Otisak pečata kralja Tvrtka I. Kotromanića.
Haris Poparić
Spomenici kralju Tvrtku I. u svjetlu dnevnopolitičkih prisvajanja su aktuelna tema posljednjih godina. Osvanuo je jedan spomenik kralju Tvrtku I. u Tuzli, potom u Sarajevu, a sada i u Banjaluci.
Dana 14. septembra 2023, u sarajevskoj Vijećnici je održana panel diskusija u vezi sa djelom i opusom prvog bosanskog kralja Tvrtka I. Kotromanića. Međutim, takve otvorene diskusije o historiji nemaju jačeg odjeka u javnosti, jer je u pitanju jezik historičara, jezik nauke. Historičari uglavnom pišu kritički osvrt na djela drugih historičara i obično se ne bave populističkim mitovima i kvazi-historijom koja je popularna u narodu. Historija je prilično obimno i kompleksno gradivo koje osim poznavanja osnovnih činjenica zahtijeva poznavanje literature, hronologije, plus ispravnu metodologiju i pristup.
Lijevo, spomenik u Tuzli, kralju Tvrtku I. Kotromaniću
Zato je ovaj tekst napisan perom amatera i tek ljubitelja historije, jezikom naroda i na nivou rasprava na društvenim mrežama. Ovdje nema fusnota i spomena literature tek iz straha da se neko ime slučajno izostavi. Nema ni citata na latinskom jeziku, nema citata nekog grčkog filozofa, niti francuskog pjesnika. Ovo je tek jedan kritički osvrt fokusiran na postojeće mitove i zablude koje se vezuju uz ličnost bosanskog kralja Tvrtka I.
Zajedničko svim narodima u BiH je opšte nepoznavanje historije srednjeg vijeka a ipak čvrsta uvjerenja bez obzira radilo se o istini ili mitu. Tako se saznanja o bosanskom srednjem vijeku i kralju Tvrtku I. uglavnom svode na isključive ideološko-političke pamflete sa ciljem prisvajanja kralja Tvrtka I. ili negiranja prava drugima. Narodna vjerovanja se zbog nepoznavanja osnovnih historijskih činjenica svode na traženja sličnosti današnjih i srednjovjekovnih ljudi. Tako se prisvajanja srednjovjekovnih vladara svode na sličnosti u vjeri, ako je u pitanju hrišćanstvo, upotrebu narodnih imena slavenskog ili biblijskog korijena, i narodno ime Bošnjanin/Bošnjak.
U historijskoj nauci je davno zacrtano da se običaji i praksa srednjeg vijeka ne mogu tumačiti kroz prizmu današnjih običaja, stereotipa, politike, identiteta. Termin ”anahronizam” označava pogrešno tumačenje ljudi, događaja, običaja, načina mišljenja, jedne epohe tako što se poistovjećuje sa današnjicom. Srednji vijek je bio drugo vrijeme sa drugačijim pravilima, drugačijim običajima, drugačijim odnosom prema vjeri i drugačijim shvatanjem identiteta.
Sarajevo, spomenik kralju Tvrtku I. Kotromaniću.
Kralj Tvrtko I. se tek ne može tumačiti na kroz prizmu današnjih pravila i običaja. Srednjeovjekovni vladari su iz ugla današnje demokratije – diktatori jer su gušili ljudska prava i slobode, agresori i zločinci jer su vodili osvajačke ratove, tirani jer su surovo kažnjavali neposlušne, nemoralni zbog ženidbenih veza sa maloljetnicama, tlačitelji siromašnih itd. Može li se Kraljević Marko iz narodne epike, prikazati u negativnom kontekstu kao zlostavljač životinja i rušitelj putne infrastrukture? Koliko god navedeno zvučalo besmisleno i komično, toliko besmisleno zvuče i tumačenja identiteta kralja Tvrtka kroz prizmu današnjih običaja. Kralj Tvrtko I. je nesumnjivo jedna od najznačajnijih figura našeg srednjovjekovlja. Vjerovatno se zato u medijima diže ovolika prašina oko različitih prisvajanja. Prisvajanja kralja Tvrtka I. obično se svode na sljedeće anahronizme:
1. Rodbinske veze kralja Tvrtka I. gdje se njegov etnički identitet pokušava protumačiti kroz hrvatstvo majke Jelene Šubić ili srpstvo bake Jelisavete Nemanjić.
Tvrtko I. Kotromanić je bio samim rođenjem vlastelin u rodbinskoj vezi sa mnogim dinastijama. On je sin bosanskog vlastelina Vladislava (brat bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića) i princeze Jelene Šubić (kći hrvatskog plemića Jurija II. Šubića i njegove misteriozne supruge, kneginje Lelke). Njegova baka po ocu, Jelisavete Nemanjić, bila je kćerka srpskog kralja Stefana Dragutina i ugarske princeze Katarina Arpad, a njena baka je bila kumanska princeza Elizabeta (Kumani, narod turkijskog porijekla).
