Joseph Keppler, Bosses of the Senate, 1889.
Nihad Filipović
(Iz knjige Traktat o Novom vremenu i političkoj moći brojeva)
Elita kao promotor i kontrolor
znanja
Na tragu straha od smrti (znači Boga), kroz povijest, elita je razvila i održavala sistem javne egzekucije svih onih za koje se smatralo da su doveli u pitanje autoritet moći iste te elite.
Ovdje međutim, valja biti oprezan; jednako koliko je upitna teza o plemenitom divljaku kojega društvo čini okrutnim, ne može se isključiti uticaj društva, tačnije vrhova moći u društvu, tj. elite, na kreiranje obrazaca poželjnog ponašanja u okvirima etabliranog kulturološkog modela, sa jedne strane, i kreiranje penalnog sistema (kazna i resocijalizacija) za ponašanja koja odstupaju od očekivanog, od onoga što je vladajući kulturološki model, sa druge strane.
Šta-više, od faraonskih vremena pa do modernog doba, kada se taj odnos relaksira, ali ne i u cijelosti eliminira, odnos između moći (vlasti) i znanja, uzajaman je, a ono prvo definira ovo drugo, tj. elita je ta, koja, povijesno posmatrano, kontrolira i definira znanje.
Teza je izvorno fokalovska (francuski filosof Michael Foucault). Fokal je tvrdio da se sve ono što sistem društvene organizacije, (dakle elita, uključujući i religijske autoritete), te politička elita, podvodi pod nauku, može svesti i posmatrati kao sredstvo društvene kontrole.
I zaista, već primjeri sa Nikolom Kopernikom i Dejvid Hjumom i njihovim naučno argumentiranim i filosofski potkrijepljenim tezama o helio-centričnom planetarnom sistemu i bezbožnom univerzumu (a takvih primjera bi se moglo još mnoštvo izvući iz povijest), snažna su potpora Fokalove teze o ukupnom znanju kao sredstvu društvene kontrole.
Konačno, upravo je spoznaja upravljačke elite o efikasnijoj kontroli populusa putem uspostavljanja instrumenata psihološke kontrole nad društvom, smatra Fokal, dovela do reforme penalnog sistema tj. do ukidanja okrutnih načina javnog izvršenja smrtne kazne, što je u konačnici dovelo do ukidanja smrtne kazne općenito, i uvođenja zatvorskog penalnog sistema, kao okosnice tzv. društvene rehabilitacije zatvorskih pritvorenika.
Drugim riječima, bio je to rezultat spoznaje elite da je pojačana psihološka kontrola svijesti mase – znači Bog, plus ukupno znanje (tzv. kulturni model), efikasnije sredstvo socijalne kontrole, nego li kontrola putem okrutnog tjelesnog kažnjavanja.
Novo vrijeme i historijski
pobačaji
Na tragu naše početne teze, sva se povijest može posmatrati kao povijest novog stanja ili transferiranje starog u novo vrijeme, kao stanja složenog, kontinuirano sučeljenog odnosa dobra i zla i kao stanje uvijek iznova reinkarnirane nade. Povijesni sistemi traju, troše se i istroše, pa se silnicama povijesti kreira novo vrijeme kao stanje nade. Historijski pobačaji su pri tome mogući, čak vjerovatni, pa i očekivani; euro-nacizam tridesetih godina XX. stoljeća i sijaset pratećih kvislinških entiteta, kao paralelizam, ponovljen je tvorbom minijaturnih historijskih nedonoščadi u posljednjoj deceniji XX. stoljeća na jugu Europe i u drugoj deceniji XXI. stoljeća na Bliskom istoku. Ali, svaki pobačaj završava oslobađanjem organizma, pa su tako i sve te kojekakve para-samoupravne oblasti, državice i republičice, završile (ili će završiti) na smetljištu povijesti. Jer nisu značile ništa u civilizacijskom smislu, nisu ostvarivale nikakav razvojni pomak, nisu razvijali nikakve humanističke vrijednosti, nisu donosile ma kakav i koliki civilizacijski iskorak.
