Hugo Gerhard Simberg (1873 – 1917), The Garden of Death, 1896.
Nihad Filipović
(Iz knjige Traktat o Novom vremenu i političkoj moći brojeva)
TEZA
Bog je konačno utočište našeg
neznanja
Bog je nespoznajan racionalnim mišljenjem. On je u nama i svuda oko nas i mi to znamo; a drugo je što nam ne dopušta artikulaciju, pa smo već u mišljenju, a onda i jeziku i vizuelnoj artikulaciji limitirani i nesposobni izraziti osjećanje Boga. A od osjećanja i potrebe traganja za Bogom, nemoguć je pobjeći tako što ćemo se zatvoriti u oblak ignorancije. Božansko treba prihvatiti i na tom tragu otkrivati Istinu. Bog je konačno utočište našeg neznanja.
A onda, tu je i pitanje svijesti. Otkud ljudima uopće ta besmislena misao da životinje, evo, psi rećemo, nemaju svijest, da slonovi nemaju osjećanje, da ribe imaju memoriju koja traje par sekundi – jer se uvijek iznova, bezglavo ustremljuju na istu udicu? Nije li teza da jedino ljudska vrsta ubija izvan prirodnog reda samo-održanja, nije li to kontra teze o primordijalnim instinktima koji bitno opredjeljuju ponašanje ljudi.
I ako je čovjek u tom smislu unikatan, kako onda tumačiti onu “japansku” ribicu, (obituje samo uz obalu nekoliko japanskih otoka; znanstveno ime Torquigener albomaculosus), što u pjesku, u nagonu produženja vrste, ne bi li privukao ženku, stvara izvanrednu kreaciju ravnu filigranskom duhu i vještini rasnog umjetnika? Nije temeljito istraženo, ali “na oko” čini se da je pattern (forma, oblik) kreacije, uvijek isti, ali svejedno, kružni reljef u pjesku je filigranska perfekcija izvanredne ljepote. I ponavlja se od jedne do druge sezone sparivanja. Znači, pattern je memoriran i memorija traje, evidentno duže od nekoliko sekundi.
Smatralo se da je to jedinstven fenomen u životinjskom svijetu, a onda je 2018. uz obalu Zapadne Australije, otkrivena još jedna riba, smatra se iz “familije” Torquigener, sa sličnom vještinom. Što će reći da postoji genetička poveznice između tih riba!
Tu nema racionalnog objašnjenja, niti ga može biti. Prenos genetskog materijala nauka je već danas u stanju racionalizirati, ali samu pojavu, ne. Stoga je istina najbliža ljudima – istina Boga, iza tih ribica.
Jer o onom o čemu ne znamo ništa, nemoguće je izvlačiti apodiktičke zaključke. Zaista, Bog je konačno utočište našeg neznanja; početak i kraj svega – i šta znamo i šta ne znamo..
Paradoks teze o novom vremenu kao stalno
tinjajućem izvoru nade
Biće je ono što i okruženje u kome jeste. U animalnom svijetu se ubija da bi se živjelo; pa i onda kada lavovi i hijene napadaju jedne druge, naizgled bez povoda, i to je da bi se eliminirao konkurent u borbi za životni prostor i resurse hrane na tom prostoru. Znači, u animalnom svijetu, ne ubija se radi ubijanja; ubijanje je uvijek u funkciji održanja života, pa i onda kada životinja nije gladna, ali ubija, jer je prilika da se ubije, te potom zatrpava plijen i vraća se na mjesto zatrpanog, kada osjeti glad. Ili ubija da eliminira konkurenta u borbi za preživljivanje na određenom prostoru.
I u svijetu životinja su prisutna odstupanja od uniformnih modela što se javljaju kao zakonito ponavljanje; takvi su navedeni primjeri poigravanja kitova i mačaka sa ulovljenim plijenom. Šta je tu po srijedi – sadističko uživanje u igri s nemoćnom žrtvom ili šta već?
Tu čovjek, kao ono u primjeru sa ribama što u pijesku stvaraju sofisticirane reljefe, nema odgovora. A o onome, o čemu ništa ne znamo, nemoguće je izvlačiti apodiktičke zaključke.
Stoga, jedino što bi imalo smisla kazati u svim takvim primjerima jeste: traženje smisla u postupku kitova ili mačaka, koji se gdjekad poigravaju s ulovljenim fokama odnosno miševima, jednako je traženju smisla u postupku ljudi koji se pokadšto poigravaju s ovcama i telićima, prije nego ih ubiju i pojedu.
Otud, smatramo, okvir u kojem se zlo dešava, ekskluzivno je ljudski i društveno je posredovan: čovjek, ljudi uvezani u društvo, na temelju ekskluzivno ljudskih stanja duše kao što su ponos, osjećanje nadmoći, osjećaja povrijeđene časti i slično, stvaraju situacije u kojim je moguće nekažnjeno ponašati se na naprijed rečeni način zločinaca.