Dakle, i sama Jelisaveta Nemanjić je bila, kao i većina vlastele tog vremena, u današnjem žargonu kazano – ”dijete miješanog braka”; s toga je besmisleno to naglašavanje njenog, kobajagi, isključivog srpskog etničkog korijena.
Majka kralja Tvrtka I, Jelena Šubić potiče iz hrvatske dinastije Šubića, koji su takođe, bili u srodstvu sa stranim dinastijama. Nećak kralja Tvrtka I. je bio grof Herman II. Celjski (kasnije zakoniti nasljednik bosanske krune). Tetka kralja Tvrtka I. je bila ugarska kraljica Elizabeta, a njena kćerka, poljska kraljica Jadviga.
Tako da je vrlo teško na osnovu rodoslova kralja Tvrtka I. tražiti dominantan etnički marker ili prosto rečeno ”brojati krvna zrnca”.
Sam kralj Tvrtko I. nije u pismenoj ostavštini naveo nešto o sebi što bi se moglo protumačiti kao njegov etnički identitet. Kralj Tvrtko I. je imao dinastički identitet, identitet vlastelina srednjeg vijeka koji je bio iznad svojih podanika sa kojima nije niti dijelio narodnost, niti etnički identitet, a patriotizam, domoljublje tada nisu ni postojali.
2. „Kralj Srbljem u titulaciji“ kao dokaz srpstva?
Titula – kralj Srbljem – samo je termin tog vremena, koji nije bio jedini, pošto se često zamjenjivao raškim prefiksom. Kralj Tvrtko I. je naslijedio nemanjićku krunu, uz koju je stajala određena formulacija i ime Stefan (grčki Stefanos/Στεφανοσ – vijenac, ovjenčan, okrunjen).
Dakle, ime Stefan je bilo samo titularno. Nekada je u titulaciji bosanskih kraljeva stajalo „Srbljem“, nekada „Raške“, pri čemu nije bilo neke konkretne poruke ili značenja u etničkom smislu. I sam car Dušan imao je povelju sa sljedećim sadržajem:
” Stefan v Hrista boga verni car grčki i kralj vse srbskie zemli i pomorskie…”.
Srpski kralj Vukašin:” … i postavi me gospodina zemli srbskoj i Grkom i zapadnim stranam”.
Da li u ovim slučajevima gramatika i grčki prefiks u titulaciji imaju značaj u tumačenju identiteta cara Dušana i kralja Vukašina?
Kruna Nemanjića je svojevremeno bila ovjerena od pape i pravno validna. Zbog prisutnosti heretičke Crkve Bosanske, bosanski vladari nisu mogli dobiti od pape autentičnu bosansku krunu, sve dok kralj Stjepan Tomašević nije konačno iskorijenio Crkvu Bosansku i tada je Nemanjićka kruna zamijenjena autentičnom bosanskom krunom. Istina kratko.
Kraljevska kruna je bila najveći prestiž i najveća ambicija jednog srednjovijekovnog feudalca. Krune su se stvarale, ali i nasljeđivale rodbinskim vezama. Imenice ”Srbljem” ili ”Raške” u tituli su bez obzira na gramatiku bile samo formalnost, jer bosanski vladari u praksi nisu vladali zemljama koje tumačimo kao srpske u srednjem vijeku. Počevši od samog Tvrtka I. koji je vladao samo teritorijama koje je osvojio.
Raspadom srpskog carstva se stvorio niz oblasti koje su bile nezavisne političke cjeline za sebe. Kralj Tvrtko I. nije bio vladar oblasnim gospodarima Hrebljanovićima, Brankovićima, Dejanovićima, Balšićima; i to isto pokazuje da je spomen ”Srbljem” ili ”Raške” u titulaciji bio samo formalnost.
I pojedini ugarski kraljevi su se kitili titulom “rex Servie”, čime su samo pokazivali svoje pretenzije, ali ne i vladanje u praksi. Nekoliko spomena titulacije kralja Tvrtka I. gdje imamo različit redosljed i terminologiju:
– Stjepan Tvrtko, milošću Božjom, kralj Srbljem, Bosne, Primorja, Humca, Donjeg kraja, Zapadnih strana, Usori, Soli i Podrinja, a k tome …
– Stjepan Tvrtko, milošću Božjom kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske, Primorja;
– Stefana Tvrtka, milostiju božiom kralja bosanskoga i srpskoga…
Pitanje je da li je kralj Tvrtko I. nekome nešto poručivao o sebi preko titulacije?