Jer, mač u jednoj ruci, kao metafora sile, kojim povijest obiluje kao šipak koščicama, ako nije praćen onom vagom boginje Justicije u drugoj ruci, ako ne nosi pravdu kao samo-podrazumijevajući i svima lako razumljiv ideal ljudi u svakom novom vremenu, pervertira razumijevanje i doživljaj sile u nasilje, a prava koje je pokriva kao najcrnje nepravde, kao himne neproduktivnom historijskom nasilju, kao pokriće za pljačka, grabež i atavističko uništavanje ljudi. A u nepravu i nepravdi, nema ničeg humanistički vrijednog opstanka.
Prema tome, ono što s pouzdanjem možemo izvući iz cjelokupnog povijesnog iskustva, kao istina ljudi, unatoč paralelizma ljudskih vremena, jeste da – samo ono novo vrijeme koje nosi odnosno kreira takvu historijsku situaciju gdje se ostvaruju humanistički ideali, očekivanja i težnje ljudi, samo takvo vrijeme, koje je civilizacijski iskorak u novo, bolje, humanije, pravednije, samo takvo novo vrijeme ima humanistički legitimitet.
Sve ostalo su ekscesi, crne rupe historijskog toka, historijske straNputice i pobačaji koji, uostalom kao i svaki pobačaj, završavaju u krvi.
Jer, sve ima svoje vrijeme. I pošteno i dobro u kome se ugodno živi prođe, a kamoli lopovski nepošteno i ljudski nedobro. Nije dobro mačem u jednoj ruci uranjati u novo vrijeme, bez one vage prava u drugoj ruci, što i potčinjenom pruža makar iluziju pravičnosti. Nije dobro ubijati, a tek koliko nije dobro ubijati radi ubijanja i ubijati u ime Boga. Nije dobro otimati i na tuđim preklanim vratovima zidati Potemkinova sela i spomenike krivoslavlju, od ruskih stepa preko drevne Mesopotamije do ovovremenih Daeš talibana i Drine na razmeđu svjetova. Nije dobro.
I nije moć u uništavanju nemoćnih, nego je moć u prištedi slabih i ovisnih. Moć je čojstvo, samokontrola i odbrana drugih od samog sebe.
I zato sva autističko-historijsko nedonoščad, uvijek završavaju skrhana onog trenutka, kada je silnicama suprotnog predznaka pokrenut proces pobačaja tih historijskih kopiladi. Svi su redom padali već pri prvom jačem zamahu Justicijinog mača pravde.
Pobačaj, doduše, može skončati začinjanjem nove kopiladi. Ali, ako povijest razumijevamo kao proces neprekinutog ljudskog traganja vođenog nadom u prevagu ideala dobra, slobode i pravde, ako vjerujemo u takav historijski koncept i radimo i borimo se za njegovo prevladavanje, ako vjerujemo u ideal pravde, nadamo se, radimo i borimo se u ime njene prevage, onda znamo, da su to samo faze.
Jer, zaista: Teško je živjeti u poštenju, a kamo li u nepoštenju.
Muški i ženski princip
povijesti
Sila promjene je nada i ona je taj je pokretač svega u ljudskom svijetu. Silu razumijevamo kao snagu, kao moć, kao muški princip; ali ona može biti i opozit uobičajenom razumijevanju silnog kao snažnog.
Sila može djelovati slabošću, pri čemu je snaga slabosti toliko jaka da uzrokuje neumitnu promjenu stanja. To je sila razumijevana kao ženski princip, i to je ta sila, moć suprotnih silnica, koja, akumuliranom snagom slabosti, pokadšto, ali takođe neumitno, vodi u novo stanje, odnosno novo vrijeme.
Zvjernjaci
A na pitanje o zločincima, upućujem na dio ovih razmatranja i reference o zvijerima. Jer zločinac je strvinar, a “naš zločinac”, hijena koja svome stadu izgledao kao lav. Opet dakle zvijer, a zvijerima, vidjeli smo, nije dato da spoznaju kako žive i životom drugih. U zvijeri nema ljubavi. U zvijeri je samo nagon i instinkt. “Altruizam zvijeri” je ograničen na njih same, pa zato zvijeri i sopstveno potomstvo uništavaju, kada ga osjete kao prijetnju sopstvenom opstanku ili kao reproduktivnu konkurenciju.
