Nihad Filipović
(Iz knjige Traktat o Novom vremenu i političkoj moći brojeva)
Mozak
Jer mi, prije svega, ne znamo koje su mogućnosti ljudskog mozga. U odnosu na masu, moguće je matematski doći do spoznaje o trenutno korištenom kapacitetu (ispod 10% u odnosu na ukupnu masu), ali je nemoguće izračunati koje su zapravo stvarne mogućnosti ljudskog mozga. Pretpostavka da su te mogućnosti neograničene tj. da su mogućnosti ljudskih spoznaja beskrajne, sasma je moguća, kao i nagađanja ili slutnja ili matematski proračun koji kazuje da se univerzum neprestano širi. I obrnuto, pretpostavka da je kapacitet mozga ipak ograničen, sasma je moguća, kao i nagađanje, slutnja ili konkluzija duha, da će širenje univerzuma u konačnici biti okončano. Mi uostalom unatoč svih tih silnih postignuća neuropsihologije i kognitivne znanosti, više ne znamo, nego što znamo o mozgu; tako ne znamo:
- otkud svijest,
- otkud sposobnost apstraktnog mišljenja,
- otkud sposobnost mišljenja uopće,
- kako se naša predstava ili zamisao o nečemu duhovno transferira u naše viđenje, u duhovnu sliku zamišljenog,
- kako se senzacije npr. boja, miris, svjetlo, tamno itd. transferiraju u osjećanja – ljepo, ružno, strah, ljubav itd.
- zašto spavamo,
- šta su snovi,
- šta je memorija,
- da li je naša volja slobodna ili je deterministički uvjetovana i kompatibilna sa determinističkim silama svemira ili je pak sve, pa i naša volja, slučaj, indeterministički nepredvidljivo stanje.
Mi dakle, doista, više ne znamo nego znamo, a sve što znamo o nama i svijetu oko nas, upućuje nas na logičan zaključak da će tako uvijek biti. Neznanje, želja da se spozna, glad za znanjem i odgovorima na brojna pitanja koja muče čovjeka, snažan je izvor energije kojom osvajamo znanje. Energije spoznaje je duh odnosno mozak kao masa koja producira energiju duha odnosno mišljenja. Energija duha je memorija koje čovjeku omogućava da na prethodnom znanju osvaja nova i tako u beskonačnost, dok traje čovjek i njegova pojava na planeti Zemlji. Neznan nam je mehanizam mišljenja i kako mozak stornira memoriju, ali znamo da nam memorija omogućava da na prethodnom mišljenju (znanju) osvajamo nova, na temelju kojih kreiramo nadu odnosno novo vrijeme i odnose u vremenu. Memorija je u najužoj vezi sa fantazijom, sa maštom, o kojim opet, malo šta znamo ili radije neznamo ništa, ali o kojim sigurno znamo da su osnovi najviših postignuća duha: nauke, filosofije i umjetnosti.
Kao što u kosmičkoj slici postoji fenomen crnih rupa o kojima, sem da postoje (i to, kako nam najnovija naučna saznanja kazuju, u pravilu jedna velika u centru svake pojedine galaksije i milioni manjih diljem galaksija), sem dakle činjenice njihovog postojanja i još nekoliko elementarnih znanja s tim u vezi, o tom kosmičkom fenomenu dalje ne znamo ništa; ali jednako tako, i u imaginarnoj slici života, postoje odgovarajući crnorupaški fenomeni o kojima malo znamo ili ne znamo ništa, koji su s onu stranu našeg iskustva, neobjašnjivi krhkim znanjem kojim je humanitet u svom dosadašnjem povijesnom toku ovladao.
No da li je krhkim znanjem neobjašnjivo – i nespoznajno? Ta zar mi ne koristimo, već je rečeno, tek 10% kapaciteta mozga u odnosu na ukupnu masu! Šta je sa onih neaktiviranih 90%? Ne ukazuje li nam to na neslućene mogućnost spoznaje koje još pred ljudima leže?
Konačno, nije li zapanjujuća i zadivljujuća veličanstvenost neobjašnjivosti, možda onaj ženski princip, ona vaseljenska sila slabosti, u našem slučaju krhkosti znanja. Krhkost znanja se javlja tako kao sila koja producira imaginaciju, interes, zanimanje odnosno znatiželju, iz čega se rađa novo krhko znanje. Ženski princip tako pokreće i motivira muški, generirajući novu stvarnost tj. novo vrijeme, kao što crne rupe generiraju krhkim znanjem nespoznajni, ali spekulativno mogući, paralelni univerzum.