Kraljeve povelje su bile poznate malom broju ljudi u diplomatiji i među domaćom vlastelom. Pravna potvrda vladarevih odluka, a ne politička poruka za javnost. Javnost se u vrijeme kralja Tvrtka I. svodila uglavnom na nepismene kmetove, koji nisu znali za sadržaj povelja, i mali broj vlastele. Kraljeve povelje su bile obično domaće darovnice i ugovori kao na primjer sa Dubrovnikom, poznate malom broju ljudi i koje su bile pohranjene u tadašnjim dvorskim arhivama.
Sredjovjekovna država je bila kraljeva naslijeđena i osvojena zemlja i doslovno kraljevo privatno vlasništvo. Brojni su primjeri različitih formi titulacije tako da tu nije bilo striktnog pravila. Titulacije nisu pokazivale vladarev lični etnički identitet i tumačenja tog tipa su anahronizam. Kralj Tvrtko I. jasno naveo u povelji da ide u srpsku zemlju po krunu i da se kiti sugubim (duplim) vijencem, jer je tim činom ujedinio dva kraljevstva. Na samom pečatu kralja Tvrtka I. imamo dvoglavog orla na jednoj strani i ljiljan na drugoj, što samo potvrđuje Tvrtkove dokumente, gdje on svojim krunisanjem spaja dva vladičanstva.
3. Tvrtkovo isticanje “pra-roditelja” u procesu preuzimanja krune Nemanjića, što se tumači kao opredjeljenje za srpstvo
Pojam praroditelj u povelji kralja Tvrtka I. je bilo samo pozivanje na rodbinske veze sa Nemanjićima preko bake Jelisavete i time opravdanje za preuzimanje krune. Da je kralj Tvrtko I. imao pretenziju na bansku krunu Šubića, sjetio bi se drugih praroditelja preko majke. Dakle, radi se samo o pretenziji na krunu Nemanjića, a ne kraljevom izboru etničkog idntetiteta.
I sam kralj Tvrtko I. u povelji Dubrovniku spominje da ide u ”srpsku zemlju” po krunu, pa zašto bi to isticao ako je on bio etnički Srbin ili je Bosna bila srpska zemlja?
Mnogi su kraljevi okrunjeni u drugoj zemlji i drugom krunom, na osnovu rodbinskih veza ili ženidbom sa nasljednicom krune po ženskoj liniji. Tvrtkovo preuzimanje susjedne krune nije bio izuzetak, izdvojen slučaj. Nekoliko primjera tadašnjeg dinastičkog običaja nasljeđivanja krune:
- Herman II. Celjski, jedan od njemačkih grofova, bio je de jure zakonski nasljednik bosanske krune kada je bosanski kralj Tvrtko II. lično potpisao ugovor sa Hermanom 1427. godine. Ugovorom je grof Herman II. bio nasljednik bosanske krune ukoliko umre kralj Tvrtko II. bez muških potomaka. Kralj Tvrtko II. nije imao muških potomaka, ali je Herman II. umro prije njega, tako da do prijenosa krune na Hermana nije došlo. Grof Herman II. je bio sin bosanske princeze Katarine Kotromanić i puka je slučajnost što ga je smrt spriječila da se nađe na popisu bosanskih kraljeva.
Da li je istom logikom Herman II. bio Bošnjanin zbog nasljedstva krune i rodbinskih veza?
- Slična je situacija bila i sa srpskim kraljem Srema, Stefanom Vladislavom II, koji je izumiranjem ugarske dinastije Arpad postao pretendent na ugarsko prijestolje. Majka mu je bila ugarska princeza Katalina Arpad, a trebao je oženiti kćer erdeljskog vojvode Ladislava Apora i time osigurati ugarsko prijestolje. Papa je to spriječio i na mjesto ugarskih kraljeva odabrao dinastiju Anžuvinaca, koja je prije toga vladala Napuljskim kraljevstvom u Italiji.
Da li je Stefan Vladislav bio Mađar zbog rodbinskog prava na ugarsku krunu?
- Sljedeći primjer je imenovanje ugarskog kralja Sigismunda Luksemburškog za nasljednika bosanske krune, kojeg je bosanski kralj Stjepan Dabiša priznao za nasljednika zbog činjenice da je Sigismund bio oženjen Marijom – unukom bosanskog bana Stjepana II. Međutim, kraljica Marija umrla je prije kralja Stjepana Dabiše, pa je time ugovor poništen, a bosanska kruna nije prenesena na Sigismunda.
Da li je kralj Sigismund po ovome etnički bio Bošnjanin zbog nasljedstva bosanske krune?