Jednako je sa zvjernjacima koje tvore ljudi-neljudi. Dok im kliču kao faraonima, narod je dobar; no nakon što nestane nepoćudnih kao meta, historijski zvjernjaci ostvrljavaju se na svoje, kao što se zvijeri ostrvljavaju na sopstveni porod, kada ga osjete kao prijetnju?
Jer tu nema drugog odgovora, sem da su to zvjeri, maskirane u ljude, a to je unikatna i najgora vrsta zvijeri. Zvjeri nemaju obraza, nemaju morala, ne vjeruju; vođeni sebičnim genom, zvijeri se, u funkcij opstanka, pretvaraju. A sva zločinačka kopilada u ljudi, kroz historiju se pretvarala, krijući se i vrebajući iza Sunca, iza Boga, iza svih svetih, iza velikih riječi: pravda, sloboda, narod, viši interesi. I zato njihov put prevage zla, koje maskiraju višim ciljevima i velikim riječima, nije put nade. Njihova nada je laž.
Bog je etika, a etika je duh Božji
u ljudima
Mada, posmatrano sa distance i iz perspektive koju je čovjekov iskorak u svemir i onaj Armstrongov (Neal Armstrong, prvi čovjek koji je stupio na Mjesec) – mali korak za čovjeka, a veliki iskorak za čovječanstvo – tek nagovijestio, mada sa te distance, sve izgleda bešćutno hladno – i sva čovjekova čuda i uzvinuća duha, od umjetnosti, filosofije do nauke, i najdublja porinuća duha, sva ta milionska uništavanja života zarad sopstvenog ega maskiranog višim ciljevima; mada to, u vaseljenskim relacijama viđeno, jeste beskrajno prazno, ipak, bačeni u taj ignorantski košmar crnog, hladnog i punog, a praznog, nema nam druge, nego, spašavajući dušu, vjerovati da Božija volja nije prevaga zla. Nije slučajno da ljudi Boga, ne doživljavaju zlim. Čovjekova imaginacija ili ne, svejedno, za humanitet to je tako, jer, jednostavno, čovjek nema drugog puta, sem puta nade i vjerovanja u Dobro.
Ako analiziramo povijest, onda vidimo da je svo ljudsko historijsko putovanje kroz vrijeme, bilo zapravo traganje za boljim, neprestana težnja ka novom vremenu i nekim novim, pravičnijim formama društvene organizacije i odnosa u društvu.
Iz prednjeg slijedi da je dobro sa ovu, a uvjetno nazvano zlo (uvjetno, jer nam manjka izraza za to prirođeno stanje egocentričnog bivanja), ono je i sa ovu i sa onu stranu etike ili drugačije rečeno, zlo je prirođen (prirodan), a i društveni fenomen. Dakle, osim što je sadržaj sebičnog gena, zlo (onako kako ga izvan prirodnog stanja u kojem se rađamo, razumijemo), jeste i društveni fenomen ( tvore ga ljudi ljudi i prenosi -.posreduje društvo); dočim je dobro imanentno etička, dakle izričito društvena kategorija.
Etika kao tekovina duha upravo se i javlja u nastojanju da sputa primordijalni nagon i upristoji čovjeka. Etika bitno određuje naš odnos prema drugim, ne samo ljudima, nego prema svemu živućem, prema svemu što nas okružuje i čiji smo dio. U ophođenju sa drugim, etika nam omogućava razlikovanje ljudskog od neljudskog, poželjnog i dobrog od lošeg i zlog, a to je polazište svakog odnosa u društvu i svega ljudskog. Ne možemo se prema drugima ponašati onako kako ne bi željeli da se drugi ponašaju prema nama. Ne možemo drugima željeti ono što ne bi poželjeli sebi.
A što se tiče odnosa u društvu, svaki društveni odnos podrazumijeva uvažavanje drugog i drugačijeg, jer ono što je dobro za nas, ne mora nužno biti dobro i za druge. Neuvažavanje drugog i drugačijeg vodi sukobima.