Kosmičko vrijeme i sav taj beskrajni kosmički red, podliježe zakonima kosmologije, a naše ljudsko vrijeme i odnosi u vremenu, podliježu društvenim zakonima. Naša paralela između beskrajnog svemira, beskonačno velikih brojeva kojim pokušavamo sagledati i iskazati njegovu veličinu i njegovu strukturu, koja počiva na onim najsitnijim sastojcima atoma, sve do kolosalno velikih galaktičkih, zvijezdanih i planetarnih giganata i tog neprestanog kretanja i obnove materije i energije koje razumjevamo kao vrijeme, sa jedne strane, i čovjeka, kao i svega živućeg, što je takođe sazdano od onih najsitnijih sastojaka atoma, sve do najsloženijih organizama koji misle, osjećaju i stvaraju, dakle sve do Homo sapiens vrste, odnosno zajednice ljudi, tj. društva odnosno humaniteta, sa druge strane; ta je veza, ta uvezanost silnica koje kreiraju, stvaraju, razaraju i rastvaraju, na parčićima krhkog znanja, eksperimentalno nedokaziva; a ono što mi ovdje pokušavamo, jeste duhovno eksperimentiranje na tragu takvog mišljenja.
Jedinstvo materijalnog i
duhovnog svijeta
Ideja je tek slučajno, kao još jedan dokaz eteričnosti misli, na tragu Vilhelmovog (njemački filosof Schelling Frederick Wilhelm) pokušaja misaone argumentacije jedinstva trancsendentalne filosofije (princip čistog uma) i filosofije prirode tj. matarijalnog svijeta i duhovnog svijeta, koji su, prema njemu, jedno. Ako je Hegel, i sam jedan od najkompliciranijih filosofa za čitanje i poimanje, za Vilhelmovu filosofiju smatrao da je “zapetljana masa apstrakcija” (vjerovatno zato što je Vilhelm iskoračio iz skolastičke metafizike (tzv. prva filosofija) i ušao u prostor ontološkog i transcedentalnog), pitnje je, šta bi se tek onda dalo kazati za ovaj naš apstraktni misaoni konstrukt kojega je, sem argumentacijom čistog uma, nemoguće empirijski argumentirati; (mada su prodori u tom smislu mogući). Jer, riječ je o čistoj apstrakciji, o fenomenu o kojemu ne znamo ništa, ali koji imaginacijom duha i zapažanjem odnosno otkrivanjem pojava i zakonitosti na planeti Zemlji i u kosmičkom vremenu i prostoru, te dosegnutom spoznajom i kontinuiranim novim prodorima u otkrivanju tajni života, naslućujemo.
Veliko i malo
Sve što na parčićima krhkog znanja, znamo danas o kosmičkom fenomenu i čovjeku kao dijelu čuda zvanog život, ukazuje na fantastičan paralelizam beskrajno malog, sitnog i još sitnijeg do teško pojmljivo sitnog, na jednoj strani, i ogromnog, velikog, beskrajno velikog, toliko velikog da imamo problem percipiranja, na drugoj strani.
Pri tome odnos velikog i malog i odnos silnica koje iz mase proizilaze, u neposrednoj je vezi, u uzajamnom često fantastičnom odnosu koji se otima logičkom poimanju. Pa i onda kada eventualno u konačnici čovjek spozna odgovor na neke od zapaženih kosmičkih fenomena, ostaje začuđenost nad nevjerovatnim korelacijama i odnosima između malog i velikog; npr., gravitaciona sila drži zvijezde, planete i galaksije, da tako kažem, uvezane u ono što razumjevamo kao dio vaseljenske slike. Bez nje, bez te sile koja je u neposrednom odnosu sa masom iz koje izvire, iz koje potiče i kojom je uvjetovana, sve bi se rasulo. To je ona sila što nas prizemljuje, drži nas na planeti Zemlji.
Pa ipak, mali čovjek, sa svojim minorno sitnim mišićima, u stanju je odskočiti sa tla i tako se, makar neznatno, ali ipak učinkovito, suprotstaviti toj ogromnoj gravitacionoj sili planete koja ga drži i kojom je definirano njegovo mjesto na planeti. Još manje ptice, u stanju su, samo snagom svojih krhkih krila, suprotstaviti se istoj toj ogromnoj gravitacionoj sili planete i izdignuti se visoko iznad tla.