- Najbolji primjer ovakvog dinastičkog nasljeđivanja krune je lično ugarski kralj Ludovik I. Anžuvin, savremenik i poznanik bosanskog kralja Tvrtka I. Kada je umro poljski kralj Kazimir II, posljednji muški potomak dinastije Pjast, ugarski kralj Ludovik je poljsku krunu naslijedio na temelju rodbinskih veza preko svoje majke, poljske princeze Elizabete Pjast. Godine 1370. Ludovik je u Poljskoj okrunjen za kralja Poljske, ali nije direktno upravljao Poljskom zbog takvog dogovora sa poljskim velikašima. Što je identična situacija sa preuzimanjem Nemanjićke krune od strane kralja Tvrka I.
Da li je ugarski kralj Ludovik tim činom bio Poljak?
Ovo je samo par primjera iz historije naših krajeva gdje se preuzimanje krune drugog kraljevstva nije dogodilo samo kralju Tvrtku I, već je bila uobičajena praksa tog vremena. U Evropi postoje brojni drugi primjeri, poput bliskih rođaka engleskih i francuskih kraljeva koji vodili stogodišnji rat zbog neriješenog pitanja nasljedstva francuske krune.
Kotromanići, Nemanjići, Anžuvinci, Arpadi, bili su ljudi dinastičkog identiteta koje ne možemo provući kroz današnje poimanje i koncept etničkog ili nacionalnog identiteta. Najbolji primjer su Habsburgovci, koji su bili i kraljevi Svetog Rimskog Carstva, Mađarske, Hrvatske, Češke.
4. Krunisanje u Mileševi ili Milama kao dokaz Tvrtkove etničke pripadnosti (?)
U historiografiji je otvoreno pitanje da li se kralj Tvrtko I krunisao u Milama kod Visokog ili Mileševi. Pitanje koje ne znači ništa u određivanju etničkog identiteta kralja Tvrtka I.
Jedan od najčešćih mitova o srpstvu kralja Tvrtka I. je teza o Mileševi kao krunidbenom mjestu. Mileševa nikada nije bila mjesto krunisanja srpskih kraljeva. Krunidbeno mjesto srpskih kraljeva je bio manastir Žiča kod Kraljeva u Srbiji. Mjesto krunisanja uopšte nije određivalo etnički ili nacionalni identitet bilo kojeg srednjovjekovnog vladara pa samim tim i kralja Tvrtka I. Niti je kralj Tvrtko I. bio veći Srbin, ako se krunisao u Mileševi, niti veći Bošnjanin, ako se krunisao u Milama.
Ako samog ugarskog kralja Ludovika niko nije nazvao etničkim Poljakom, jer je preuzeo poljsku krunu u Poljskoj na osnovu rodbinskih veza preko svoje majke, još manje se Tvrtko I. može nazvati Srbinom, zbog identičnog preuzimanja krune preko svoje bake.
Ugarski kralj Koloman se krunisao u Hrvatskoj, car Dušan se krunisao u Skoplju, a španski princ Ferdinand I. Habzburg, po rodbinskim vezama krunisn je u nekoliko zemalja, različitim krunama.
Koliko je god besmisleno potencirati samo Mileševu u cilju dokazivanja srpstva, toliko je besmisleno Mileševu izričito odbacivati. Na takav način se indirektno daje značaj susjednom mitu o krunidbenoj Mileševi kao dokazu kraljevog srpstva. Mjesto krunisanja jednostavno ne pokazuje kraljev etnički identitet; tako da je pitanje krunidbenog mjesta kralja Tvrtka I. i dalje otvoreno, gdje su i Mile kod Visokog i Mileševa, samo teze bez bitnog značaja u definisanju kraljevog identiteta.
5. Veze kralja Tvrtka I. sa katoličanstvom koje se tumače kao hrvatstvo (?)
Jedan od najvećih anahronizama današnjice je poistovjećivanje katoličanstva u srednjem vijeku sa etničkim hrvatstvom. Katolicizam naime nije hrvatski izum niti svojina, to stereotipno postaje kod nas praksa tek od 19. vijeka. Pošto je religija odredila naciju u 19. vijeku, ovaj stereotip se danas pogrešno primjenjuje i na tumačenje srednjeg vijeka. U srednjem vijeku je na našim prostorima bilo i drugih katolika osim Hrvata, i naravno Bošnjana katolika, gdje možemo samo diskutovati u kojem broju ili procentu u odnosu na krstjane Crkve Bosanske i pravoslavne.
Pitanje je koliko je katolicizam Kotromanića bio iskren ili samo zvaničan?