Zato je, ne samo legitimno pitanje: šta je to u ljudima što ih uvodi u ovakva ponašanja – makar samo neke, (sa očito manjkom etičkog sadržaja duše, o čemu je naprijed bilo govora, ili je tu na djelu sebični gen u svojoj najekstremnijoj mogućoj ekspresiji) – nego je, sa druge strane, legitimno i pitanje: kako takvo ponašanje razumjeti u kontekstu težnje ka novom vremenu, (budući bi u regularnom vremenu, takvi bili pravno sankcionirani, i to odmah po otkrivanju zločina i zločinca). Nije li to paradoks teze o novom vremenu kao stalno tinjajućem izvoru ljudske nade u bolje sutra? Nije li i to moguće lice novostvorene historijske situacije, gdje jednom etablirano novo vrijeme i društveni odnosi u vremenu, povratno djeluju na čovjeka, ne nužno pozitivno, u smislu unaprijeđenja kvaliteta života?
Kako to razumjeti? Jer historija je puna takvih primjera i ne moramo se puno odmicati od novije povijesti da bi se u to osvjedočili; ta samo u XX. vijeku, humanitet se suočio s novim vremenom, nekoliko, ili evo ćemo reći, najmanje tri puta – vrijeme fašizma, komunizma, nacionalizma.
Paralelizmi ljudskih vremena
Specifika vremena koje tvori čovjek, jeste uporedni tok više vremena, pa evo, svedeno na naše, ovo današnje moderno vrijeme koje nazivamo globalizacijskim, paralelno sa tim vremenom, koje je težnja materijalno-tehnološki najrazvijenijeg dijela humaniteta, imamo, postoji i paralelno traje i razvija se i neko drugo vrijeme, koji također kreiraju ljudi, ali van našeg historijskog iskustva i toka. Tako, na širokim prostorima Bliskog istoka paralelno sa našim dvadeset i prvim stoljećem, teče za nas već prošlo historijsko vrijeme, kojega mi u našoj predstavi vremena percipiramo kao sedmo stoljeće i njemu odgovarajući odnosi u vremenu; a za neka zabačena plemena u džungli Amazona, za koje moguće još i ne znamo da postoje, vrijeme je pred-biblijsko, ono za nas proteklo vrijeme prije Objava.
Pri tome, dubina jaza između različitih ljudskih vremena, može da bude tolika da, onda kada se ta vremena nađu u dodiru, dolazi do nerazumijevanje, pa onda ljudi tih različitih vremena jedni druge doživljavaju kao barbare, odnosno kao arogantne uzurpatore koji ugrožavaju domicilni način života. Krajnja konsekvenca je sukob.
Pri tom, svako vrijeme može imat svog Boga, a može biti i jedan i jednak za sve. Pa ipak, među ljudima dolazi do sukoba, a Bog “navija” za jedne i za druge. Kako je to moguće?
Sukob je moguć i među ljudima koji žive isto vrijeme, ali imaju različitu percepciju budućeg vremena. Historija je prepuna takvih primjera; to su pobune, sukobi unutar društva, revolucije, građanski ratovi. Ali, specifičnost ljudskog vremena je, da ono ima više uporednih tokova. Može se govoriti o ovoj ili onoj historijskoj epohi, kao sažetku mnoštva uporednih tokova u jedno, koje se prepoznaje kao opća društvena tendencija u novom vremenu, pa tako prepoznajemo antičko vrijeme ili Stari vijek, zatim Srednji vijek i Novi vijek; pa se javlja moderno globalizacijsko vrijeme, i u svakom od tih vremena imamo njima odgovarajuće odnose u vremenu, koje specifičnom vremenu daju značenje neke opće ljudske tendencije u smislu vrijednosti, odnosa i načina na koji se oblikuju odnosi među ljudima.
U tom smislu onda se ljudsko vrijeme klasificira, kao pred-antičko i antičko robovlasničko vrijeme, feudalno ili agrarno vrijeme, vrijeme kolonizacije, industrijsko vrijeme početne akumulacije kapitala, postindustrijsko vrijeme, globalizacijsko vrijeme,
Višestruki su faktori koji utiču na konkretnu percepciju i težnju ljudi ka novom vremenu. Složenim mehanizmima društvene interakcije u vremenu, oni se sažimaju u jedno kolektivno društveno nastojanje, koji ljudi u tom društvu prihvataju i prepoznaju kao njihovo.
Ako, međutim, u društvu ne postoji unutarnja kohezija, ako je, iz ovih ili onih razloga, društvo podijeljeno, gdje različite zajednice u društvu različito doživljavaju širi društveni (i državni) okvir u koji su historijski situirani, onda je i njihova vizija novog vremena različita, a to vodi u sukob, ukoliko ne postoje, nisu razvijene ili se svjesno marginaliziraju mehanizmi dijaloškog i institucionalnog (u krajnjoj instance pravnog) rješavanja društvenih konflikata.
Strah od promjena je svojstven ljudima. Jer promjene donose neizvjesnost, a ljudi ne vole neizvjesnost; ljudi vole sigurnost.
Iskonski strah, znači strah od nasilne smrti, jedno je od najsnažnijih primordijalnih osjećanja čovjeka. Strah od nasilja, napose od nasilne smrti, je vezivno tkivo civilizacije, što ljude drži u vrstama. U vrsti su jači i sigurniji, pa i onda kada treba ići u borbu za ono što oni vide kao novo vrijeme.
