionog zakona kosmosa.
Sva kompleksnost univerzuma i naših života zapravo je zasnovana na setu jednostavnih zakona ili pravila, kakav je i sam gravitacioni zakon, ali je krajni rezultat njihovog djelovanja nepredvidljiv; npr. kao popularni nogomet: postoje jednostavna pravila koja uređuju nogomet, ali je konačan rezultat uvjek neizvijestan i u toku igre sve je moguće: i da golman ispucavajući loptu iz svog šesnaesterca uz pomoć snažnog vjetra postigne gol na suprotnoj strani igrališta ili da ga uz pomoć istog tog vjetra, zabije u sopstvenu mrežu. Moguće je i da golman sam u šesnaestercu, neugrožen od protivničkih igrača, lagahnu povratnu loptu početnički promaši i primi neočekivan zgoditak, itd.
Rezulatat i razne neočekivane situacije u nogometnoj igri, zavisi od mnoštva činilaca izvan seta utvrđenih pravila. Ti činioci izvan pravila igre su akcidentalni, tj. ono što razumjevamo slučajem: temperatura i vlažnost zraka utiču na fizikalna svojstva fudbalske lopte i trave na kojoj se igra, psihološko i kondiciono stanje svakog igrača ponaosob takođe direktno utiče na rezultat, navijačka atmosfera uoči i u toku utakmice takođe može imati nekog uticaja na sportaše i suce itd.
Jednako je tako i u vaseljeni i u našem humanističkom univerzumu: iza fascinantne kompleksnosti života i univerzuma, kriju se jednostavna pravila fizike i biohemije, a slučaj je u toj igri kreacije ono nepredvidljivo, izvan tih pravila, kao onaj, navodni, ogromni meteor koji je prije šezdesetak miliona godina pogodio planet Zemlju i zbrisao sa zemlje tada dominirajuće dinosauruse. Da je taj meteror promašio, ide ta spekulacija, dinosaurusi bi još vladali našom planetom, a čovjek se, najvjerovatnije, ne bi ni pojavio.
Milijarde, beskonačan broj zvijezda, planeta, planetarnih satelita i galaksija, sve je to jednobrazno struktuirano, što ukazuje na iste kreacione silnice koje uvjek djeluju uniformno, po setu pravila odnosno onoga što nazivamo zakonima fizike.
Zašto npr. rijeke ne teku pravolinijski nego meandriraju i pri tome, dokazano, meandriraju uvjek prema modelu, mustri, šari, stilu ili dizajnu koji je isti, odnosno javlja se kao ponavljanje uz zanemarljivo mala odstupanja, zavisno od geološke strukture tla, i to kako na planeti Zemlji, tako i diljem univerzuma; (npr. na Marsu gdje su rijeke izgleda postojale, ali ih više nema, međutim su ostali tragovi u tlu, gdje je identična šara ili mustra meandriranja kao i na Zemlji).
Sličnu jednoobraznost, mustru ili šaru života, uočavamo i kod živih organizama, gdje je sav živući svijet jednoobrazno struktuiran, što, prema našem mišljenju, ukazuje na iste kreacione silnice koje djeluju uniformno, prema univerzalnim pravilima ili zakonima kosmosa odnosno evolutivne biologije.
Otuda isti model, isti dizajn meandriranje koji se ponavlja u nijansama diljem univerzuma i u osnovi isti model, ista šara života svih živućih organizama koja sva, na ovaj ili onaj način, dišu, vide, čuju, osjete, hrane se i umnožavaju se.
Uniformnost modela je u toj mjeri zakonitost kreacije da mi npr. uopće nismo u stanju zamisliti živuće stvorenje bilo bez očiju, bilo bez usta, bilo bez ušiju i slično; ako nema jedno npr. oči, mora imati drugo što nadomješćuje nedostatak očiju, a u svakom slučaju mora se hraniti da bi živjelo i mora se razmnožavati da bi živjelo kroz potomstvo.
Sve živuće, sazdano je od istih atoma od kojih su sazdane zvijezde i sav univerzum. Molekularne ćelije i tzv. ribonukleinska i dezoksiribonukleinska kiselina (engl. skraćenice RNA i DNA) su osnovni element strukture živućih organizama, a genetski kod tih ćelija je neoboriv dokaz o zajedničkom porijeklu svega živućeg.
Naša genetska struktura 99% je identična sa genomom šimpanzi. A ono što tvori molekularne ćelije je isto ono što, tvori zvijezde, planete i svu vaseljenu, dakle atomi.