U diplomatiji su Kotromanići imali katolički nastup, posebno u prijepisci sa kurijom. Ali, u domaćim dokumentima i u praksi su Kotromanići poštovali i pomagali rad heretičke Crkve Bosanske, što odudara od tadašnje prakse katoličkih vladara. Taj vjerski pragmatizam bosanskih vladara je započeo još od vremena Kulina bana, kada je ban otklonio opasnost od ugarske vojne službenim prihvatanjem katoličanstva na Bilinom polju. Međutim, na terenu, u samoj Bosni, je bilo sve po starom, gdje je Crkva Bosanska nesmetano nastavila svoj rad i čak ojačala.
Rimska kurija po tom pitanju nije bila naivna, pa su na Bosnu bile pokrenute brojne krstaške vojne koje nisu imale bitnog učinka. Međutim, od vladavine bana Stjepana II. Kotromanića, Rimska kurija je promijenila svoju politiku i zaustavila krstaške ratove. Kurija je uvela efikasniji model katoličenja u Bosni – naime uslovljavanjem samih bosanskih vladara. Pape su tako priznavale titule bosanskih vladara, dozvoljavale brakove sa drugim dinastijama, pod uslovom da su i sami bosanski vladari prihvatili katoličanstvo i istovremeno suzbijali krivovjerje. I tu praksu su slijedili svi Kotromanići, više u teoriji nego u praksi. Pa i sam kralj Tvrtko I, gdje je katolicizam u Bosni postojao samo kroz djelovanje franjevaca, ali nikada kao institucija.
Za razliku od drugih hrišćanskih zemalja posebno katoličkih gdje je Crkva bila moćan politički i ekonomski faktor, u Bosni to nije bio slučaj. Bosna je bila muliti-konfesionalna zemlja gdje niti jedna Crkva nije ubirala porez i bila takmac u vlasti. Sjedište bosanske biskupije je bilo izvan Bosne, u Đakovu. Tako je bilo sve do kralja Stjepana Tomaša, gdje niti jedan bosanski kralj nije suzbijao rad i autoritet Crkve Bosanske. Zato se domaći dokumenti bosanske kancelarije razlikuju od diplomatskih. Taj vjerski pragmatizam Kotromanića i šurovanje sa dvije vjere, jedna je od najvažnijih karakteristika bosanske države, koja je odudarala od običaja i prakse drugih zemalja.
U domaćoj ispravi (darovnica Rajkovcima iz 1366.) Tvrtko I. spominje Crkvu Bosansku i vjerodostojnike kao svjedoke i pokrovitelje:
” I što ga ne sudi Djed s dva Strojnika s njim. ….. I da ne sužanj nikadar dokle je korijen u Bosne Crkve Božje. Da o tom ima Crkva stati.” I na kraju povelje navodi uobičajen spomen Bošnjana.
U diplomatskim poveljama susjedima kralj Tvrtko naravno nije spominjao heretičku Crkvu Bosansku kao pokrovitelja ili svjedoka.
Kralj Tvrtko I. za sobom nije ostavio vjerske zadužbine poput susjednih vladara koji su po običaju dizali manastire i crkve. Nema njegovog slikovnog prikaza na freskama, ikonama, nema njegovog spomena kao ktitora. Od Kotromanića su ostale samo pojedine manje kapele koje su služile ceremonijalnoj i diplomatskoj svrsi.
Najkraće rečeno, kralj Tvrtko I. jeste bio i katolik, ali ne i Hrvat.
6. Kralj Tvrtko I. nije bio musliman, u smislu oduzimanja prva današnjim muslimanima da ga slave (?)
Historija naroda i historija religije nisu ista stvar. Historija jednog naroda počinje imenom tog naroda. Svi narodi su mijenjali svoju vjeru u svojoj historiji i takvi procesi nisu tekli mirno. Historija Bošnjaka ili Bosanaca muslimana jednostavno ne počinje sa Islamom. Kao što historija Srba i Hrvata ne počinje ni sa katoličanstvom ili pravoslavljem poslije Velikog Raskola u 11. vijeku, niti sa ranim hrišćanstvom u 9. vijeku. Islamizacija se u Bosni desila zbog nasilnog gašenja Crkve Bosanske od strane posljednjih kraljeva Stjepana Tomaša i Stjepana Tomaševića, neposredno pred pad Bosne.
Srednjovjekovnim ljudima je samo sveštenstvo bila spona sa religijom, tako da je protjerivanjem sveštenika Crkve Bosanske stvoren vakum i heterogena praksa koju su Osmanlije zatekle. U takvim uslovima su se bivši krstjani Crkve Bosanske rasuli u postojeće religije, pa i u Islam.
Izdaja vjere je termin stvoren u doba nacional-romantizma i ne može se primijeniti na srednji vijek. Posebno ne uz dramatičan ton sa fokusom na lične ljudske slabosti. Teško je povjerovati da se na širokom prostoru osmanskog carstva koje je vladalo mnogim hrišćanskim narodima samo u Bosni zadesio velik broj ”plahih i lakomih”. Svi narodi Evrope su promijenili vjeru u svojoj prošlosti i sačuvali narodno ime, tako da je besmislena selekcija na osnovu vjere srednjovjekovnog vladara.