I sada, šta je tu istina i kako razumjeti ovaj fantastičan koloplet i uzajamnu uvezanost suprotnih silnica: ogromne gravitacione sile planete i male, upravo neznatno male suprotno-smijerne sile ljudskih mišića, odnosno ptičijih krila, koja sila je ipak, makar i nakratko, dok traje energija koja je pokreće, učinkovita u otporu enormnoj gravitacionoj sili planete? I da li je naša teza istinita ili je i ona tek dio naše duhovne crne rupe koju uočavamo, ali o kojoj ne znamo ništa?
Na to pitanje nema kategoričkog odgovora, jer ga jednostavno, krhkim znanjem kojim vladamo, nismo u stanju racionalno formulirati. Možda je odgovor u onoj spekulaciji Alberta Ajnštajna (Albert Einstein) da gravitacija zapravo i nije sila, nego je prostorno-vremenska deformacija uzrokovana prisustvom mase.
U svakom slučaju, pošto tu nema konačnog odgovora, onda je svaka teza, makar i u prostorima ezoterijske (gr. ἐσωτερικός, put u unutrašnjost) transcendentalne misli, legitimna.
Bog i evolutivni mehanizam
mimikrijskog prilagođavanja
Kosmičkim crnim rupama odgovarajući su životni fenomeni i pojave neuhvatljivi krhkim znanjem, kao neukrotiva kosmička svjetlost, koja ipak ne može izbjeći silnicama crnih rupa. Umom smo u stanju odgovoriti na očekivana pitanja razumljivog reda, ali mi nemamo odgovora na crnorupaške i paranormalne fenomene i pojave reda koji je početak (ili kraj) onog haotičnog nereda, kojeg tako razumijevamo zato što nam je neobjašnjiv, zato što ništa o njemu ne znamo odnosno ne možemo dokučiti krhkim znanjem.
Zašto kruh namazan maslacem uvjek pada na onu stranu koja je namazana maslacem, pita se Miroslav Krleža u romanu “Na rubu pameti”. Pada li ili ne, na to je pitanje moguće odgovoriti sa stajališta fizike: ali, ima i složenijih primjera neobjašnjivog reda koji su s onu stranu zakona fizike, onako kako ih razumjevamo, o kojem redu ne znamo ništa, pa ga stoga doživljavamo kao slučaj i haotični nered u kojemu su se akcidentalno poklopile odgovarajuće silnice što pokreću, generiraju pojave.
Bog djeluje kroz slučaj; misao je navodno Ajnštajnova. Ali, ako se slučajno umnoženo javlja, je li to i dalje slučaj ili pojava postaje zakonitost, nama neki nedokučivi viši red ili nered o kojemu ništa ne znamo, pa nam se, aberativno, čini neredom?
U vrijeme Ajnštajnovog života nisu bili poznati fenomeni koje je naučna misao u međuvremenu uočila, ali o kojima u bit i dalje ne znamo ništa.
Znači, što je nekada ili još, eto u vrijeme Ajnštajnovog života, smatrano za ništa i za slučaj, danas znamo da ipak jeste nešto i nije tek slučaj, u smislu tvorbe iz ništa. Sami nazivi tih fenomena koje je naučna misao u međuvremenu uočila, govore nam o tome koliko zapravo ništa mi o njima ne znamo, sem da nekog vraga tu ima, tj. da mora postojati nešto takvo što nazivamo antičestice, antimaterija, crna materija, crna energija, crni energetski protok; dakle nešto što nam je u biti nepoznato, pa otuda pridjevi “crni” kao imaginativna vizualizacija nepoznatog.
Interesantno je, a i to je dio zapažanja na kojem temeljimo naša misao o uzajamnoj povezanosti vaseljenskih silnica i fenomena i silnice i fenomena koji opredjeljuju ukupno bivanje na planeti Zemlji, pa dakle i ljudsko bivanje odnosno ljudsku egzistenciju kao razvijenu formu života svojstvenu samo ljudima; dakle, interesantno je, ali jednako uočenim, a neobjašnjivim vaseljenskim crnim fenomenima, i u našim životima i životima svega živućeg, svega što nas okružuje, postoje, prisutni su i djeluju, nama neobjašnjivi fenomeni analogni misterioznim, vaseljenskim crnim fenomenima.
Takve fenomene uočavamo bilo iskustvom bilo mišljenjem i imaginacijom. Nekada smo o njima u stanju stvoriti jasniju predstavu, a nekada su nam takve pojave i fenomeni, čak i logički magloviti i imaginacijom teško uhvatljivi.