Različite molekularne ćelije tvore atomi različitih elemantarnih sastojaka: kiseonik, ugljen-dioksid, voda, glukoza; četrdesetak je elemenata u našem tijelu, a milijarde i milijarde atoma u različitim kombinacijama i to je ono što tvori molekularne ćelije, genetski materijal, tvari i uopće sve živuće.
Genetski materijal se prenosi ne samo reprodukcijom, nego može biti “ukraden” i prenošen između organizama davaoca, i to bakterijama i virusima, koje ga onda implementiraju u molekularne ćelije primaoca. Evolutivno složenije forme života zahtjevaju nove gene kao podrška složenijim funkcijama organizma i dijelovima tijela, ali čak i najsloženiji organizmi zadržavaju mnoge gene iz one osnovne, početne, primordijalne forme života, a ono što je pri tome opće važeće pravilo, jeste da atomi mogu i imaju različitu masu i organizacionu strukturu za svaki element ponaosob, ali su svi “zidani” od istih parcijalnih djelića: elektrona, protona i neutrona. Ti sićušni sastojci atoma su ono u osnovi svemira i svega u svemiru, pa tako i nas našeg humanističkog univerzuma i svega što ga čini takvim kakav jeste.
U osnovi svega jesu dakle elementarne atomske čestice koje tvore atome, atomi tvore zvijede i planete, galaksije i sve ono što jeste univerzum ili pak mnoštvo univerzuma, a jednako tako, po istom modelu, od nepojmljivo malog ka većem, elementarne atomske čestice tvore molekule, molekuli se uvezuju i tvore makromolekule, makromolekuli tvore ćelije, ćelije tvore tkiva, tkiva tvore organe… itd., sve do najsloženijih organizama tj. sve do čovjeka, koji je na vrhu te evolutivne piramide života.
Pri tome, ono što na parčićima krhkog znanja i iskustva znamo, upućuje na sveukupnu povezanost svega u vaseljeni i u našim životima: organsko i neorgansko, živuće i neživuće, sve je u jednom. Organizam je singularan, ali se povezuje sa drugim organizmima svoje vrste i svi skupa jesu ono što označavamo pojmom populacija. Različite populacije interaktivno djeluju u svom bio-okruženju i svi skupa čine međuzavisnu zajednicu života na određenom prostoru. Prostor je dio cjeline, pa je svako partikularno bio-okruženje u neposrednoj vezi sa širim eko-sistemom; zemaljski eko-sistemi su opet međuovisni i svi skupa tvore ono što označavamo kao biosfera, najsloženija organizaciona forma nama poznatog živućeg svijeta.
Čovjek je, dakle, samo dio cjeline u kojoj je mnoštvo međusobno uvezano u među-ovisno jedno; to jedno je naš svijet u svojoj ukupnoj dimenziji, kao materija i duh, kao organsko i neorgansko, kao živo i mrtvo i sve, apsolutno sve u tom svijetu je onaj atom od kojega su kreirane, i mi i zvijezde i sav univerzum.
Atomi međutim, čine svega 5% onoga što poznajemo i podrazumijevamo pod pojmom univerzuma (vrijeme, galaksije, zvijezde, planete, intergalaktički prostor, materija, energija…); znači, 95% onoga što jeste univerzum i dalje je za čovjeka misterija, nešto crno i uglavnom, sem da tako nešto mora postojati, za nas i dalje nepoznato: antičestice i tzv. negativna materija ili antimaterija, crna materija, crna energija, crne rupe.
Stoga je razuman zaključak: bilo pod pretpostavkom da se univerzum neprestano širi, bilo pod pretpostavkom da će širenje u konačnici biti okončano, da se sve vraća na početak, u neko nulto stanje prije početka, bilo pod pretpostavkom da se zapravo univerzum ne širi nego rotira (teza češkog matematičara Godel Kurta prema kojoj rotirajući univerzum generira centrifugalnu silu koja povratno djeluje na gravitacionu silu, držeći tako cijelu konstrukciju stabilnom i na okupu), ili pak pod pretpostavkom da je univerzum na nekom putu o kojem ne znamo ništa, uvijek će pred nama biti više pitanja nego odgovora. A i ono odgovora što osvajamo trajanjem u vremenu, na parčićima je krhkog znanja, podložnog mijenjanju i konstantnom dograđivanju; i to je jedina logična konkluzija koju možemo izvući iz našeg duha i cjelokupne naše dosadašnje povijesti i znanja osvojenog u povijesti.