Ateisti se također mogu pozivati na srednjovijekovne kršćanske kraljeve. Skandinavski narodi naprimjer, koji su danas većinom protestanti i ateisti, slave svoje katoličke kraljeve iz prošlosti a i paganske Vikinge koji su u svoje vrijeme bili žestoki neprijatelji hrišćanstva.
U historiji jednog naroda je sasvim normalno slaviti sve periode i epohe bez obzira na vjerske i kulturološke različitosti. Meksikanci primjerice slave i poštuju historiju svojih predaka Azteka, iako su danas većinom katolici koji govore španski. Skenderbega (orig. Gjergj Kastrioti) podjednako slave Albanci hrišćani i muslimani, iako je Skenderbeg nanosio strahovite poraze Osmanlijama. Kralj Tvrtko I. naravno da nije bio musliman, borio se protiv Osmanlija, ali on je i dalje bosanski kralj koji simbolizira bosansku državnopravnu tradiciju i zato se sa punim pravom mogu na njega pozivati svi bez obzira na vjeru.
7. Kralj Tvrtko kao potomak Ostrogota, arijanskog učenja, napola musliman (?)
Osnovna greška bošnjačke mitomanije je što uzima zdravo za gotovo pravila susjednih mitomanija i od toga pravi bazu svojih teorija, ne po zaključcima, već po modelu. Polazi se, dakle, od pogrešnog osnova da je ćirilica samo srpska, rano-hrišćanstvo ćirilo-metodske tradicije samo srpsko, katolicizam samo hrvatski, a hrišćanstvo uopšteno kao i slavenstvo samo svojina susjeda. Takva postavka su netačne, jer ćirilica, rano-hrišćanstvo ćirilo-metodske tradicije, hrišćanski dio prošlosti, slavenstvo, pripadaju također i Bošnjacima kao dio njihove historijske i kulturne baštine.
Međutim, kako je već rečeno, historija previše obimna i kompleksna nauka, stvara se lakše štivo koje odgovara narodnim stereotipima. Tako imamo fenomen ograđivanja od stvari koje u današnjem svjetlu ”zvuče srpski ili hrvatski”. Teza o ”ostrogotskom kralju Tvrtku I. arijanske vjere” je samo nevješto ograđivanje od slavenstva gdje se ističu ilirska etno-geneza i Ostrogoti kao bitan faktor, plus nerelevantna genetska istraživanja, gdje se preuveličava neslavenska genetika.
Tako se od historijski gledano skoro beznačajnih Gota koji su samo vladali Bosnom par decenija početkom 6 vijeka stvara mit o Gotima kao osnivačima bosanske države, osnivačima Crkve Bosanske i bosanske vladajuće dinastije.
Goti u ovoj priči imaju dodatnu prednost jer su vladali Bosnom prije dolaska Slavena, a mnogi su nažalost nasjeli na natječaj u starini koje je počeo 90-tih godina prošlog vijeka. Goti su svakako nestali sa svjetske scene još u 6. vijeku i teško da je kralj Tvrtko I, slavenskog jezika, uopšte znao za Gote.
Ista stvar je i sa arijanstvom koje se u tumačenju bošnjačke kvazi-nauke tumači kao podloga Crkve Bosanske iako ta dva učenja dijeli više od 600 godina i nema nikakvih bitnih sličnosti u učenju. Arijansko učenje je isto nestalo sa svjetske scene još u 6. vijeku i nema naznaka da je u svoje vrijeme prevladavalo na prostoru Bosne, niti postoji velika materijalna zaostavštinu kako se plasira.
Sveto Trojstvo se nalazi na poveljama bosanskih vladara, na stećcima, postojao je kult Sv. Grgura Nazijanskog, patrona Bosne, i te činjenice pobijaju goto-arijanski trend. Na sreću, ova pojava nije institucionalna, niti ozbiljna teza u bosanskoj historiografiji. Popularna je na društvenim mrežama i reklamira se kao mjerilo patriotizma, takozvana ”zabranjena historija” a sve što je drugačije – proizvod je neprijateljskih konspiracija.
Jedna od najvećih uvezenih zabluda je dramatična izdaja vjere, iako toga nije moglo biti u srednjem vijeku. Kralj Tvrtko I. naravno, nije bio musliman, borio se protiv Osmanlija i zato je za neupućene nastao mit o tobožoj sličnosti Crkve Bosanske i Islama, gdje se u takvoj režiji Osmanlije tumače kao osloboditelji i braća po vjeri? To je ništa drugo no ublažavanje efekta ”izdaje vjere” kojem se na indirektan način daje značaj.