Jer istovremeno, u ljudi je i nada i vjerovanje u bolje. I koliko god strah vezivao ljude uz zemlju, vladara i etablirane odnose, nada i vjerovanje daju im krila kojim lete u neko novo vrijeme. U tome je rješenje.
Strah od smrti
A smrt je metastaza materije, preraspodjela atoma. U društvenim relacijama razumijevana, smrt se javlja, može zvučati bešćutno, ali se javlja i kao najveće dobro. Bez smrti, zlo kao stanje koje smo gore naznačili kao “prirodno”, odnosno onaj sebični gen u ljudima, raspojasano bi haračilo, bez bojazni od odgovornosti.
Zakon dijelom uvijek doista jeste u sankcije transferirana moralnost, ali sam po sebi, nijedan zakon nije dovoljan da ljudima “utjera” moral u svijest. Ljudima moral u svijest utjeruje najprije strah od smrti i bojazan od suda Božijeg tj. strah od odgovornosti, strahovanje od kazne koja očekuje onečovječene.
Ljudi najteže primaju smrt i duhovno se ne mire sa njom. Ljudi smrt u konačnici prihvataju jer moraju, jer nemaj drugog načina, rješenja i puta, sem puta koji vodi u smrt. Ali se sa smrću, ljudi ne mire i može se kazati – umiru nepomireni. Ljudi se opiru smrti sjećanjem, širenjem prostora znanja i kreacijama duha.
Ipak, ako svijest i savjest razumijevamo Božijim prisustvom u nama, onda je najmoćniji način nemirenja sa smrću Božija zamisao: ljudi naime živi i poslije smrti gomilanjem i čuvanjem znanja i kreacija duha, a čovjek samo u prolaznim i varljivim sjećanjem i trajnim, (u zemaljskim relacijama trajnim), produženjem života kroz sopstvenu djecu.
Ljudi se boje smrti. Čak i ateisti imaju strah od smrti. Jer i kada je racionalno poimana, ljudi ne znaju kakva ih smrt očekuje: iznenadna, prijevremena, nasilna, u patnji, kao bijeg, kao olakšanje. I u redu smrti je onaj vaseljenski nered: svi će ljudi otići, ali u odlascima nema reda i nikada se ne zna kada će ko susresti smrt.
Otud, smrt i strah od Božije kazne, jeste rodno mjesto etike.
Strah od odgovornosti, međutim, prati i ateističku svijest, što je dokaz, da je etika, iako produkt teizma, kompatibilan i sa ateističkom sviješću. Smatramo da je to u najužoj vezi sa historijskim iskustvom čovječanstva.
Bezbožna svijest, rođena i razvijena na političkom zapadu, (koja se kao parcijalno stanje humaniteta javlja tek u novijoj povijesti), samo u jednom, dvadesetom stoljeću, odnijela je više ljudskih života nego teizam i vjera u Boga, kroz čitavu povijest čovječanstva. Na tragu takvog povijesnog iskustva valja sagledavati odnos, u osnovi teološke etičke svijesti i ateističkog moralizma.
Teizam i ateizam
Moderni tokovi socijalne svijesti humaniteta, bar kada je riječ o političkom istoku islamskog povijesno-kulturnog kruga, ukazuju na oživljivanje opasnosti od rigidnog i destruktivnog teizma, koji nasiljem želi utjerivati u svijest ljudi vjeru u Boga; u tom svijetu (u najekstremnijim primjerima) ako ne vjerujete u Boga, vi ste isključeni iz zajednice, niste normalni i de facto, jer ste izvan vjerovanja, ne spadate u ljude i stoga ste izvan zakona. Grozan koncept, zar ne?
To s jedne strane, a sa druge strane, općenito, u svijetu XXI. stoljeća, uočava se, naglašena i sve naglašenija artikulacija tolerancije agnostičke i ateističke svijesti.
Ateizam je tokom XX. stoljeća, bivao agresivno bezbožnički, sve do kriminalnog utjerivanja ljudi u bezbožništvo i po društvo suicidalnog zatiranja vjerujućih, da bi povijesno klatno i one silnice povijesti što djeluju u suprotnom smjeru, proizvele stanje u kojem dogmatska teistička svijest “uzvraća udarac”, pa smo sada svjedoci, doduše ne po prvi put u povijesti, utjerivanja religije u svijest ljudi.
Na širokim prostorima Bliskog istoka danas paralelno živi XXI. i VII. stoljeće civilizirane ljudske povijesti. I kako je onaj amoralni ateizam, što se sa prezirom odnosio prema ljudskim životima, bio zlo, tako je i ovaj, rigidni teizam i moral koji ga prati kao što vjerno štene prati gospodara, zlo i guba za društvo.
Stoga je jedini ispravan put Dobrih i put dobra, put ljubavi, put altruizma i prihvatanja drugog i drugačijeg. Jednom riječju, ne ometati molitvu vjerujućih, ali se aktivno boriti protiv utjerivanja u molitvu.