Ali u oba slučaja, o njima zapravo ne znamo ništa; npr. logika nas upućuje na zaključak da su mimikrijska prilagođavanje nekih životinjskih vrsta evolutivno uvjetovana, ali osim uopćenog pozivanja na prirodnu selekciju kao zakon opstanka vrste i evoluciju, odnosno evolutivnu genetsku mutaciju, za koju danas znamo da je mehanizam evolutivnog prilagođavanja vrste, mi nemamo preciznijeg odgovora kako zapravo sam evolutivni mehanizam prilagođavanja u takvim slučajevima funkcionira, odnosno, još preciznije kazano, kako se taj mehanizam pokreće i šta je to što ga pokreće?
Fenomen mimikrijske kamuflaže u prirodi je poznat kao načina na koje neke vrste povećavaju šansu preživljavanja u konstantnoj izloženosti napadima grabljivaca. Mimikrijsko prilagođavanje je obično u vezi sa prostornim okruženjem, pa crv na primjer, poprima kolorit stabla po kojem se kreće ili lista kojim se hrani i slično.
Ima i složenijih primjera mimikrijskog prilagođavanja: npr., poznati su primjeri leptirova kod kojih su se, kao način zaštite od grabljivaca (znači ptica, koje uglavnom love leptire), na zadnjem dijelu, javlja mimikrijska glava. Ptice napadaju leptire uglavnom u glavu, poput preciznog snajperiste koji hicem u glavu efikasno eliminira žrtvu.
Poznat je i primjer sa leptirima iz Amazonije kod kojih se, da bi se zaštitili od napada ptica, kada rašire krila, na istim se pojavljuje lik ptice grabljivice koja inače ne napada leptira, ali napada pticu što ima tog leptira kao metu svojih napada.
Znači, ako leptir ima mimikrijsku glavu na zadnjem dijelu tijela, povećavaju se njegove šanse za preživljavanje, kao što se u drugom primjeru, povećavaju šanse za preživljavanje leptira kojem se na raširenim krilima pojavljuje lik grabljivice što napada ptice koje napadaju leptira. I to je sav odgovor koji znanost u ovim slučajevima može da ponudi, dok o samom mehanizmu genetske mutacije koja dovodi do opisanih fenomena, koja je to sila, energija, šta je to nešto, ono nama nepoznato što pokreće mimikrijski mehanizam, o tome ne znamo ništa; to u prenesenom smislu ostaje za humanitet i dalje onaj crni, nepoznati fenomen, analogan prednjim misterioznim crnim, dakle neobjašnjivim vaseljenskim fenomenima.
Ili, da se u pokušaju argumentacije ove teze poslužimo jednim primjerom koji je bliži našoj ljudskoj vrsti, zapravo je neposredno vezan uz nas ljude; poznato je da je odnos novorođenčadi, svugdje u svijetu, pa bilo to u pustinji Sahara ili na Grenlandu, tanjušno, ali uvijek u korist muških beba.
Sa duge strane, naučna je činjenica da je veći procent pobačaja kod žena koje nose muškog potomka, nego kod žena koje nose djevojčice; a ipak u konačnici se rađa nešto više muških nego ženskih beba. Logičan zaključak je da jedno sa drugim ima veze, jer na taj način kao da se prirodno teži uspostavljanju balansa polova, pa se onaj broj muških beba izgubljen u pobačajima, ipak u konačnici nadoknađuje, neznatno, ali ipak nešto većim procentom muških novorođenčadi.
Međutim, o samom mehanizmu tj. onome što pokreće korekciju polnog imbalansa – znači veći broj začeća muških, ali veći i broj pobačaja muškog ploda, no u konačnici ipak nešto veći procent rađanja muških, nego ženskih beba – o tom mehanizmu, kako i šta ga pokreće i imbalans ipak u konačnici transferira u približan balans – o tome ne znamo ništa.
Dakle pitanje je – otkuda, kako i zašto je veći procent pobačaja kod žena koje nose dječake, nego kod onih koje nose djevojčice, i kako onda da se u pravilu rađa nešto više dječaka nego djevojčica?
Logična je pretpostavka kako je racionalan odgovor na ova pitanja moguć, ali znanost, na parčićima krhkog znanja kojima vladamo, još uvijek nije u stanju takav odgovor ponuditi. Za pet ili pet stotina godina možda ćemo znati odgovore na ova pitanja. Danas ih ne znamo.
I dok god ne znamo odgovore na ovakva i slična pitanja, uvijek će biti prostora i za nadu i vjerovanje; i naravno, uvijek će biti i onih koji će ih tražiti i nalaziti u krilu božanske moći.