Svi narodi su u svojoj historiji promijenili vjeru ali zadržali narodno ime i nema potrebe prilagođavati opus i djelo kralja Tvrtka I. današnjem uhu. Greška koju svi prave u BiH je upravo ta što se historija populistički nastoji prilagoditi današnjici, današnjim pravilima i običajima, narodnim stereotipima. Nažalost, i jedan dio historičara nastoji po svaku cijenu kralja Tvrtka I. prikazati kao isključivo katolika, bogumila, pravoslavnog, iako znaju da se vjerska i etnička odrednica u srednjem vijeku ne mogu poistovjetiti. Jednostavno zato što je populistički trend u historiografiji postao i mjerilo patriotizma. Slava kralja Tvrtka I. jednostavno nije moguća biranjem iz konteksta podobnih stvari njegovog opusa, već samo u cjelini njegovog lika i djela.
Etnički identitet u srednjem vijeku nije bio baziran na osnovu genetike, krvi, već imena naroda i tradiciji koje je iz toga potekla. Nema neke veće genetske razlike između balkanskih naroda slavenskog govora, kao što je nije bilo ni u srednjem vijeku, gdje je samo prevladavanje nekog narodnog imena opstajalo kroz pojam dinastije, države, vlasti.
Imena naroda imaju razne korijene, od plemenskog do geografskog. Srpstvo, bošnjastvo, hrvatstvo u srednjem vijeku, nije ni izbliza imalo formu kao danas. Identitet srednjovjekovnih ljudi je bio fleksibilan i lako sklon asimilacijama. U surovim uslovima srednjeg vijeka, gdje su ljudi prvenstveno gledali kako da prežive, nije bilo etničkog patriotizma, domoljublja.
Današnji narodi i države su nastale u ranom srednjem vijeku formiranjem Sklavinija, koje su počeci etno-političkih zajednica slaveniziranih starosjedilaca. Mnoge Sklavinije poput Paganije, Zahumlja, Travunije su nestale i asimilirale se u druge korpuse, kao i plemena poput Timočana, Braničevaca, Gudušćana.
Asimilacije su se nastavile i poslije gdje su se u naše korpuse asimilirali Vlasi i Sasi. Vladičanstva i imena naroda u srednjem vijeku koja su opstala su samo rezultat historijskih okolnosti. Moglo se drugačijim spletom okolnosti desiti da danas imamo još jedan narod i državu, recimo Travuniju ili da umjesto današnjih naziva naroda i država u susjedstvu imamo imena Timočana, Gudušćana. Takav slijed je u srednjem vijeku mogla i jedna bitka odlučiti, a kamoli duži kontinuitet jedne vladajuće dinastije.
Bosna je jedna od Sklavinija, koja je zahvaljujući svojoj prirodnoj izolovanosti i spletom okolnosti preživjela asimilaciju, utapanje u neki drugi geo-etnički pojam i opstala. Tako da u 12. vijeku imamo posebnu bosansku državu sa posebnim sistemom vladanja, posebnom kulturom, posebnom vjerom i poseban narod Bošnjana. Ako su stari Bošnjani uistinu se nekada identificirali sa susjednim narodnim imenom, to je moglo biti samo u ranom srednjem vijeku. Mnogo prije Kulina bana, kralja Tvrtka I. i mnogo prije Osmanlija i islamizacije.
Tako da je besmislena teza o svekolikom srpstvu ili hrvatstvu prostora Bosne pošto se samo može raditi o ”odrođavanju” od prije više od hiljadu godina. Takva mitomanija ne nudi ni nikakav realan prikaz etničkog, plemenskog identiteta srednjovjekovnih ljudi. Uzaludne su historijske konstrukcije koje nastoje bosanske srednjovjekovne vladare prikazati isključivo kao katolike, pravoslavne, bogumile. Na takav način bosanski kralj Tvrtko I. ipak ne može biti protumačen kao veći Srbin, Hrvat, Bošnjak, po vjerskom ključu.
Identitet kralja Tvrtka I. se, dakle, ne može tumačiti ni po njegovoj vjeri, ni po njegovom izboru mjesta krunisanja, ni po njegovoj titulaciji, ni po rodoslovlju.
8. Čiji je onda kralj Tvrtko I. (?)
Jedino bosanski, jer je po nasljedstvu i tradiciji samo Bosnom vladao. Sam bosanski prefiks ne asocira isključivo na jedan određeni etnos ili vjeru.
9. Šta simbolizira spomenička memorabilia kralj Tvrtko I. (?)
Bosansku državnopravnu tradiciju.
Spomenici kralja Tvrtka I. u Sarajevu, Banja Luci, Tuzli, mogu samo simbolizirati bosansku državnopravnu tradiciju.
Historijske zablude u narodu su samo eho političkih konfrontacija, gdje se historija konzumira u onoj mjeri koliko se može napraviti konstrukcija eksluziviteta jednog naroda, a umanjiti to drugima. Trend podizanja grandioznih spomenika srednjovjekovnim kraljevima, postojao je u današnjim uspješnim nacijama, krajem 19. vijeka. Danas je ta praksa prevaziđena jer u ovom informatičkom dobu imamo mnogo drugih mogućnosti za obrazovanje.
Banja Luka, spomenik kralju Tvrtku I. Kotromaniću.
Spomenici velikanima služili su samo kao podsjetnik ljudima da su ti ljudi uopšte postojali, jer se gradivo historije iz škole pamti koliko i nabubane formule hemije. U vrijeme nacionalnog romantizma, Evropa je bila u takvom trendu jačanja identiteta, gdje su se srednjovjekovni vladari koristili u duhu jačanja nacionalnog jedinstva. A budući da je u ljudskoj prirodi potreba za jakim predvodnicima, srednjovjekovni vladari na spomenicima su morali imati markantan izgled, pravilno držanje, oružje sa sobom itd.
Skulpturalni prikaz kralja Tvrtka I. u duhu malo zakašnjelog nacional-romantizma, takođe zahtijeva poželjan markantan izgled koji odiše samopouzdanjem, snagom, veličinom nalik junacima popularne tv. serije ”Igra Prijestolja”. Iako, realno, kralj Tvrtko I. nije bio tipična ratnička figura kao mnogi drugi bosanski vladari. Ratove u kojima je Tvrtko I. učestvovao vodili su njegovi oficiri, vlastelini, a ne on lično. Što je velika razlika između njega i, na primjer, njegovog prethodnika bana Stjepana II, za kojeg se zna da je lično učestvovao u svojim bitkama.
Kralj Tvrtko I. se na početku vladavine sukobio sa ugarskim kraljem Ludovikom, gdje su velikaši na sjeveru Bosne zaustavili ugarsku vojsku, koja je bila zaglavila na prvim utvrđenjima i povukla se. Već sljedeće godine je kralj Tvrtko I. pobjegao iz Bosne, kada je vlastela ustala protiv njega i sklonio se kod istog tog ugarskog kralja Ludovika sa kojim je ratovao. Kralj Ludovik ga je primio na dvor i potom mu pomogao da se vrati na vlast.
Kralj Tvrtko I. je protiv Osmanlija poslao vojsku, kojom je komandovao Vlatko Vuković, u dva navrata. Ekspanzija bosanske države omogućena je jednostavno zato što su prilike bile prave. Oslabljena ugarska moć u Dalmaciji, sa jedne strane, smrću ugarskog kralja Ludovika, raspad srpskog carstva, sa druge, smrću cara Dušana, plus upražnjena kruna Nemanjića. Niti jednom bosanskom vladaru nisu bile iskrsle takve povoljne prilike i naravno da je kralj Tvrtko I. to iskoristio.
Historija se ipak piše na osnovu rezultata, djela i činjenica i zato kralj će kralj Tvrtko I. ostati zabilježen i zapamćen kao prvi bosanski kralj i sa najvećim opsegom bosanske države, bez obzira da li je on bio dvorski kralj ili kralj ratnik, izuzetno sposoban ili tek sretan.
Ostaje nada da skulptura konja neće biti glavni orijentir u lokalnom žargonu Banjalučana, kao na primjer u Beogradu gdje se mjesto spomenika knezu Mihajlu Obrenoviću, u lokalnom žargonu naziva „kod konja“. Međutim, mora se priznati da ova multi-nacionalna slava kralja Tvrtka I. ima i pozitivne strane. Obzirom na to ko se sve slavi u podijeljenom bosansko-hercegovačkm društvu, ne možemo reći da su ovi spomenici – “prst u oko”.
Nije gradonačelnik Banjaluke izmislio ”srpstvo kralja Tvrtka I.” već politika i ideologija koja se decenijama plasira. Pozitivno je što će spomenici kralju Tvrtku I. ipak otvoriti polemiku i potaknuti mnoge da čitaju više. Ljudi će u budućnosti ipak znati više o Tvrtku jer je aktualiziran. Do daljnjega imamo samo konkurenciju čiji je spomenik veći, bolji. Što opet i nije tako loše, od nečega se mora krenuti. Realan naučni osvrt na život i djelo kralja Tvrtka I, monografija, naučna debata u pismenom izdanju, uistinu, ipak vrijede više nego sva izlivena bronza za spomenike.